Želja za dobrim kupanjem (Uz roman Erice Jong ‚Kako spasiti vlastiti život‘)

I koliko god nam se u Strahu od letenja povremeno dopadala autoričina crta u brazdi Henryja Millera, sada je sve pretvoreno u naklapanja. Ideja da se napiše roman o posljedicama uspjeha prvog romana, komercijalno razumljiva, nasukala se o grebene feminističkog folklora. Saznajemo još kako su muškarci sirotu spisateljicu krivo shvatili, pozivajući je na one stvari koje ona sama opisuje na svakoj drugoj stranici, i kako je mnogim ženama „otvorila oči“.

Erica Jong opet je među nama: nakon romana Strah od letenja sada nas očekuje drugi, još dramatičnijeg naslova Kako spasiti vlastiti život (prijevod Maja Zaninović, naklada Grafički zavod Hrvatske, Zagreb). Ženi očito nije lako!

Njezina već slavna junakinja Isadora Wing, pošto se oslobodila straha od letenja, pala je u još strašnija iskušenja, opasna po život. Beskonačnom nizu erotskih dogodovština iz prve knjige, sada je pridodano i lezbijstvo, opisano veoma pomno, s nizom uzbudljivih detalja i – sretnim završetkom. Ta se sreća sastoji od ljubavi s prilično mlađim muškarcem i definitivnim rastankom od onoga groznog psihoanalitičara.

Budući da je naš susjed Alberto Moravia napisao roman Ja i on, ovaj bi se mogao nazvati Ja i ona (u oba slučaja „ona stvar“). Pošto ga pročitate, dobivate želju za dobrim kupanjem, toliko ste se naime bavili delikatnim detaljem, spisateljičina tijela, detaljem koji se pretvorio u pravu bestselerašku kasicu-prasicu.

S pravom uvjerena kako nitko živ ne bi dvaput čitao njezinu feminističku naivu, niti se baktao filozofijom tipa „ja želim malo nježnosti i ljubavi“, Erica Jong krenula je dalje: listajući stranice njezina romana stječete dojam da u rukama imate onu pornografsku igračku, u obliku knjige, koju kad otvorite… imate što vidjeti. To je nevjerojatno dlakava, runjava, kosmata i vlažna knjiga. Stalno se tu nešto nateže, rasteže, prstuje, „puši“, „jede“, kriči, svili… da bi u trenucima postkoitalne meditacije junakinja valjala klade o poeziji, politici, Židovima, ljubavi, patrijarhatu, filmu, Hollywoodu, psihoanalizi.. Nakladnik joj je očito savjetovao koje elemente treba „pojačati“ u drugoj knjizi i koji su to pravi putovi ženskog „oslobođenja“. Ili je to sama otprve shvatila, imajući pred očima aktualne modele tipa Ralje 1 i 2, gdje se isti komercijalni uspjeh nateže za isti rep. Jedna žena, uostalom, može samo s visoka gledati na opsesiju morskim psima, uvjerena da raspolaže pravom adresom „ralja“ u zemlji psihoanalitičke religije.

Ostanimo pri famoznom „oslobođenju“. Pola desetljeća nakon studentske pobune 1968, kada su mladi puntari podigli već drugi red barikada od vlastitih direktorskih fotelja, njihov mag Herbert Marcuse obratio se jednim predavanjem feministkinjama. Kamo bi, uostalom, jedan tako očaravajući mislilac, navikao da gleda svoje ideje na ulici, uvjeren uz to kako je radnička klasa beznadno integrirana u sistem eksploatacije i razočaran dometima index-revolucije? Meine Damen…



Odmah u početku ustvrdio je kako je „pokret za oslobođenje žene danas možda najvažniji i potencijalno najradikalniji politički pokret“… Premda u časnima godinama, prisjetio se kako bi „ženska čulnost mogla potkopati represivni ratio i radnu etiku kapitalizma“. Nakon naznake „revolucionarne funkcije žene u rekonstrukciji društva“ i pada antiteze muško-žensko, koju nasljeđuje sinteza androginističkog tipa, znameniti je mislilac sažeo i zadatke za budući „feministički socijalizam“. Kad se razočarani filozof udvara, onda to čini cijelom svojom filozofijom. Spiritualni Mallarme je rekao davno prije sve o biblioteci u glavi: sve su knjige pročitane, a meso još boli. Ericu Jong „feministički socijalizam“ očito ne zanima i Marcuseu bi očito imala štošta reći o muškom šovinizmu.

Ovaj je globus valjda za trećinu teži samo od knjiga kojima su muškarci slavili ženu i tražili što kompliciraniji put do nje. Erica Jong sada piše knjige u kojima uglavnom sve to pretvara u smeće, iznoseći u ime poniženih i uvrijeđenih nove poglede. Navodno, nitko je ne razumije kao ženu osim onih stotinjak muškaraca koji su je natjerali u krevetu da kriči, čime se neobično ponosi, tvrdeći da je kričanje židovska odlika, za razliku od WASP-ovske (bijeli protestanti) krevetne mučaljivosti. Jako bučan roman! S obzirom da je muška produktivnost u „jonganju“ niža od „erikinih“, trebalo bi da, započne nova era eksploatacije, nisko akumulativnim robljem.

I koliko god nam se u Strahu od letenja povremeno dopadala autoričina crta u brazdi Henryja Millera, sada je sve pretvoreno u naklapanja. Ideja da se napiše roman o posljedicama uspjeha prvog romana, komercijalno razumljiva, nasukala se o grebene feminističkog folklora. Saznajemo još kako su muškarci sirotu spisateljicu krivo shvatili, pozivajući je na one stvari koje ona sama opisuje na svakoj drugoj stranici, i kako je mnogim ženama „otvorila oči“.

Sudeći prema broju rastavljenih brakova i seksualnoj produkciji posljednjih desetljeća, nikome nije trebalo otvarati oči, ali tako piše. Pa ipak, naslućujem tip žene koja uživa u prozi Erice Jong: to su one nezasitne malograđanke koje su mladost pretvorile u poligon karijere i brak iz interesa, da bi na pragu kritičnih godina ostale same, sa genitalnim svrbežom, tražeći famoznu „ljubav“ i „nježnost“ u obličju mladih bikova. Kad su sve uzele, htjele bi početi i davati, ali tko to hoće primiti? Mislim, bez većih novaca, zarađenih eventualno na bestseleru u kojemu si oklevetala svoj dotadašnji životi i osobito jadnog mužića koji je uvenuo na poslu. Sa dvadeset su se udavale, hladnije u računu od trgovca, a koje desetljeće kasnije napastuju sinove svojih prijateljica posvema u transu. Bile su navodno zavedene, patrijahalnom kulturom dakako, premda su imale priliku da prihvate ljubav nekog šarmantnog sirotana, ali jok! Radije su se združile s čovjekom uz kojeg se može komforno patiti, nego s mladićem kojemu je život bio težak zadatak. I premda takve imaju kućnu pomoćnicu, ne silazi im s usta priča o „robinji iz kuhinje“ i „muškom šovinistu“ koji nema snage da ih svakodnevno timari po nekoliko sati. Učinit će to prvi student, jer mu se ne žuri, kako bi na „poslu“ barem povezao dva obroka. I eto otkrića famozne „ljubavi“. To nije problem žena koje rade, nego žena kojima je jedini život onaj u granicama tijela, s njegovim prastarim nagonima: seks i hrana. Njihov „strah od letenja“ nije ništa drugo nego strah od života u punoj skali njegovih pitanja i zadataka.

Erica Jong, alias Isadora Wing, otkriva drhtaj u kralježnici s mlađim muškarcem, pitajući se usput kako je mogla tolike godine živjeti s čovjekom kojeg ne voli. Pitanje je dakako palo nakon tantijema od prve knjige, premda se mora priznati da nije svojeg supružića štedjela ni ranije. Da, zbilja, kako je mogla! Još jedno tipično pitanje sedamdesetih godina, u kojima dominiraju proglasi o diktaturi i herc-romani.

Ljudi su se povukli u svoje stanove i podvrgli dramatičnom preispitivanju tipa „Voli me – ne voli me“. I sve se nekako osjećaju prevareni, kao da i sami nisu varali. Život je navodno negdje iza ugla, u drugom tipu društva, s drugih ljubavnicima i vođama, u drugim knjigama. Pokret za oslobođenje žene! Od koga? Od muškarca, jer osim njega na ovom globusu ima još samo biljaka i životinja, a one nisu krive.

Nije se teško složiti s Marcuseom koji u stanovitim ženskim osobinama – osjetljivost, nenasilje, nježnost – vidi plodnu antitezu muškoj koncepciji povijesti, ali zaboravimo onda ženu koja je stoljećima favorizirala u muškarca osobine kao što su neosjetljivost, nasilje i grubost. Bogatstvo, jednom riječju. I romantizam je bio „muški“ pokret, pa pokušajte biti romantični s nekom Ericom Jong, ponudite joj svoj život tipa „sastavljati kraj s krajem“, pa bute vidili. Nećete ni otplatiti sve kredite, a ona će… Ni muškarci nisu, dakako, baš tako zlatni i očajno su zapetljali ovaj kratki život, ali to su druge priče. Stvorene u društvu žena i uz njihovu punu suradnju. Pogledajmo kako dalje, a ne s kim u krevet.

(Objavljeno u „Vjesniku“, 6.5.1979.)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI