Pročitajte pjesmu našeg čitatelja nadahnutu onime što se dogodilo na domjenku u organizaciju SNV-a uoči pravoslavnog Božića
ZAŠTO, DOMOVINO MOJA
Domovino moja,
Koliko te usana stoljećima žeđalo?
I nikada se napilo kapi slobode tvoje nije.
Koliko sinova ni dandanas ne zna,
Gdje mu zemlja pradjedove krije.
Koliko je tvojih sinova položilo svoje živote,
Za granice i boje tvojega svetog barjaka.
Protekle su rijeke krivi, suza i znoja,
A sad kad te imamo, s pravom se pitam,
Gdje smo sada, Domovino moja?
One mračne spodobe, guje iz kamena,
Što te nikada nisu želje ni htjele,
Ti bi danas da nas vode, da nam sude,
Da vladaju i lekcije dijele.
Bože moj, zar u mojoj Domovini
Nikada neće doći do otrježnjenja?
Dokada će opijeni sami sobom
Povijati k zemlji glave i trpjeti poniženja?
Domovino, ljubavi i tugo,
A za neke ili slučajna ili šaka jada.
Je li prošlo pet do dvanaest?
Je li umrla zadnja nada?
Ubiše me noćne more, opijeni sami sobom,
Vlastodršci vučije dlake, a zečjeg srca,
Kukavice, u oči me pogledajte,
Dok pod krinkom Božića i Novog ljeta
Bjesomučno na nas laju – kao gladna pseta?
Pejo Šimić