Zov prirode Ljiljane Zovak: Prizori koji prizivaju na drevna sjećanja

0
391

Svi su slikarični prizori osamljeni, bez ljudskih bića. Prizori i prizivaju na drevna sjećanja stara miljune godina kada su se formirale stijene i uvale, kada su valovi oblikovali plaže i rtove u svojoj praiskonskoj upornoj snazi

Osamljena uvala, slapovi, divlja plaža, velebna stijena koja se izdiže iz mora samo su neki radovi slikarice Ljiljane Zovak što se mogu vidjeti u galeriji Kontrast na izložbi koju je priredio Svebor Vidmar.

Apsolutna samoća prirode, ljepota oblika slikana neuobičajenom tehnikom tako da se čini da predjeli pred nama izranjaju u snu, velika su poruka slikarice današnjem vremenu.
Čovjek je u tolikoj mjeri zaboravio na prirodu pri tom je nemilosrdno uništavajući da je ona postala samo dio nečeg što se sjećamo, što stavljamo na lijepim slikama na zaslone računala preko kojih pokušavaju komunicirati milijuni osamljenika vjerujući da emotivni i društveni život mogu obogatiti preko bezdušne tehnologije. Ljiljana Zovak slika onu prirodu koju još poznaju rijetki, oni koji odlaze na hodočašća u šume ili uspijevaju otići na ljetovanje ne bi li obnovili životne energije. Njezine su uvale podsjetnik da je priroda ono jedino utočište (osim Boga!), koje čovjeku može omogućiti duševni mir.

Njezina osamljena uvala poziva da prošetamo njezinim rubovima i divimo se moru. Plaža priziva sjećanja na sretne trenutke koje smo proveli ne misleći na sutra, velebna divlja stijena koja izranja iz mora arhetipski je prizor svemoćne prirode koja od pamtivijeka vodi borbu s čovjekom kao simbol da će priroda ipak trijumfirati nad svom nesrećom koju joj donosi ljudski rod. Svi su slikaričini prizori osamljeni, bez ljudskih bića. Prizori i prizivaju na drevna sjećanja stara milijune godina kada su se formirale stijene i uvale, kada su valovi oblikovali plaže i rtove u svojoj praiskonskoj upornoj snazi. Neškolovana akademski Ljiljana Zovak je stvorila poseban način slikanja u kojem oblici izranjaju ne u jasnim već lagano zamagljenim konturama kao da smo u rano svitanje naletjeli na pustu plažu zadivljeni njezinom krasotom. Pri tome se ne priklanja ni jednom poznatom slikaru, već je stvorila samosvojan izraz.

Njezino je slikarstvo velika himna prirodi kojoj se vraćamo nastojeći povratiti onaj prvotni sklad koji je postojao između prirode i čovjeka.

Kako ističe kritičar Stanko Špoljarić, Ljiljana Zovak slikarica je neospornog talenta, prepoznatog u njenim mladenačkim, gotovo dječjim godinama,ali i slikarskog puta koji nije bio potpomognut sistemskim školovanjem. Ona je uz vrijedna mentorstva sama otkrivala tajne fenomena slike (s idejne, sadržajne, kompozicijske, kolorističke, pa i tehnološke strane) i veličajnosti same umjetnosti. I u slijedu godina kada i nije slikala, raslo je to htijenje za stvaranjem, u slikanju bez slikanja. I na tom putu nije zalutala, prvenstveno zbog već spomenutog talenta, kreativnog zanosa, i potpore njenih bližnjih. I rezultati su vidljivi, dojmljivi i iskreni. Odabir načina je logičan, u potki je realističnog. Okvira koji pruža neku sigurnost. No, ipak, nije prihvatila predvidljivu shemu znanog, već je njemu našla prostor vlastitog izraza. Razumljivo, ne u formi nekog radikalnog otklona,već u prepoznatljivoj mjeri vlastite rukopisnosti.

Činjeničnost realističnog ne poštuje do egzaktne preciznosti, već motiv gradi svojom varijantom poetskog realizma. Pejzažne sastavnice slike obavija ugođajnošću trenutka pretvorenog u trajanja, privlačnosti u sintezi blagosti oblika i slutnje njihove elementarnosti. Ljiljana Zovak reducirala je paletu na tek nekoliko vrijednosti, tonova zelenog i nijansi akromatskog sivog. Povremeno prodiru akcenti toplijih boja, podižu se kromatski intenziteti, no osnovna gama ide ka smirenosti raspona, tako da nam se sugerira suptilna magličasta prevlaka nad gradivnim oblicima krajolika. Svojevrsni je to prizvuk sfumaturnosti, pomalo neobično, u prvom planu slike. Izjednačene su na slikarskoj razini različite tvarnosti predmetnog, u padu slapa i vode mirnoga toka, oporosti kamena, vlati trave i nakupina pejzažne raskoši. No, s druge strane itekako se osjeća posebnost svakog isječka prirode ukomponiranog u skladnu cjelinu. Očito vještina ruke te dosegnuta likovna kultura i doživljaj ljepote, postali su jedno. Nikako ne u nizanju slika uspješne formule, jer je za nju svako ostvarenje ponovno otkrivanje ponuđenog bogatstva. U spoju discipline i strasti, reda i treptaja, sklonosti detalju i osvajanju prostora, nastala djela potvrđuju da je ozračje prirode za Ljiljanu Zovak više od pukog izgleda, te da motiv ne samo gleda nego ga i vidi.

Drugim riječima, ne slika samo lice, već i unutarnje silnice posvojene zbilje krajolika, s temama interpretiranim (ovisno o kutu gledanja) i formom slikarskog intimizma, ali i kroz događanje monumentalnog u snazi prirode. Ljiljana Zovak, sukladno svom senzibilitetu, njeguje klasičnu estetiku slike i širinom osobnog slikarskog vitaliteta traži duhovnost u ljepoti.

Ljiljana Zovak, djevojački Petrović, rođena je 1958. godine u mjestu Klobuk kraj Ljubuškog, u Bosni i Hercegovini. Poslije završene Srednje trgovačke škole u Čapljini, udaje se i s obitelji dolazi u Zagreb 1976. godine. Prve privatne likovne poduke dobila je od akademske slikarice Marte Makanec. Unutarnju potrebu za likovnim izražavanjem i razvijanjem svojih talenata nastavlja svladavati tehnike kao što su mozaik, fuzija stakla i tapiserija. Od 2016. godine pohađa radionicu Crtanja i slikanja, kod akademske slikarice Marcele Munger u Narodnom sveučilištu Dubrava, te Studio Tanay, kod akademske slikarice Daniele Pal Bučan.

Loading...