Zagreb kakvog ne volim

0
174

Zaključno bih rekao da oni oni koji bi za Zagreb mogli napraviti neke dobre stvari jer su sposobni i vole svoj grad imaju vezane ruke, i to većina njih. Tako će biti sve dok na mjesto čelnika zagrebačkog poglavarstva ne dođe neki novi Većeslav Holjevac. Mogla bi to biti Zrinka Paladino. Ima odlučnost, karakter i znanje. Konačno i žena je. “Muškarčine” su se već iskazale.

Kakav je onaj Zagreb kojeg “ne volimo” – grad u kojem se stihijski mijenja kolektivna memorija i brišu čitave povijesne cjeline najljepših trgova, u kojem umiru mnoge stare građevine Gornjeg i Donjeg grada, u kojem zamire industrijska arhitektura, a fasade se masovno uništavaju grafitima i plakatnim primitivizmom – već dugo svojom kamerom istražuje cijenjeni ekspert Josip Ušaj, jedan najvećih umjetničkih dizajnera rasvjete i svjetla gradskih cjelina koji je u nekoliko destljeća rada oplemenio mnoge hrvatske spomeničke cjeline i sakralne objekte.

Što se događa sa glavnim gradom već dvadeset godina, kakve sve vizure danas nudi šetačima, kako se devastira, ali i kakve skrivene potencijale sadrži objasnio nam je gospodin Ušaj:

Loading...

U Fotoklubu Zagreb ste održali predavanje „Zagreb kakvog ne volim“. Prošlo je deset godina od vaše istoimene izložbe koja je bila u Muzeju grada Zagreba, a na kojoj ste pokazali širok spektar devastacija koje tvore lice i naličje grada. Što je pokazalo vaše aktualno predavanje s obzirom da se grad i dalje polako, ali sigurno uništava i prepušta svojevrsnoj stihiji od megalomanskih projekata, do krajnje zapuštenosti niza građevina?

Moja fotoprezentacija u Foto klubuZagreb sadrži dvodijelnu priču – prva je naslovljena “Zagreb kakvog ne volim (Lice)”, a druga “Skrivene perspektive zagrebačkih dvorišta” (Naličje). Ono se prvo doimlje neurednim, a ono drugo skladnim i privlačnim, što se čini kontraverznim. Prvu sam priču izložio davne 2006. u Muzeju grada Zagreba, da bi se potom reprizirala u više od deset gradskih knjižnica. Izvorni je materijal u međuvremenu dopunjen, a drugu priču sam pokazao 2017. U Zagrebačkoj zajednici tehničke kulture.

Promatramo li grad , u ovom slučaju Zagreb, u makro vizurama isti se može doživjeti kao skladan i uredan. Gledajući ga pak selektivno zapažamo nered i nebrigu za grad u kojemu živimo. Neki prizori djeluju nakaradno, čak i kaotično . Začudno je da u gradskoj upravi ne postoji služba, tako se čini, koja bi vodila brigu o urbanoj higijeni grada. Opći je dojam da odgovorni u Zagrebu favoriziraju glamurozne prezentacije u najprivlačnijim dijelovima grada što naravno nije loše, dapače ljudi sezabavljaju i opuštaju, a turisti neumorno fotkaju.

Ali, to ide na štetu prostora, primjerice istočnog dijela sjajne Zelene potkove i vehementnog Gornjeg grada koji su najljepši takovi kakvi jesu. Nikakve nametljive instalacije i obojena svjetla ne mogu ih učiniti ljepšima, naprotiv. Povodom toga netko je napisao da se: “spomenici kulture pretvaraju u kulise”. Baš tako. Na jednoj nedavnoj izložbi HDLU-a istaknuto je da je: “očigledan nemar gradske vlasti ,odnoseći se na njegov izgled, ali i na industriju koja je uništena”. Koga briga?

Dok je kruha, graha i igara vladati će status quo. Na žalost. Gradovi su poput ljudi. Jednaki u mnogočemu , u nekim univerzalnim,dakako, vrijednostima, ali i različiti u svojim posebnostima, u svojim specifičnim naravima. Gornji grad i Kaptol, Stara Vlaška i Ilica, ili najzagrebačkija Tkalčićeva ulica, čudesna „Zelena potkova“ posebnosti su Zagreba. Kada su pitali jednog stranca: kakav je Zagreb, odgovorio je: “Na prvi pogled lijep, a na drugi ne baš”.

Tako je počelo. Ta me je izjava potaknula da krenem snimati lutajući gradom taj “drugi pogled”, a potom i “treći”. Tako je nastala moja prva foto priča u ovom duetu “ Zagreb kakvog ne volim”. Šetnja gradom, uz prizore zatočene na prikazanim fotografijama, čine čovjeka tužnim. Bilo da mu se pogled zaustavi na nekom razderanom pročelju, gomili razbacanog smeća, ružnim i nametljivim grafitima, ili neskladnim instalacijama različite vrste. Sve je to više duhovna nego fizička devastacija. A to se koji put lako liječi, a nekad i dosta teško. Rekli bi i teže nego ona – fizička. Samo onaj tko vidi loše, svjestan je i onog dobrog ! Ali, kako u to uvjeriti onu većinu – ravnodušne?

Prezentirani materijal iz ove foto priče prikazuje u jednom dijelu njegovu zapuštenost,a u drugom neke malo poznate prostore, bar za većinu žitelja Zagreba, a to su zagrebačka donjogradska dvorišta, nudeći neke zanimljive detalje i sjajne perspektive, doslovne ali i u prenesenom smislu, odnoseći se na neke nove mogućnosti njihovog korištenja. Ali, spomenuta prezentacija i prethodne izložbe nisu bile samo to. One su i svojevrsni protest. Fotografije, njih preko dvije stotine, date su na uvid odgovornima iz nekih relevantnih gradskih službi kako bi se nešto poduzelo, ali odaziva nije bilo.

Pokazali ste niz fotografija na kojima grafiti sve više prekrivaju povijesne fasade. Koliko se grad ovdje angažirao u očuvanju baštine i kako druge države rješavaju ovaj problem ?

Novine pišu o grafitima uporno, kao da je to jedini i najveći problem ovoga grada. A ni spomena nema da su neki, koji su davno prestali biti ulični mulci, istinski krivci. Stoga jer jedni dopuštaju, neki drugi propuštaju, a oni neki treći zapuštaju stečevinu našu zajedničku. To je stoga što svačije, a grad je upravo to, doživljavamo kao ničije -naravno gradsko je, ali koga briga?

Za lijepo, zna se, mnogo je zaslužnih. Za ružno, za zapušteno, kriv nitko nije. Naravno, osim raskalašenih uličara. Sva sreća da imamo naše male huligane, po kojima tisak može raspaliti, kada nema važnijih tema. No, podignemo li pogled više prema gornjim katovima zgrada i na krovove, tada možemo uočiti mnogo gore stvari od grafita. To su ružne i nametljive reklame, različite vrste antena i klima uređaji na povjesnim građevinama. To je prava devastacija prostora, kvarenje vizura, pomanjkanje dobrog ukusa…… To ne rade mladi, niti na mah, alkoholizirani, frustrirani i slično. To rade odrasli, promišljeno i ciljano, nemilosrdni prema izgledu grada u kojemu žive.

Osim grafita i reklamni displeyi znaju biti nametljivi. S grafitima je muka stoga što se taj problem ne rješava ozbiljno. Novine su pisale da će Grad postaviti po gradu kamere koje će registrirati izgrednike. U ovome ima nešto orwelovsko iz njegovog čuvenog romana “1984”. Taman posla! Baš bi to bio za nekog poduzetnika lijepi posao. U nekim se zapadnim zemljama to rješava, prije svega dobrom kontrolom da se otkriju izgrednici (bez kamera), a onda ih se kazni, ne oštro ali efikasno i poučno. Naime oni koji su izneredili neku fasadu moraju je dovesti u prvobitno stanje. Sjajno!

Što se tiče displeya za njihovo postavljanje u mnogim se zemljama mora udovoljiti propisanim zahtjevima. Oni se odnose na: izbor materijala, gabarite, dizajn i način postavljanja koji ne smije biti okomit na fasadu već “nalijepljen” na istu. Vertikalno postavljeni oni su nametljivi i vizualno sužavaju profil ulice, što je naročiti problem u primorskim gradovima sa uskim kaletama (uske ulice). U Zagrebu ja za to dobar primjer Skalinska ulica u kojoj su dva restorana sa robusnom opremom zaklanjala pogled na katedralu koja je točno u osi ulice. Nedavno je to preuređeno pa je situacija nešto bolja.

Između ostalog podsjetili ste na gotovo potpuno uništenje industrijskih objekata koji su u čitavom svijetu spašeni prenamjenama, dok su u Zagrebu stihijski prepušteni zaboravu. Kako je to moguće?

Kolekciju fotografija koje svjedoče o značajnoj zapuštenosti nekih središnjih gradskih dijelova dopunjuju fotografije nekih industrijskih objekata također u širem centru grada koji su posve zapušteni, urušavaju se i nestaju. To je zgrada bivšeg Badela u Šubićevoj ulici, zatim Nade Dimić u Branimirovoj ulici i Paromlin u istoimenoj ulici. Ovaj posljednji monumentalni objekt, koji je svojom lokacijom i svojim mjestom u memoriji grada jedan od najvažnijih zagrebačkih spomenika industrijske arhitekture, urušava se godinama, odnosno desetljećima. Vidi se iz mnogih vizura jako dobro, i iz zgrade Gradskog poglavarstva, na žalost.

Ti objekti propadaju jer je vrijeme kada je Zagreb bio najindustrijskiji grad u nekadašnjoj državi davno minulo. Međutim ne bi trebalo isključiti ni špekulacije oko tih lokacija koje će jednog dana bitiočišćene od ruina i postati “zlata vrijedne”. Kako je napisala poznata povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević: “Naša je sredina, na žalost, na repu procesa valorizacije tehničke baštine, a da se o obnovi i ne govori. Hoće li doći do pomaka i kada”? To je pitanje povezano s promjenom stava prema zatečenim vrijednostima koje se samo troše, a ne održavaju i obnavljaju.

Zagrebačka dvorišta snimili ste kao prostore skrivenih potencijala. Što ste otkrili lutajući?

Za razliku od prvog dijela ove foto priče u kojoj neke fotografije djeluju nestvarno kao da su snimljene u nekoj zapuštenoj periferiji, drugi dio, odnoseći se na zagrebačka donjogradska dvorišta, to naličje grada, predočeno u drugoj priči “Skrivene perspektive zagrebačkih dvorišta” ne samo da je jedan posve naročiti prostor, već on plijeni izuzetnim i nevjerojatno razigranim vizurama, koloritom I teksturom, kao da se je netko silno trudio da to tako skladno i dopadljivo izgleda, a zasigurno nije. Trebalo bi ta zagrebačka donjogradska dvorišta, te zatomljene prostore grada, koje najveći broj građana jedva da poznaje, na neki način „otvoriti“ ljudima, upozoriti na njih, ali i posvetiti im primjereniju brigu i obogatiti ih nekim korisnim sadržajima, naravno ne u maniri Horvatinčić . U neke od njih mogli bi se uklopiti objekti primjerenih gabarita nekih specifičnih namjena kao što suagencije, projekti biroi, galerije…. i slično. To su mirni “pogoni” koji ne bi bili nametljivi stanarima.

Kako sam otkrio čar donjogradskih dvorišta? Gotovo slučajno kao i kod prethodne priče. U jedno lijepo sunčano prije podne hodajući Ilicom zašao sam u neka dvorišta iz čiste znatiželje. Tada sam istom , možda i malo kasno, otkrio jednu drugu, meni posve novu dimenziju grada. Ranije, kao da sam nekako zazirao ulaziti unutar tog prostora, u ta nečija dvorišta kao da ću nekome smetati, narušiti njegovu intimu, ili vidjeti neku veliku zapuštenost.

Međutim, to naličje grada ne samo da je jedan posve naročiti prostor, već on plijeni izuzetnim i nevjerojatno razigranim vizurama, kao da se je netko silno trudio da to tako skladno i dopadljivo izgleda, a zasigurno nije. Kada podignete pogled, kada ne tražite „prizemne“ stvari -prljavštinu, derutne zidove, dominiraju nevjerojatne prostorne perspektive, u svakom dvorištu drugačije. One na jedan lijep način uzbuđuju, ali i smiruju. Neka idilična atmosfera, zelene površine, šareno rublje na balkonima…Vidjeti ta dvorišta, te razigrane plohe, to naličje grada, vrlo je lijep doživljaj, prava mala avantura. U tolikoj je opreci to naličje sa licem grada, da su to dva zasebna paralelna prostora, dva svijeta. Parafrazirajući velikog rumunjskog pisca i filozofa Mirceu Eliadea, rekao bih da je ono izvanjsko, ulično, dio kaosa, a ono unutrašnje, dvorišno , dio kosmosa. Trebalo bi ta zagrebačka donjogradska dvorišta, te zatomljene prostore grada, koje najveći broj građana jedva da poznaje, na neki način „otvoriti“ ljudima, upozoriti na njih, ali i posvetiti im primjereniju brigu. Možda i ovaj pokušaj pomogne u tome.

Svojedobno je Boris Podrecca, poznati bečki arhitekt kazao: “ Zagreb je lijep, ima velikih vrijednosti. kulturan grad. Vi se šetate Donjim gradom, kuće su pofarbane, kafići rade u parteru, imate par dobrih knjižara, ali uđite u dvorišta tih donjogradskih zgrada , ona su mrtva. Iz svega ovoga može se lakonski zaključiti – “u Ilici je živo, u okolnim se dvorištima živi”.