”Poražavajuće je to da čovjek koji je toliko nekompetentan za umjetnost, kulturu i kazalište ima takvu fiksaciju na njih”, rekao je kontroverzni kazališni redatelj Oliver Frljić, koji u Kerempuhu završava svoju novu predstavu prema Pirandellovoj drami ‘Šest likova traži autora’.
Tim je povodom osim o njoj govorio i o političkom putu Zlatka Hasanbegovića nakon njegove ministarske funkcije, ali i o ulasku Jakova Sedlara u Programsko vijeće Studentskog centra, u kojem će Frljić uskoro pripremati novu predstavu. Osvrnuo se i na presudu haškoj šestorki i pojasnio kako bi radio predstavu o Slobodanu Praljku, no skeptičan je oko toga bi li mu to itko u Hrvatskoj htio producirati.
“Iznimno mi je drago da su glumci HNK potpisali protestno pismo protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće tog teatra. S druge strane, skoro u isto vrijeme udovice poginulih branitelja postale su programski arbitri na nacionalnoj televiziji. Samo još fali to da Nino Raspudić postane glavni urednik glasila srpske manjine Novosti”, kazao je Frljić, između ostalog, u velikom intervjuu za tportal.
Na pitanje kako vidi politički put Zlatka Hasanbegovića nakon silaska s ministarske pozicije, Frljić je odgovorio:
“Promjena imena Trga maršala Tita bila mu je jedina točka u programu. Poražavajuće je to da čovjek koji je toliko nekompetentan za umjetnost, kulturu i kazalište ima takvu fiksaciju na njih. Da Hasanbegović ima ikakvog kazališnog ukusa, shvatio bi kakav su kulturocid bila dva mandata njegove partijske drugarice Ane Lederer u zagrebačkom HNK-u. No nekompetentnosti usprkos, on izgleda razumije da se u tim prostorima proizvodi pozamašan simbolički kapital kroz interpretaciju prošlosti i sadašnjosti. Volio bih da se sad kad je ušao u Kazališno vijeće pozabavi financijskim malverzacijama i nepotizmom iz mandata Ane Lederer. Neka usput provjeri koliko dnevno vremena Jakov Sedlar provodi na svom radnom mjestu, ima li dozvole svoje matične kuće za snimanje filmova, kao i je li Dragan Despot imao odobrenje da recitira na Praljkovoj komemoraciji te na inauguraciji predsjednice”.
Upozorio je i da se “ovdje radi sve što je moguće da se izbrišu tekovine antifašističke borbe. Pod krinkom izjednačavanja totalitarnih režima radi se na diskreditaciji jedne ideologije koja je pokrenula antifašističku borbu u većem dijelu Europe.
Govoreći o svojoj novoj predstavi prema Pirandellovoj drami ‘Šest likova traži autora’, kazao je da je “opsesivna potraga njezinih glavnih likova za identitetom i autorom sjajna metafora za hrvatsko društvo koje već 26 godina traži svoj identitet”. “Što je sve postalo žrtva te potrage, možemo vidjeti i iz najnovije presude haškoj šestorci”, dodaje Frljić i objašnjava da je presudu “doživio kao minimalnu satisfakciju svima onima koji su bili žrtve agresivne politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. A u žrtve te politike ubrajam i hrvatski narod u BiH. Taj narod, kao jedan od tri konstitutivna naroda, nikad nije autonomno odlučivao o svojoj sudbini u toj zemlji. Zagreb je te ljude doveo u situaciju u kojoj oni BiH nikada nisu doživljavali kao svoju domovinu”.
Upitan intrigira li ga raditi predstavu prema priči o Slobodanu Praljku, Frljić je odgovorio:
“Možda da mi njegov veliki prijatelj Abdulah Sidran napiše tekst? Šalim se. Da, ukoliko bih mogao dovesti ljude koji su prošli kroz pakao Dretelja, Heliodroma ili Gabele da govore o tom čovjeku, no ne znam tko bi se u Hrvatskoj to usudio producirati. Kad sam u Zenici radio ‘Pismo iz 1920’, govorio sam o zločinima koje su nad Hrvatima i Srbima u tom gradu u Muzičkoj školi vršili pripadnici 7. muslimanske brigade. U Srbiji sam u predstavi ‘Kukavičluk’ govorio o srpskim zločinima u Srebrenici. Kao oblik borbe protiv negacije i zaborava tog zločina, glumci su učili napamet i pred publikom govorili imena stradalih. Kad se postavilo hipotetsko pitanje mog rada u Banjoj Luci, odgovorio sam da mogu raditi jedino predstavu o Manjači, Keratermu, Trnopolju i Omarskoj”.
Osvrnuo se i na ulazak Jakova Sedlara u Programsko vijeće Studentskog centra, u kojem će Frljić uskoro pripremati novu predstavu:
“Pozivam sve ljude koji su radili u ITD-u i one kojima je u interesu da ovaj kulturni prostor ne postane još jedna žrtva konzervativne revolucije – koja prijeti time da u Hrvatskoj postane permanentno stanje – da javno progovore o sramotnoj činjenici da je jedan negator Holokausta i osvjedočeni historijski revizionist postao član Programskog vijeća Studentskog centra. Sedlar je na ovu funkciju stavljen isključivo da bi srušio Natašu Rajković, njezin program i ono što je ona stvorila u ovom prostoru. Nedavno je u ITD-u, upravo na poziv Rajković, gostovao intendant jednog od najznačajnijih njemačkih kazališta, minhenskog Kammerspielea, Matthias Lilienthal. Pretpostavljam da ni Sedlar ni njegov politički sponzor, rektor Boras, ne znaju tko je dotični, a to je samo još jedan razlog da svoje prste maknu s ITD-a”.
Kako kaže, “ako Jakov Sedlar ondje ne napravi kazališni ‘Četverored’, u ITD-u će se opet baviti i temom obitelji po povratku iz Berlina” a upitan za njegovu definiciju obitelji – Frljić je kazao: “Vrlo sam skeptičan prema neupitnosti bioloških veza koje promovira pojam obitelji. Odnosi među biološkim srodnicima grade se u socijalnoj interakciji. To što me netko rodio ne znači ništa dok s tom osobom, bila ona majka, bila otac, ne izgradim odnos koji neće počivati na krvnom srodstvu. Obitelj je i prostor različitih traumatizacija, kao i reprodukcije različitih fašistoidnih politika. U tom kontekstu preporučio bih ponovno čitanje Von Horvathova romana Mladež bez boga”.
Što se pak tiče čestih prigovora njegovih kritičara da radi predstavu oko predstave, Frljić objašnjava: “Postoje različiti konteksti u kojima režiram. Moja intendantura u Rijeci bila je vrsta dvogodišnjeg seminara o tome kako koristiti instituciju kao performativnu alatku. Pojeli smo vidljivost svega drugog u Hrvatskoj u te dvije godine i pokazali da kazalište nije samo ono što se vidi na sceni. Također smo pokazali da nacionalno kazalište ne mora biti frižider u koji se sprema nacionalna kultura kako se ne bi pokvarila u ovo vrijeme globalnog zatopljenja. Nismo podilazili ni malograđanskom ukusu jer smo smatrali da nacionalno kazalište treba biti reprezentant svih građana, a ne samo onih koji imaju ekonomski i kulturni kapital da si priušte građansku kulturu”.
“Nadam se da će zagrebački HNK, rasprodanosti usprkos, na jednu od sljedećih izvedbi ‘Ciganina, ali najljepšeg’ pozvati romsku zajednicu. Po meni bi bilo zanimljivo vidjeti kako se ova manjina vidi u reprezentacijskim modusima većine. Ali da se vratim na Rijeku. Otvoreno smo govorili o rapidnoj fašizaciji Hrvatske koja je doživjela vrhunac dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a i Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture i koja se nastavila, što je danas vidljivo na svakom koraku. Od nacionalne televizije, preko Kazališnog vijeća HNK, do Jakova Sedlara u SC-u”, podsjetio je Frljić, koji je potaknut novinarskim pitanjem kazao i da “u rubriku nacionalne pripadnosti sve češće piše ‘nacionalni izdajnik’ jer mu se čini da je, ako ništa drugo, izdao tu kategoriju”: “U više navrata sam rekao – naciju ostavljam onima koji se nemaju čime boljim legitimirati”, rekao je za, između ostaloga, Frljić za tportal.