"Kad sam napravio film Gospa, rekli su da je sve u redu, ali čemu ti ona posveta, a ja sam film posvetio 664 ubijenih časnih sestara, svećenika, biskupa i bogoslova. To je bio moj krimen", rekao je Sedlar gostujući kod Dujmovića
U HRT-ovoj emisiji Tihomira Dujmovića ‘Iza zavjese’ gostovao je filmski redatelj Jakov Sedlar, autor brojnih intrigantnih filmova koje HRT nikad nije prikazao. U emisiji se osvrnuo na hrvatsku filmsku scenu, na aferu HAVC i svoj rad.
U zadnjem filmu o Jasenovcu tvrdilo se da ste neke falsifikate stavili u taj film. Što je istina u tim prigovorima i što je taj film objektivno donio novoga u kontekstu hrvatske povijesti?
Film Jasenovac je bio potreba o kojoj su ljudi govorili da se napokon napravi neka priča koja će koliko-toliko doći do istine. Zadnji film o Jasenovcu rađen je ’79. godine. U njemu je bilo niz neistina uključujući i onu laž da je tamo bilo ubijeno 700 000 ljudi. Ja sam se bavio nekoliko godina tom temom i u tom filmu nema falsifikata. To što je preneseno mišljenje jednoga poluopskurnoga portala, to mislim da nije nikakva referenca da je nešto falsificirano.
A onaj dio iz Vjesnika što je bio sporan?
Jedna tragična stvar po hrvatski narod jest to što ’45. godine jedan cijeli hrvatski filmski arhiv i mnoštvo drugih arhivskih stvari je odnešeno u Beograd i do dana današnjeg nije vraćeno. U Beogradu sam našao jedan dio ljudi koji je to iz tih arhiva otuđio i ja sam igrom slučaja došao do mogućnosti da nešto uzmem i jednostavno sam uzeo. Nikakvih falsifikata nije bilo.
Po prvi put smo mi u taj film stavili sve činjenice koje su do sad bile upotrebljavane. Vi imate recimo enciklopediju Holokausta koju je napisao najpoznatiji stručnjak za Holokaust, Martin Gilbert. On sam kaže, što se broja tiče, da je nerazumljivo što se tamo upotrebljava broj od 40 000 do milijun i dvijesto. To je kompleksno pitanje i smatrao sam da moramo doći do istine. Film se zove ‘Jasenovac- istina’, ali mi nažalost nismo mogli doći do istine. Problem je bio što je masa dokumenata uništena i nismo mogli doći do njih.
To je prvi film koji govori da je Jasenovac kao logor radio i nakon ’45.
Film govori o tome, imamo dva svjedoka koji su zatvarani ’41. i ’45. godine. Mi smo stavili sve podatke, od brojeva do zločina. Tu su bili ljudi koji su svjedočili da je bilo i drugačije. Nesumnjivo je da su se tamo zločini dešavali. Kako sad stvari stoje, čini se da će jako teško biti doći do istine.
Na sličan način ste bili napadani kad ste radili film o Bleiburgu i zanimljivo je kako se nikad nitko prije vas nije uhvatio te teme užasa na Bleiburgu. Kako je to moguće?
Ivan Aralica je napisao roman Četverored po kojem je on napisao i scenarij za istoimeni film. Da nije bilo predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška, tada se taj film ne bi snimio. Zato jer stalno postoji iracionalni strah od istine što su radili komunisti 1945. godine. Dobili smo dokumente puta kojim se kretao Tito. On je osobno nadgledao sve što se desilo u Sloveniji. Najveće stratište Hrvata u povijesti je Slovenija. Tito je znao sve o svemu što se tamo događa. Zašto se ljudi nisu uhvatili te teme. To nije tema koja je probitačna, nećete dobiti novac za to, ljudi su konformisti u svakom poslu, pa tako i mom ljudi ne žele ući u rizike. Pogotovo u rizik ove vrste.
Kad sam napravio film Gospa, rekli su da je sve u redu, ali čemu ti ona posveta, a ja sam film posvetio 664 ubijenih časnih sestara, svećenika, biskupa i bogoslova. To je bio moj krimen.
Za Vladu Gotovca je bilo vrlo teško reći da je bio nekakav ustaša, a on je na premijeri u Zagrebu meni došao i rekao da je ovo samo 30 posto onoga što se dogodilo u Bleiburgu.
Nakon filma o Bleiburgu dolazite na ‘crnu listu’, što to znači?
To znači da vi niste prisutni u prikazivanju stvari na HRT-u. Četverored je rađen u koprodukciji sa HTV-om i nikad nije prikazan. Nijedan moj film nije prikazan nakon ’99. godine. Oko 40 filmova sam snimio od ’99. godine i nijedan nije prikazan. ljudi me masovno pitaju zbog čega se filmovi ne prikazuju, od čega su mnogi od tih filmova nastali u koprodukciji s HRT-om. No to gledam kao blagoslov. Nikada nisam živio od državne pomoći, morao sam se igrom slučaja orijentirati na van, od Amerike, Francuske, Australije… Bili su tu i Hrvati koji su pomagali te naše projekte.
Kritičari tvrde da je film ‘Četverored’ prepatetičan i naglašen u crno-bijeloj formi?
Nisam toliko talentiran da bih mogao napraviti komediju na tu temu. To je jedna užasno tragična priča. Ja ne znam kako drugačije napraviti priču nego staviti na jednu stranu ubojice na drugu žrtve.
Što je najproblematičnije kod afere HAVC?
Meritum problema je da se uopće ne radi o ideologiji već o financijama, o pokušaju krađa, o uspješnoj realizaciji svega toga. Klijentelizam – djelovanje po principu da u obitelji dobijete sredstva. Hribar je dao novac vlastitoj kćerki za film, Hrvoje Turković bio je član upravnog odbora i dao je svojoj ženi novac za film. Čuo sam i da je njegov sin koji ima grafički studio radio za njih, 6, 7, 8 godina grafičke dizajne za HAVC. Autorska prava-ZAMP je dao podatke da je društvo hrvatskih režisera dobilo 42 milijuna kuna. Vera R. Škarica, predsjednica vijeća, sama je sebi dodijelila milijune kuna.
Ono što sam ja čuo je da glumci Leon Lučev i Zrinka Cvitešić kao glavni glumci u filmu ‘Što je muškarac bez brkova’ oni nikad honorara nisu dobili. Izgleda da je ‘deal’ slučajno napravljen preko onog filma ‘Otok ljubavi’ da se na taj način ti dugovi riješe.
Nukleus film koji je radio onu sramotu od ‘Dvora na Uni’, vlasnik Nukleus filma, Siniša Jurišić je otvorio drugu firmu i u toj drugoj firmi je odmah dobio novac za neki drugi film.
Moje pitanje je kakve koristi hrvatska kultura, mi imamo od dvora na Uni? Ovaj zadnji film što je dobio Šerbedžija 900 000 kuna za Oslobođenje Skoplja – filma na makedonskom jeziku, sniman u Makedoniji s makedonskim glumcima. Kakve to veze ima s Hrvatskom? Hrvatski novac treba ići za hrvatski film.
Laž je da je Hrvatska uprihodila 80 milijuna kuna. To je promet, ne zarada, to je vrlo bitno samo što se oni stalno kad govore o HAVCU, služe lažima. To je matematika, i sad to bacat na nekakvu ideologiju, to im je najlakše.
Hribarova izjava govori da je HAVC ostvario renesansu hrvatskog filma govori o tome da su hrvatski filmovi pokupili puno nagrada na svjetskim festivalima.
Evo konkretan prijedlog, ajmo godinu dana nikome ne dati novac da se snimi film pa ćemo vidjeti tko će od tih ljudi koji su dobili novac zaista snimiti. Tko će iz Amerike, Australije, Francuske, od bilokud dati novac za neki hrvatski film?
Robbie Williams je rekao da što se tiče Oscara koji je najvažnija nagrada, da to traje osam dana i već deveti ste vi na cesti i morate se ponovno dokazivati.
Film vrijedi onoliko koliko ima gledatelja i koliko je napravio uspjeha na filmskoj blagajni, to je jedina referenca koja vrijedi u svijetu. To je čista matematika.
No ima nešto i u umjetnosti, nije sve u novcu, zar ne?
Slažem se, no tko će odrediti što je to umjetnost, ono što mi proglašavamo umjetnošću je film Jasmile Žbanić ili nekih sedam, osam srpskih koprodukcija s nama, za koje smo mi dali novce. Dali je to umjetnost u koju vrijedi uložiti novac ili u naše mlade ljude koji sasvim sigurno jedva čekaju dobiti tih par sto tisuća kuna da sami nađu ostatak novca.
Dekonstrukcija HAVCA- uništenje hrvatskog filma ili stavljanje brana klijentelizmu?
Mislim ovo drugo, HAVC se mora demontirati ako se želi dobro hrvatskom filmu. Ako ostane isti, ako dođu ljudi koji su istomišljenici ili Hribarovi prijatelji, što je moguće, onda je to novi okvir, a slika ista.
Postoji priča o prigovoru da će sad Ministarstvo kulture odobravati sredstva, da se država miješa u umjetničku slobodu?
Govorit ću na primjeru američkog filma. Američki film je bolje ustrojen od NATO-a. Znači da demokracija postoji, ali znate koja? Producent je vlasnik svega, niz puta kada sam radio vani, oni su sve nadgledali, od financija do svega. U Americi su producenti bogovi. Oni su anonimni i za to kažu da je blagoslov.
Kontrola mora postojati, ne ideološka.
Kako vani funkcionira financiranje?
Vani se financira film tako da postoje fondovi kao što postoji HAVC, tamo fond daje manje novaca nego ovdje, i tamo više ljudi ima priliku raditi film. Ovdje se sve svelo na to da dobiješ novce od HAVC i da troše novac kako hoće. Vani moraju tražiti i financijere i producente, mora se vidjeti trud oko projekta. Postoje 5 članova komisije koji pregledavaju scenarij, a kod nas samo jedan.
Primjera poput HAVC-a nema u svijetu. U Americi je producent bog, država ništa ne daje, imate privatne investitore, studija, televizije, ljude koji su zainteresirani za film. Zašto bi meni netko dao novac samo za ono što ja hoću raditi, treba postojati zajednički interes.
Hrvoje Hribar s određenom dozom cinizma, sprdnjom govori o Domovinskom ratu.
To je glupost. Imate stotine filmova koji su rađeni tog žanra i koji su odlični. Ne treba propaganda, već otkrivanje istine. Domovinski film postoji, samo u glavama bolesnika on ne postoji.
Izvor: HRT