De facto je prepušteno da se ove kompanije iscijede - odlaze radnici, poslovi, materijala nema
Krizu u Uljaniku u Novom danu N1 televizije komentirao je ekonomski analitičar i bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić.
Je li najava isplate tri minimalne plaće drugi naziv za stečaj koji se čini sve izvjesnijim?
“Pa da, sve ide prema stečaju. O tome smo govorili i prije mjesec dana kad smo govorili o one dvije plaće. De facto je prepušteno da se ove kompanije iscijede – odlaze radnici, poslovi, materijala nema. Postavlja se pitanje i što kad se isplate te tri minimalne plaće, odakle materijal, gdje su sredstva da se završe brodovi. To se može, ali ništa ne može ići bez Vlade. S druge strane, Skupština nema rješenje, skupština su vlasnici, oni bi trebali doći s novim kapitalom. Brojka se kreće se minimalno oko 200, 300 milijuna eura plus stari dugovi. Ja ne vidim kod trenutnih dioničara odakle taj kapital, a ne vidim ni interes. Vlada se obvezala na europske propise i bez novog koncepta brodogradnje koji treba doći od Vlade nema rješenja.”
Bili ste ministar u Vladi Ivice Račana kada je proglašen stečaj Viktora Lenca. Što je usporedivo?
“Sve je više-manje isto, samo su tada iznosi bili manji. Mi smo napravili model kako to transformirati, no budući da se to radilo na kraju mandata, a svi uvjeti za stečaj su postojali, mi smo pokrenuli stečaj. Mi smo se dogovorili da ne može 1200, nego 700 radnika. Dugovi se nisu mogli platiti, ali sačuvalo se 700 radnih mjesta. Mi smo tada napravili koncepciju da sačuvamo ono što može zdravo raditi, a ono što je propalo je propalo.”
Što bi stečaj Uljanika značio? Bi li Uljanik i 3. maj opstali kao brodogradilišta?
“Sumnjam da bi opstali kao brodogradilišta. Ja na našoj sceni, među sudionicima ovog procesa, iz njihovih izjava ne vidim da oni imaju koncepciju kako brodogradnju sačuvati. Svi izlaze s faktima da se nešto ne može napraviti, ali nisam vidio koncept kako se nešto može. Skoro svi hrvatski brodovi dobili su nagrade, zna se da tehnološki možemo napraviti dobar brod. Postoje elementi koje malo država u svijetu ima, mi nemamo nijedan drugih takav proizvod. Nama nedostaje organizacija i s druge strane politika brodogradnje. Bit brodogradnje je da se većina tih dijelova koji se ugrađuju u brodove proizvodi u Hrvatskoj, to je u interesu države, zbog toga se daju subvencije. Takav je dogovor svugdje u svijetu.”
Ako smo imali takve preduvjete zašto je hrvatska brodogradnja na koljenima?
“Jedan je razlog što se prenio koncept iz Jugoslavija – Srbija raste na vojnoj opremi, Hrvatska na brodogradnji. Tu se onda i lokalni, državni političari, sindikati, svi su se nalijepili na brodogradnju pa kad je cijena broda ispala veća od tržišne, tražilo se od Beograda ili Zagreba da se to kompenzira. To se onda nastavilo. Kad dođe ta cijena, postat će to socijalni problem pa će država platiti. Nije se radilo na racionalizaciji. Kad smo mi radili financijsku sanaciju brodogradnje napisalo smo 20 koraka koji se moraju napraviti da se brodogradnja sufinancira. Mislim da se nije napravio niti jedan korak. Hrvatska je 2006. napravila elaborat koji Europska unija nije prihvatila, no ništa se nije popravilo pa je država našla izlaz u privatizaciji. Europa nije tražila da privatiziramo brodogradnju, nego da nađemo koncept kako brodogradnaj može tržišno poslovati.”
Dođe li do stečaja Uljanika, je li to kraj brodogradnje?
“Ja mislim da će ta agonija trajati još dvije godine, najduže pet. Split radi korektno, ali vidim da ima sve manje brodova. Ne može brodogradnja biti isključivo u privatnim rukama.”