Želio sam stvoriti dinamični, živi muzej…

Želio sam razdrmati i klasično predstavljanje majstorskih djela iz kolekcije, želio sam u tu umrtvljenu ljepotu unijeti pokret, informacije, suvremena djela koja će ih kroz kontrast i komplementarnost pokazati kao smislom i danas relevantna…

Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar s dugogodišnjim iskustvom vođenja galerija u Zagrebu i Rijeci, načinio je od Galerije umjetnina Split europski vrijedno žarište suvremene umjetnosti, pozicioniravši galeriju vrlo visoko na europskoj karti likovnih događanja. Kako mu je to uspjelo, kakvu je međunarodnu suradnju ostvario, kakav je status suvremene umjetnosti i postoje li još likovni buntovnici, samo su neka pitanja na koja nam je odgovorio:

Kada ste dolazili na čelo splitske Galerije umjetnina, kako ste koncipirali buduću izložbenu praksu, s obzirom da su vam izložbe redom radikalne, nerijetko buntovničke, redovito i komentar na otužnu hrvatsku stvarnost? Što vam je bio cilj?

Po svom kustoskom i ljudskom nagnuću sklon sam suvremenoj umjetničkoj praksi koja je aktualna, nadahnuta sviješću o kontekstu svog nastanka, umjetnosti koja ima ambiciju pobuditi posjetitelje na razmišljanje o svijetu koji ih okružuje i ponuditi više od senzualnog užitka u formi. Smatram da muzejske institucije u svom radu moraju biti svjesne metodologije i poruka današnjih umjetnika i po uključivanju aktivističke metodologije biti suvremene u koncipiranju programa, bez obzira na djelokrugu njihovog poslovanja kojeg određuje zbirka i povijesno kulturološka agenda institucije. Da pojasnim, i povijesni muzej treba biti suvremen u načinu prezentiranja svog fundusa i programa. Galerija umjetnina ima zbirku koja obuhvaća umjetnost od 14.  stoljeća do danas i optimalna situacija, koju još nisam postigao, bila bi da svi slojevi zbirke budu prezentirani kroz izložbe koje se bave univerzalnim životnim temama, budući se umjetnici uvijek njima bave u skladu s kontekstom u kojem stvaraju. Uvijek mi je na pameti briljantna instalacija talijanskog umjetnika Maurizia Nannuccija iz 1999., u neonu izveden iskaz – “All Art Has Been Contemporary”, odnosno “Sva je umjetnost bila suvremena”. Naravno, u životu se ništa ne može napraviti odjednom. Kad vas imenuju ravnateljem i kad kao ravnatelj uđete u muzej kojim ćete izvjesno vrijeme, dok svima ne dosadite, upravljati, dobro “osluhnete” prostor. Bar ja tako radim. Kad sam kao ravnatelj po prvi put stao pred Galeriju umjetnina, njena lijepa arhitektura i ambijent, dojmili su mi se slijepim, nijemim i ukočenim. Ne govorim sad samo o postavu zbirke koncipiranom po u nas ustaljenom i zastarjelom konceptu stalnog postava, govorim o prostoru muzeja. Odmah sam znao da ga želim “oživjeti” prostorno specifičnim instalacijama, zvukom, svjetlošću.

Želio sam razdrmati i klasično predstavljanje majstorskih djela iz kolekcije, želio sam u tu umrtvljenu ljepotu unijeti pokret, informacije, suvremena djela koja će ih kroz kontrast i komplementarnost, pokazati kao smislom i danas relevantna. Provođenje ovih ideja u učmalom životu muzealaca predstavljala stranu, gotovo neprijateljsku aktivnost. Formalna i sadržajna dinamika koju sam uveo, odražava se i u dinamici od prosječno 20 izložbi u godini, u popratnim programima i predavanjima, vidljivosti  muzeja kroz funkcionalni website i društvene mreže, tjednu radio emisiju Radio Galerija, internacionalizaciju programa, razmjene, kustoske i umjetničke radionice… i još puno toga, pa u istim prostornim i financijskim gabaritima publici dajemo puno više nego prije. Kratki odgovor na vaše pitanje bio bi – dinamični, živi muzej koji izložbama i postavom publici govore o stvarnosti i s njom povezanim kulturološkim fenomenima.



Povezali ste se i s drugim kulturnim institucijama u Splitu ne bi li što više aktivirali SGU i privukli što više posjetitelja. Koliko ste uspjeli u tome i koliko ste osuvremenili galeriju?

 – Mislim da je u cjelini programski, primijenjenim strategijama i metodologijom predstavljanja umjetnosti i razmatranjem kulturnog konteksta, Galerija umjetnina danas jedna od najaktualnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Glede sinergije s drugim institucijama u Splitu, riječ je o pokušaju da se objedinjavanjem poslovično  nedostatnih financijskih sredstava ostvari što kvalitetniji program. U tome je najzanimljivija naša suradnja s Galerijom Kula koju entuzijastično void, Duje Mrduljaš, i s kojom smo zajedno organizirali izložbe svjetski proslavljenih umjetnika Juliaoa Sarmenta, Mimma Paladina, Ignasija Aballija, itd. S Umjetničkom akademijom organizirali smo niz predavanja, a s Odsjekom za vizualne komunikacije radimo zanimljive izložbe o spekulativnom dizajnu. S kinotekom Zlatna vrata promoviramo filmove o umjetnosti, s udrugom KURS i Muzejom grada upravo osmišljavamo program umjetničkih rezidencija, a s Kino Klubom Split, razvili smo program permanentnog predstavljanja zlatnog razdoblja kluba pod kustoskom paskom Sunčice Fradelić. Za potrebe filmskog programa, od priručnog skladišta napravili smo crnu projekcijsku salu. Naravno, kroz različite izložbene projekte intenzivno surađujemo s HULU-om Split, a upravo nas očekuje dionica 40. splitskog salona pod nazivom – Zašto je važno kupovati suvremenu umjetnost. Sa svim institucijama surađujemo na dnevnoj bazi pomažući kolektivno jedni drugima s tehnikom I specifičnim znanjima.

Radite radikalne, čak i subverzivne izložbe o hrvatskoj stvarnosti, od kojih je vrlo intrigantna i zadnja. O čemu je riječ? 

Muzeji u svom poslu, kao što sam rekao, izlažu ono što umjetnici rade. Naravno da smatramo da trebamo biti i društveno odgovorni i doprinijeti programima promišljanju akutnih gradskih problema. Jedan od njih je podvrgavanje cjelokupnog funkcioniranja, pa i samog života grada turističkoj industriji. Na tu smo temu kolegica Sasha Dees i ja osmislili izložbu Mamon, koja je zajedno predstavila radove umjetnika s Kariba i iz Splitsko-dalmatinske županije. Po društvenom sustavu i povijesno, a da ne govorim geografski, riječ je o dvije vrlo udaljene sredine čije živote i identitete recentno upropaštava moralna i ekološka destrukcija koju sa sobom nosi gramzivost turističkog poduzetništva. Na nju se lijepo nadovezala i samostalna izložba dubrovačkog umjetnika, Božidara Jurjevića, pod kustoskim ravnanjem, Bože Majstorovića. Prethodne smo godine kolegica, Jasminka Babić i ja,  osmislili izložbu o arhitekturi u suvremenoj umjetnosti koja je putem umjetničkih radova koji u prvi plan ističu simboličke aspekte arhitekture, odnosno, kako se u njoj odražava volja dominantne ideologije, najviše razmatrala problematiku javnog prostora i devastaciju nasljeđa arhitekture i urbanizma ‘60-ih i ‘70-ih godina. Također smo 2015. godine, gotovo kao najavu velikih požara koji su se dogodili godinu kasnije, kolega Koan Baysa i ja predstavili izložbu “Phlogiston”, na temu vatre.

 Izlagali ste velike hrvatske likovne buntovnike iz ’60-ih, ‘70-ih i ’80-ih. Koje su izložbe ostale posebno primjećene u javnosti svojim radikalnim postavom ili performanceima i kakvim temama su se bavile?  

 – I ne samo hrvatske, bilo je tu i umjetnika iz regije, poput samostalne izložbe Marka Pogačnika iz legendarne slovenske grupe OHO. Ili tekstualne instalacije češkog umjetnika Jirija Valocha, itd. Pogačnik je izazvao veliko zanimanje Splićana svojim predavanjem i ezoterijskim vježbama u samom tkivu grada. Njegova je instalacija oblikom i materijalom prenesena u projekt “Vrta prošlosti i budućnosti”, koji se razvija na spoju današnje zgrade s 3. fazom izgradnje muzeja koja nam slijedi i koju energetski potiče. Dobar je odjek imalo i prvo splitsko samostalno predstavljanje Brace Dimitrijevića, izložbom koja je po svom sadržaju bila ostvarenje njegovog koncepta posthistorijskog trenutka. Naime, povezivala je njegove recentne video radove s radovima u kamenu – pločama i stelama s njegovim izjavama, koji su koncipirani na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine. Razgovor s Dimitrijevićem bio je u prepunoj dvorani. Sama izložba bila je postavljena u prostoru posvećenom postavu zbirke, tako da je medijski s njom bila u srazu. Pred ulazom u postav umjetnosti od 14. stoljeća do danas, postavio sam ploču s natpisom – “Just as piano is not music, painting is not art.” Ona je podsjetnik publici na poslovičnu grešku poistovjećivanja vizualne umjetnosti s tradicionalnim likovnim disciplinama. Smatram to izuzetno važnim.

Koja je izložba vama ostala posebno u pamćenju? 

To je kao da pitate roditelja koje mu je dijete najdraže. Kad bolje razmislim mi kustosi više pamtimo izložbe po problemima s kojima smo se susretali u realizaciji. Svaku izložbu volim na svoj način. Možda je najupečatljiviji, bio projekt kojeg smo radili po kustoskom konceptu Hansa Ulricha Obrista do it!, u ingerenciji njujorške organizacije ICI (Nezavisnih međunarodnih kustosa). Riječ je o realizaciji uputa preko dvadeset globalno slavnih umjetnika, koje su pod mentorstvom umjetnika Viktora Popovića i Neli Ružić, u organizaciji kolegice Petre Mandac i pod mojom supervizijom, izveli studenti Umjetničke akademije i učenici Srednje umjetničke škole. Radovi su se u svim prostorima muzeja akumulirali tijekom cijele godine, a budući umjetnici su kroz njihovu izvedbu mogli na trenutak ući u kreativni prostor svojih slavnih kolega, čije radove do tada uživo nikad nisu mogli vidjeti. Projekt je otvoren na Noć muzeja I nikad nećemo zaboraviti ekstazu djece u susretu s instalacijom pokojnog Felixa Gonzalesa Torresa izvedenoj iz bombona, koja je zapravo posvećena ljubavi I gubitku voljene osobe.

Tijekom vaše bogate profesionalne karijere, tko je od umjetnika na vas ostavio poseban dojam? 

Od onih koje sam upoznao? Najradije bih izbjegao taj odgovor. Jučer mi je švedski umjetnik, Jarg Geismer, na čijoj izložbi sa splitskim umjetnikom, Momčilom Golubom,  za listopad 2019. godine radim s kolegicom Blaženkom Pericom, rekao da je odnos kustosa i umjetnika poput braka – malo kad stvarno sretan. Ideje Brace Dimitrijevića na mene su ostavile kreativnog traga u promišljanju osobne kustoske strategije. Članovi Grupe OHO, s kojima sam surađivao tijekom organizacije njihove jednodnevne retrospektive u zagrebačkom MSU-u u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost i Kolekcije Sudac, ostavili su na mene dojam najsvjetlijih ljudskih bića. Ne mogu ne spomenuti veličanstvenu Milenu Lah koja mi je ukazala na ezoteričnu prirodu umjetničkog djela i kojoj sam se odužio retrospektivom u Modernoj Galeriji 2014. godine i, nadam se, doprinio da se barem nešto od njene ostavštine spasi.

Fascinantne su i suradnje s planetarnim zvijezdama, poput Luca Tuymansa koja mi je omogućila da shvatim što je sve potrebno da se postane umjetnikom njegove slave i utjecaja. I najviše, umjetnici s kojima sam intenzivno surađivao i kojih je previše da ih ovdje spomenem, s kojima sam zajedno učio i profilirao se u profesionalca kakav sam danas. Ne treba tu zanemariti moje hrabre i uporne kolege po profesiji poput, među ostalima, Želimira Koščevića, Dunje Blažević ili Alanne Heiss…

Mogu li se naši angažirani umjetnici mjeriti sa svjetskima i koji?  

Naravno, angažirani i svi drugi, Mi imamo izuzetne vizualne umjetnike. Oni i njihovi radovi su jedan od naših rijetko planetarno konkurentnih proizvoda. Nažalost, naše društvo to ne vrednuje koliko bi trebalo. Pojedini umjetnici naše neoavangarde, pa i neki suvremenici, danas odlično kotiraju na međunarodnoj sceni pa i na tržištu. Ne treba ih posebno isticati, o tome je dovoljno pisano. Umjetnici poput Dalibora Martinisa, Željka Kipkea, Zlatka Kopljara, sigurno bi trebali biti među njima u većoj mjeri nego što već jesu.

Kakve ste sve specijalne programe imali vezano uz izložbe, pri čemu mislim i na filmske programe i sjećanja na velike likovne akcije?    

Već sam spomenuo filmsku suradnju s kinotekom Zlatna vrata koja nam u sklopu svog programa omogućuje prikazivanja umjetničkih filmova, videa i dokumentarnih filmova u kinematografskim uvjetima i uz slobodan ulaz publike. Potom je tu suradnja s Kino klubom Split, koncipirana tako da u posebno uređenom black boxu u sklopu postava ‘60-ih godina trajno projiciramo izbor iz zlatnih godina njihove produkcije i autore poput Ante Verzottija, Zafranovića, Ivana Martinca i ostalih. Ove smo godine na inicijativu Petra Grimanija obilježili pedeset godina Crvenog Peristila, mitske splitske akcije iz 1968. godine. Organizirali smo konferenciju i svjetlosnu instalaciju, a tom su se prigodom nakon niza godina po prvi put sreli svi živi članovi te neformalne grupe. Potresno i uzbudljivo bilo je i obilježavanje splitskog Artljeta 1987., posebno programa Kiparske radionice, tijekom koje su po koncepciji Dade Matičevića, producirane monumentalne skulpture u metalu trinaestorice kipara i postavljene po gradskom središtu. Danas je preostala jedino skulptura “Ruža vjetrova”, Jagode Buić, postavljena pred Banovinom, koju sad u suradnji s upravom grada namjeravamo osvijetliti i restaurirati. Tom smo prigodom uspjeli na otpadu pronaći skulpture Koste Bogdanovića i Slavomira Drinkovića i spasiti ih od propasti koja je sudbinom preostalih skulptura. Nadam se da ćemo ih uskoro imati prilike postaviti u javnom prostoru.

Koga je od međunarodnih umjetnika, zahvaljujući vama, prvi put mogla vidjeti splitska publika? 

 – Mnogo njih. Najpoznatiji je, svakako, Daniel Richter, ali tu su još već spomenuti Sarmento, Paladino, Abbali u suradnji s Galerijom Kula. Predstavili smo i radove legendarnih Billa Viole, Yvesa Kleina, Ane Mendiete… U Splitu su i osobno bili Paolo Canevari, Carlos Aires… i mnogi drugi.

Koliko su se promijenili likovni buntovnici iz proteklih desetljeća u odnosu na današnje vrijeme?   

Oni se nisu promijenili. Vrijeme je učinilo svoje, ali su u duhu još uvije buntovni, spremni stvarati i izlagati, ni trenutka ne odstupajući od svojih načela o umjetnosti, stvaralaštvu i životu. Toliko o umjetnicima iz ’60-ih. Ako me pitate, ima li još buntovnika, umjetnika koji kritično odražavaju zablude, izazove i potisnute strahove suvremene civilizacije, ima i njih. Predstavili smo američku umjetnicu, Miram Simun, na primjer, projektom “Ubila sam, a nisam bila gladna” koji je iskreno analizirao, ne samo društvene rituale lova, oružja i prehrane, već i ljudske predatorske instinkte kroz i umjetnici samoj paradoksalno pozitivnog osobnog iskustva korištenja oružja i ubijanja životinja radi prehrane. Uvijek će biti umjetnika koji radikalno propituju stvarnost, manje je vjerojatno da će biti institucija koje će pratiti takvu praksu. Danas je barem sve dostupno na društvenim mrežama i Internetu, iako je takva komunikacija često površna, a prave se vrijednosti pogube u beskraju informacija. Činjenica je da je na prijelazu milenija aktivizam u umjetnosti postao nekom vrstom formalnog i obveznog izričaja za institucijama i organizacijama forsirane produkcije po kriteriju arbitrarne političke korektnosti. Riječ je o manirističkoj produkciji, a danas živimo svojevrsnu konzervativnu reakciju na takvu praksu, kao uostalom i u ostalim sferama društvenog života. U većini naših sredina postoji subverzivni segment umjetničke scene s kojim su institucije u ambivalentnom odnosu. U Splitu se održava i Adria Art Anale, koji je s većim ili manjim uspjehom posvećen upravo takvoj produkciji. Ona zna biti površna, ali uvijek se nađe i dobro promišljenih radova.

Istaknuo bih udrugu Kvart i njen uspjeh u stvaranju kulturnog života na Mertojaku, jednoj od gradskih spavaonica, posebice duhovite i dobro koncipirane radove njihovog neformalnog lidera, Borisa Šituma.

Može li umjetnost uopće utjecati danas  na stvarnost, konkretno u Hrvatskoj na korupciju, kriminal i teško siromaštvo? Ostaju li izložbe samo povijesna likovna činjenica ili imaju stvarni efekt?  

Mislim da umjetnici i umjetnost mijenjaju stvarnost, ali ne radikalno i specifično kako ste postavili u pitanju, već postupno i na širem planu kolektivne svijesti. Ako imaju karizme, umjetnici u svijest publike unose ideje i razmišljanja koja doslovno mijenjaju način na koji živimo, iako možda ne na način na koji su umjetnici inicijalno ciljali. Riječ je o složenom procesu. Vizualna stvarnost, pa čak i neki marketinški obrasci koji su dio svakodnevnog okruženja i koji strukturiraju naš svakodnevni život,  ne bi postojali da nije bilo ideja avangardnih umjetnika. Možda je najbolji pokazatelj koliko je ono što je donedavno bilo skandalozno, danas postalo dio mainstreama i svakodnevnice. Time sam se bavio na izložbi “Granično”, posvećenoj umjetničkim radovima koji su rekontekstualizacijom reaktivirali subverzivni naboj umjetničkih radova koji su nekad bili zabranjivani ili izvan zone pristojnog, a danas su muzejski eksponati ili čak sadržaji pop kulture. Ne mogu se ne sjetiti antologijskog rada Zlatka Kopljara s kraja ’90-ih “Ja sam umjetnik koji želi promijeniti svijet”, koji je potaknutom destrukcijom izložbenog prostora ukazao i na frustraciju umjetnika i na potrebu publike za promjenom civilizacijske paradigme. Želim reći da se sva umjetnička promišljanja akumuliraju u društvenoj svijesti i postupno, često i na neočekivane načine, milimetar po milimetar, mijenjaju svijet u kojem živimo.

Kako ste međunarodno pozicionirali splitsku Galeriju umjetnina, odnosno, s kojim ste se sve europskim i svjetskim galerijama povezali?  

Nažalost, prema financijskim sredstvima s kojima raspolažemo, ne možemo na ravnopravan ili po međunarodnim muzejskim standardima ravnopravno surađivati s odgovarajućim muzejskim institucijama u svijetu. Stoga suradnju gradimo na osobnim poznanstvima s pojedincima umjetnicima i kustosima koji žele raditi u gabaritima koje možemo osigurati. Srećom, takvih je pojedinaca mnogo, a ima i takvih organizacija. Institucijski je rad svuda određen krutim propisima pa s budžetom od oko 40.000 eura s kojim godišnje produciramo 20 izložbi, ne možemo pokriti troškove osiguranja ili transporta muzejske razmjene. Produkcijski radimo čuda, ali tek udaramo temelje ozbiljnoj suradnji, stvarajući izložbama portfelj međunarodno relevantnih umjetnika koji su kod nas izlagali, čime pozicioniramo Galeriju umjetnina na kartu međunarodno relevantnih muzejskih prostora. S tim sam ciljem pokrenuo i rezidencijalni boravak stranih kustosa, koji intenzivnim programom sastanaka imaju priliku upoznati splitsku umjetničku scenu. Rezultati neće doći preko noći, riječ je o procesu. Mi smo razvili kontakte i reputaciju, a sad trebamo financijsku podršku osnivača i države da ih izložbama optimalno realiziramo…

Nedavno ste imali i vrlo zanimljivu komparativnu izložbu suvremene umjetnosti Hrvatske i Kariba, kojom ste  pokazali kako prirodni “rajevi” kriju teške probleme. Kanite li nastaviti tu suradnju i prikazati hrvatske umjetnike na Karibima?    

Da, već sam spomenuo tu izložbu. No, hoće li do razmjene doći, ovisi o drugoj strani I njihovom prepoznavanju naše umjetnosti. Ne postavljamo uvjete. Trenutno na konceptu zajedničkih tematskih izložbi hrvatskih i stranih umjetnika radimo na projektima s japanskim i sa švedskim kolegama i umjetnicima. Kontakte imamo, sad preciziramo institucije.

 Kako temperamentna splitska publika prihvaća izložbe SGU-a?  

Volio bih da je temperamentnija. Ravnodušnost i manjak zanimanja kod publike, pa I one profesionalne, problem je svih domaćih kulturnih institucija. Godišnji porast posjeta imamo zahvaljujući sve većem broju turista koji nas posjećuju i koji na društvenim mrežama ostavljaju pozitivne komentare o programima, zbirci i naravno dvojezičnom standardu komunikacije sadržaja kojeg sam uveo kao standard. Generalno, i povratne reakcije koje se objavljuju u domaćim i regionalnim medijima više su nego pozitivne. Obraćaju mi se i pojedinci s komentarima i sugestijama. Bilo bi dragocjeno da je toga više. Uzimajući u obzir da nemamo pedagoga, niti službu za PR, zapravo – odlično komuniciramo. Moja strategija je da se ne dodvoravamo očekivanjima publike koja je svuda najviše zainteresirana za lokalnu umjetnost, umjetnike koje poznaju i ono što smatraju relevantnim. Publika voli povlađivanje njenom ukusu. Takav program ne bi dovodio do napretka. Naša je misija da širimo poslovične mentalne okvire i kulturološke obrasce, da razvijamo publiku, suočavamo ju s novim i drukčijim razmišljanjima, estetskim i kulturološkim kodovima. I moj je dojam da se to ipak prepoznaje i cijeni…

Koliko je hrvatska suvremena umjetnost poznata u svijetu i jesu li likovne I druge institucije učinile dovoljno za njezinu promociju zadnjih 20 godina?  

S obzirom na našu veličinu, hrvatska je umjetnost vrlo dobro poznata u svijetu, što ne znači da ne bi moglo i bolje. Suprotno uvriježenom mišljenju, smatram da su naše institucije nakon osamostaljenja napravile pristojan posao u afirmaciji hrvatske umjetničke produkcije, što opet ne znači da nismo mogli napraviti bolje. Ono što nam kronično nedostaje je privatna inicijativa, galeristi i dileri koji bi naše umjetnike nametnuli međunarodnom tržištu jer, htjeli mi to ili ne, danas tržište određuje tendencije produkcije i prezentacije vizualne umjetnosti. Kod nas nikako da prevladamo socijalistički stav da je umjetnost nadgradnja i mjesto troška. Umjetnost je područje krucijalno važne duhovne proizvodnje koju svjetske supersile, ako ikako mogu, koriste kao sredstvo ostvarenja dominacije, produktivnije i jeftinije od vojne sile. Svjedoci smo globalne afirmacije mudrog i uspješnog brendiranja socijalističke Jugoslavije kao države socijalizma s humanim licem čak 28 godina nakon njenog nestanka s političke karte svijeta. Što nas sprječava da učimo na tom primjeru, osim nas samih? Trebamo osvijestiti našu kompetenciju u kreativnom promišljanju sadašnjosti i budućnosti.

 Što planirate od budućih izložbi? 

Puno toga, a nešto sam već i spomenuo. Kao kustos radim na velikoj izložbi obilježavanja 150. godišnjice HDLU-a i 80. godišnjice Meštrovićevog paviljona. Izazovan zadatak. Uz spomenute samostalne i grupne suradnje domaćih umjetnika za 2019. U suradnji s Umjetničkim paviljonom planiramo izložbu manje poznatih Džamonjinih radova u onom zanimljivom trenutku prelaska s figuracije u apstrakciju, uzbudljivoj dekadi promjene stvaralačke paradigme pedesetih godina prošlog stoljeća. Prva izložba koja predstoji je moja dionica 40. splitskog salona, već spomenuta izložba naziva “Zašto je važno kupovati djela suvremenih umjetnika”. Izložba će problematizirati i afirmirati važnost kupovanja djela suvremenih lokalnih umjetnika od lokalnih privatnih kupaca. Te smo se teme dotakli i izložbom organiziranom prije dvije godine u suradnji s kolegom Radoslavom Tomićem, koja je predstavila, što od povijesne umjetnosti Splićani, stari i novi kolekcionari i ljubitelji umjetnosti imaju u svojim domovima. Split je unatoč danas prevladavajuće medijske slike o gradu slučaju, urbana građanska sredina kojoj treba dati prostora da iskaže svoje potisnute vrijednosti i značaj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI