U Novom danu N1 televizije gostovala je doktorica Ana Raffai, katolička teologinja i mirovna aktivistkinja ćiji intervju prenosimo u cijelosti.

Crkva mora biti oprezna s miješanjem u politička i društvena pitanja. Treba li crkva, recimo, reagirati na temu izmjena savjetnika i savjetnica na Pantovčaku?

“Ja bih prvo rekla što označava ‘crkva’. Kad kažemo ‘crkva’ u Hrvatskoj, misli se na institucionalne službenike, na kler koji onda nešto kaže u ime nauke crkve ili u ime svog političkog stajališta. Ali treba podsjetiti da smo crkva svi mi koji smo kršteni. Dakle, postavljamo li pitanje kada bi biskupi trebali reagirati ili kada bismo mi kao građani i vjernici trebali reagirati. Kada vidimo primjer ponašanja pape Franje prema izbjeglicama – on reagira iz pozicije zaštite ljudske osobe. To je važna vrijednost, i humanistička i kršćanska. Tu on ima jasnu poziciju. Tu jasnu poziciju ima više biskupskih konferencija na zapadu i ta pozicija se koji puta razlikuje od političkih pozicija koje imaju određene vlade. Po meni, kao kršćanka trebam reagirati onda kada su ugrožena ljudska prava, na što me potiče motivacija iz moje vjere

Ako je, primjerice ugrožena nacionalna sigurnost?

“Opet se pozivam na pape jer oni su autoriteti za katolike. I Benedikt XVI. i papa Franjo ističu da je ispred nacionalne sigurnorti osobe. Taj evanđeoski kriterij zadan vjerom, a vjeru nam nitko nije nametnuo – ako vi iz evanđeoskih vrijednosti vjerujete da je bitnije svakog čovjeka zbrinuti ispred nacionalne sigurnosti, onda ćete biti opozicija prema državnim vlastima koje imaju ulogu da brinu o sigurnosnim situacijama. Ali vaša uloga nije da budete državnik, nego da promovirate evanđeoske  vrijednosti.”

Puno je polemika svaki put kad se svjetovna poruka, mišljenja i upozorenja šalju s oltara. Papa je rekao da politika može služiti miru – na što je mislio?

“Svake godine je zanimljiva poruka. 2017. je govorio da nenasilje treba biti stil politike, 2018. da u svakoj izbjeglici trebamo vidjeti brata i sestru, 2019. govori o politici kao obliku ljubavi prema bližnjem. Meni je zanimljiva njegova poruka u situaciji kad smo bez nade u politiku, kada osjećamo toliku nemoć – postoji jedan glasa koji kaže može se nešto uraditi. To je tekst za Svjetski dan mira koji je Katolička crkva proglasila danom mira, inače imate i 21. rujna. On u tekstu govori na temelju ljudskih prava. Govori da treba štititi pravednost, biti iskren – vrijednosti koje mogu biti razumljive svakom čovjeku, kao što je njegova poruka o izbjeglicama razumljiva svakom čovjeku.”

Papa u toj poruci govori o izazovima dobre politike. Je li dobra politika iščezla?

“Ne trebamo gubiti nadu ako nam je sada teško. Dobra politika je u svakome od nas i možemo je vršiti ako se usudimo biti slobodni ljudi i živjeti prema svojim vrijednostima. To nije lako. Ima istine u onoj rečenici ‘kakav narod takva vlast’, što ne znači da to oslobađa vlast od odgovornosti. Pogledajte situaciju u kojoj Angela Merkel gubi izbore zbog izbjeglica, ali ne zato što je njezina država jedna od najvećih izvoznika oružja. Jasno, ne treba tako jednostavno govoriti, to je komplicirano pitanje. Ali populističke ideje žive na takvom plodnom tlu i treba se tome suprotstaviti ondje gdje doseže naša moć – a svatko od nas ima moć.”

Mediji su senzibilizirani za moralna pitanja – je li to pomak društva?

“Kao građani moramo biti budni. Mi ne biramo samo jednom u 4 godine, nego trebamo biti budni i reagirati na nepravde.”

Pitanje migranata i migracija – papa se od početka pontifikata jako bavio pitanjem izbjeglica i unio vrlo jasan stav koji ne čujemo od kardinala i biskupa?

“Papa je od početka jasan. Prvo njegovo putovanje izvan Vatikana bilo je na Lampedusu, otok gdje su izbjeglice pristizale. 2015. dao je uputu koja je i dalje važeća i poticaj je svakoj župi – da svaka župa primi jednu obitelj izbjeglica. Time se rješava pitanje sigurnosti, pitanje financija, prevencije od ekstremizma, integracije. Taj njegov poticaj naišao je na sluh u Italiji, to ne znači da je svaka župa primila, ali mnoge jesu. Ali papa ima jedan odnos u crkvi, on to zove sinodalna crkva – on ne uzima sebi ono pravo koje ima po hijerarhiji da naređuje, nego da se biskupi dogovore sinodalno, da čuju jedni druge i da se mijenjaju. Rekla bih samo jednu primjedbu tom sinodalnom. Pola crkve je isključeno iz tog sinodalnog – a to su žene. Razmišljaju oni kako bi uključili žene, ali to ide polako.”

Papa zbog toga ima protivnike unutar Vatikana, iako je briga za izbjeglice u duhu katolicizma?

“Nema dileme. Zbog toga se izbjeglice želi zvati ekonomski migranti, da se kaže da nismo obavezni prema drugima, da su si sami krivi. Evanđelje je naša norma – ono što ste učinili najmanjem od nas, meni ste učinili, rekao je Isus. Nema tu nikakvih dilema vezano uz to trebamo li drugom čovjeku pomoći. Imate jedno dobro istraživanje, našeg profesora Zrinščaka i jednog talijanskog znanstvenika koje kaže – jedan papa, dvije crkve. Istražvali su Glas Koncila i još jedno glasilo sličnog značenja. Hrvatska se s valom izbjeglica suočava prvi puta. Italija je zemlja koja je treću generaciju migracija primila. Razlika između hrvatskog klera, predstavnika crkve, je da sav fokus stavljaju na humanitarnu pomoć, a talijanska crkva na ljudska prava. Ono što je važno za Hrvatsku je da se kao crkva pozabavimo ljudskim pravima.”

Papa je podržao Marakeški sporazum?

“Marakeški sporazum je politički stav. Papa može pozdraviti Marakeški sporazum, a političari u Hrvatskoj ne moraju. Da se ne desi zamjena teza,koja je loša – da bi svi katolici trebali imati politički stav kao njihovo klerikalno vodstvo. Ali ne možete me navesti da se ne zalažem za izbjeglice šireći dezinformacije. Ne volim kada se kršćanski stav pokušava zatamniti šireći ideologiju koja stavlja nacionalno i granice ispred ljudi, a mi kao kršćani znamo da je čovjek ispred granica. Čovjek je svetinja jer je slika Božja, jedino je čovjek stvoren na sliku Božju  – a granice smo stvorili mi.

Što je s prigovorom savjesti u kršćanskom nauku? Što ako netko s prigovorom savjesti odbije ispuniti obavezu koja nekome može narušiti zdravlje? Primjerice, imali smo slučaj ljekarnice koja je zbog prigovora savjesti odbila izdati kontracepcijske pilule. 

“Prigovor savjesti je doseg borbe za ljudska prava, nije Katolička crkva to izmislila, nego prihvatila na Drugom vatikanskom savezu. Prigovor savjesti krenuo je odbijanjem vojne obveze. Ja kao pacifistica ne mogu biti predsjednica jer moram postrojiti vojsku, Ne mogu postati predsjednica pa onda reći da ne želim postrojiti vojsku. Za razliku od vojne službe koja je u državama bila zadana svim muškarcima, biti apotekarka je izbor. Ako netko po svojoj savjesti ne može izdati kontracepcijske pilule, okej. Ali nije u redu prigovor savjesti postavljati kao normu – onda vjera postaje ideologija.”