Posebna odlika Šulentićeva opusa ogleda se i u činjenici da je zarana dosegnuo autorsku zrelost kojom je tijekom godina međašnih izričajnih mîjena u nas – uz svojstvenom mu otvorenost spram „novih“ poimanja slikarskog umijeća – slikao za ondašnju zagrebačku likovnu zbilju posve autonomnim „stilom“
Čovjek sa crvenom bradom jedna je od onih antologijskih slika Zlatka Šulentića koja priziva najveće majstore europskog slikarstva što su ponirali u samu bit unutrašnje drame čovjeka.
Stoga je velik uspjeh Moderne galerije prigodom skorašnjeg Uskrsa predstavljanje djela Zlatka Šulentića u Umjetničkoj galeriji Hrvatskog kulturnog središta Založbe kralja Tomislava u Čapljini.
Kako nam je kazala ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter-Plančić koja je izvanrednim izložbama već predstavila Čapljini remek djela hrvatske umjetnosti – Šulentić je bard hrvatskog modernog slikarstva čije djelo za hrvatsku likovnu Modernu ima neprocjenjiv značaj.
Niz je njegovih ostvarenja, naime, koja, u odnosu na antologiju prošlostoljetnih likovnih dometa i stalni postav Moderne galerije, poput ikona krune najmanje četiri vrhunca postojano uzlazne linije razvoja likovnih modernizama u Hrvatskoj. Primjerice, slike „Kasna jesen“ iz 1913. i „Place du Tertre“ iz 1930. godine, koje je Moderna galerija bosanko-hercegovačkoj publici kao remek-djela hrvatskog postimpresionizma i poetskog realizma već prikazala na gostovanjima Moderne galerije u Čapljini 2016. i 2018. godine.
Za ovu pak prigodu, napominje Rauter – Plančić „kad sažetim monografskim uprizorenjem predstavljamo Šulentićevo stvaralaštvo u čapljinskoj Umjetničkoj galeriji, iz stalnog smo postava MG izdvojili remek-djelo “Čovjek sa zelenom bradom“ iz 1916., nedvojbeno mitsku sliku hrvatskog ekspresionizma, te slike „Plješivički vinogradi“ iz 1966. i „Silba“ iz 1968. godine kojima je ovaj majstor i u sedmom desetljeću života ostvario krunska djela za dionicu nove pa i aktualne kolorističke i strukturalne sintakse hrvatskog pejzažnog slikarstva“.
Sakralna motivika
Sažeto rečeno, Šulentić je tijekom više od šest stvaralačkih desetljeća ostvario niz prvorazrednih slika portretne, pejzažne i sakralne motivike koje njegov opus čine jednom od najdojmljivijih i svakako nezaobilaznih vertikala koje povezuje prvi i drugi naraštaj hrvatske likovne moderne. Odnjegovano na kulturalnom, duhovnom i progresivnom umjetničkom nasljeđu moderne Europe i njenih hrvatskih sastavnica, Šulentićevo je djelo ne samo prepoznatljivo, nego i jedinstveno za nas po sakrosanktnoj posvećenosti slikarskom radu i umjetničkom poslanju te po ustrajnom njegovanju vlastita puta kroz epohalnu buru likovnih izričaja 20. stoljeća. Posebna odlika Šulentićeva opusa ogleda se i u činjenici da je zarana dosegnuo autorsku zrelost kojom je tijekom godina međašnih izričajnih mîjena u nas – uz svojstvenom mu otvorenost spram „novih“ poimanja slikarskog umijeća – slikao za ondašnju zagrebačku likovnu zbilju posve autonomnim „stilom“.
Dakako, osim djela ikoničkog značaja za spomenute dionice hrvatske likovne Moderne, ostvario je i opsežan opus sakralne tematike te niz djela koja simbolski i motivski svjedoče njegovu posvećenost sugestivnom propitivanju „opstanka“ pojedinca u napućenom svijetu i slikarskoj potrazi za vlastitim doživljajima kojima bi uvjerljivo dočarao svoju otvorenost spram ljudi, društva, kultura i religija svijeta, a sve u korist svoga umjetničkog jàstva i korijena iz kojih je izraslo. Proputovao je Europu, Indiju, Burmu, Indoneziju, sjevernu Afriku pa i Brazil te Argentinu. Često je pohodio i Dalmaciju te je po više tjedana znao boraviti u Samoborskom gorju i među vinogradima na Plješivici. Sa svih tih putešestvija te ladanjskih i studijskih boravaka vazda se u Zagreb vraćao obogaćen ne samo za doživljaje koje je in situ ili u atelijeru pretakao u slike, nego i za iskustvo koje ga je protivno uobičajenim očekivanjima činilo sve mlađim i poletnijim u radu za štafelajem.
Uza sve to, usporedo je od 1963. do 1971. bio posve zaokupljen biblijskim motivima te je za crkvu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu naslikao likovno dragocjenu seriju monumentalnih uljanih slika iznimno harmonične sugestivnosti. Niz njegovih crteža i skica iz toga vremena, na inicijativu slikarova prijatelja prof. Vijeke Bože Jarka, poslužile su kasnije Đurđi Gudlin Zanoški, Blaženki Salavarda i drugim umjetnicima kao predlošci za mozaike koji danas rese bogomolje u Hercegovini.
Upravo stoga za ovogodišnju Založbinu izložbu o Uskrsu, napominje ravnateljica – posegnuli smo ne samo za 16 prvorazrednih Šulentićevih djela spomenuta ikoničkog značaja i izričajnih „izama“ iz fundusa MG, nego i za uljanim slikama, gvaševima i crtežima iz zbirki umjetnina Mostarske biskupije i Založbe kralja Tomislava koje razložno ucjelovljuju prezentaciju Šulentićeve izvrsnosti na polju portretne, ali i biblijske tematike. Više od stotinu slikarovih skica i studija u tehnici gvaša, tuša i olovke sačuvalo se do danas u raznim crkvenim i samostanskim zbirkama u Hrvatskoj, a dvadesetak i u Hercegovini. Za izložbu smo izabrali 14 crteža tako zvane pasionske ikonografije koji, osim što daju uvid u slikarov studiozni pristup ocrtavanju Isusove muke i uzašašća, razotkrivaju i prirodu njegove neposredne i snažne ekspresivnosti.
Bard hrvatskog slikarstva 20. stoljeća Zlatko Šulentić rođen je u Glini 16. ožujka 1893. godine. Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu i Petrinji, potom naizmjence u Zagrebu i Karlovcu gdje najposlije i maturira. Od Milana Vukića, likovnog pedagoga karlovačke gimnazije dobiva i prvu poduku iz crtanja. Iz Karlovca je budućeg slikara njegov otac Franjo, ugledni kotarski liječnik, često vodio na poučna putovanja u Beč, Milano i Veneciju kako bi Zlatko zarana upoznao i stare majstore i suvremena likovna stremljenja; primjerice, na venecijanskom Bijenalu. Mladićeva čvrsta vjera u budući poziv slikara očitovala se već 1910. pohađanjem satova crtanja kod profesora Roberta Auera na zagrebačkoj Privremenoj školi za umjetnost i umjetnički obrt. Namjera je bila jasna – dobro se pripremiti za prijamni ispit na münchenskoj likovnoj Akademiji. U kulturno središte Bavarske otputovao je nekoliko mjeseci prije upisnoga roka kako bi prošao i pripremni tečaj kod Heinricha, Knirra. U jesen 1911. upisao se na Akademiju, gdje studira kod prof. Ludwiga Hertericha. Tijekom studija nazočan je bombastičnom predstavljanju Vasilija Kandinskog njemačkim kritičarima što ga se baš i nije jako dojmilo. Veći dojam na mladog Šulentića ostavila su predavanja iz povijesti umjetnosti glasovitog Heinricha Wolfflina koji je na Akademiji predavao od 1912. do 1924. Godine 1913. kratko boravi u Parizu, oduševljava se Rembrandtom i Le Nainom u Louvreu, no, najviše uživa u snažno pulsirajućoj slobodi tako zvane „otvorene škole“ na Montmartreu. Planove za preseljenje u Pariz i nastavak studija poremetila je 1914. Šulentić zbog rata prekida školovanje, vraća se u domovinu gdje ga čeka neizbježni vojni rok kojeg služi u Karlovcu.
Upravo u tom gradu iz kojeg se otisnuo na slikarske nauke, u vojnom uredu za cenzuru naslikao je portretnu kompoziciju „Čovjek sa crvenom bradom“ koja predstavlja njegova sudruga vojnika Stanoja Jovanovića, također slikara. Kratko poslije rata boravi u Glini gdje nastaje nekoliko portreta i autoportreta. U jesen 1916. prvi put izlaže na prvom Proljetnom salonu u Zagrebu i u mah osvaja pozornost kulturne javnosti. Ubrzo je imenovan nastavnikom crtanja pa predaje na srednjim školama u Petrinji, na Sušaku i u Zagrebu na gimnaziji i Ženskom liceju od 1919. Ta je godina ključna u Šulentićevu stvaralaštvu i zbog njegova sudjelovanja na dvije važne izložbe, u Parizu na Exposition des Yougoslaves te na „ekspresionističkom“ sedmom Proljetnom salonu u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu, gdje po prvi puta domaćoj javnosti izlaže sliku „Čovjek s crvenom bradom“. Već sljedeće 1920. ta je mitska slika, uz dva pejzaža i dva portreta, uvrštena na izložbu Exposition internationale dʹart moderne u Ženevi. Po završetku izložbe, na veliku žalost slikara, u Zagreb je vraćeno samo jedno njegovo djelo, a slika „Čovjek s crvenom bradom“ te ostale tri zagubljene su u ženevskim depoima. Bio je to golemi gubitak za hrvatsku poslijeratnu likovnu produkciju, a još i više za Šulentića koji za života nije dočekao sretnu vijest o njihovu povratku. Pronašla ih je pet godina poslije smrti slikara Jelena Uskoković, kustosica Moderne galerije koja ih je, poslije mnogo peripetija, uspjela 1976. vratiti u Zagreb i otad je „Čovjek s crvenom bradom“ primjerno izložen u stalnom postavu Moderne galerije, nacionalnog muzeja hrvatske likovne umjetnosti 19. i 20. stoljeća.
Tijekom 1920. i 1921. godine Šulentić, potišten zbog gubitka slika odlazi na prvo od svojih dužih putovanja. Za početak u Španjolsku s Ljubom Babićem i Stojanom Aralicom, a dalje, sam u Alžir i Tunis. Putovati diljem svijeta i usporedo izlagati samostalno te na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika u domovini i inozemstvu, mahom u prestižnim izložbenim prostorima i galerijama, nastavlja vrlo učestalo i u desetljećima koja su slijedila. Kao što je već spomenuto obišao je gotovo pola svijeta, što mu je i priskrbilo nadimak pictor et viator.
Zlatko Šulentić strastveni je putnik i umjetnik koji doživljaje s putovanja ne pretače samo u slikarstvo, nego i u pisanu riječ. Njegova sjajno pisana zbirka putopisa “Ljudi, krajevi, beskraj” objavljena je 1971. u nakladi Matice hrvatske, Karlovac. Godine 1938. izabran je za redovitog profesora na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a prijevremeni odlazak u mirovinu 1947. godine pružio mu je obilje vremena za putovanja u sve udaljenije krajeve svijeta i sve duže boravke u Dalmaciji ili na Žumberku u okolici Zagreba.
Zlatko Šuletntić, veliki hrvatski slikar i vječni tragač nemirna duha umro je u Zagrebu 9. srpnja 1971. Moderna galerija, šest mjeseci kasnije, priredila je impozantnu retrospektivu sa 161 njegovim djelom.