Zaboravljeni u Novom Zagrebu

0
276

Novi Zagreb preslik je one zaboravljene Hrvatske, prepuštene stihiji, zatvaranju i uništavanju tvrtki, baš kao što je i čitav grad primjer moralnog pada urbanističke struke i stanovnika koji si dopuštaju ovako stanje u četvrtima u kojima žive iako plaćaju enormno skupe troškove komunalija, uključujući i one za uređenje grada

Što se događa sa Novim Zagrebom čiji su stanovnici nanovo prepušteni zaboravu iako plaćaju enormne troškove za uređenje grada?

Pukotine i uleknuća opasne po život na pločniku, derutne fasade, izgrebani zidovi, krajnja zapuštenost i prljavština, jeftine nadogradnje i teški mirisi zapečenog mesa i bureka rese nekoć lijepu utrinsku tržnicu.

Loading...

Nisu u boljem stanju ni obližnje zgrade – gotovo ni jedna osim vrtića nije desetljećima obnavljana ili sanirana. I trgovački blok u Zapruđu odavna je uništen jeftinim roštiljarnicama i prodavaonicama. Na žalost, čitav Novi Zagreb sve više postaje sve više nalik siromašnim i ratom poharanim predgrađima Bliskog istoka, Afrike, ili sirotinjskim četvrtima Azije. Doduše, golema reklama za roštilj resi i hotel glavnog gradskog trga pa se može reći da je došlo konačno do tragičnog povezivanja dvaju nesretno razdvojenih gradskih cjelina.

Kako se, međutim, centar Zagreba u zimskim mjesecima pažljivo uređuje za advent, manje su vidljive stotine zapuštenih i propalih dućana i obrta. Ali, vratimo se nesretnom Novom Zagrebu kojega su nekoć gradili vrhunski arhitekti.

Štoviše, zanimljiv je fenomen da su mnoge građevine Novog Zagreba, od Zapruđa, Utrina, Sopota, ali i novijih zapadnih četvrti u gorem stanju nego mnoge obnovljene srednjovjekovne ili antičke ruševine. Prošetate li se novijim dijelovima Zagreba, a napose Novim Zagrebom zapanjit će vas stanje propadanja kojem su izložene zgrade s kojih padaju pločice, ljušte se fasade, debelo su pošpicane grafitima, a redovito imaju uništene prilazne rampe i stepenice, ostavljajući dojam arheološkog relikta .

Nekoć grad planova i vizija, izvrsnih urbanista i arhitekata, Zagreb je danas ogledan primjer stihijskog prilagođavanja prostora privatnicima i investitorima, grad u kojemu se generalni planovi već dvadeset godina mijenjaju bez razmišljanja o posljedicama.

Moglo bi se zaključiti da je i urbanizam samo jedno od bolesnih stanja države koja propada u gotovo svim segmentima. Iako je cijeli glavni grad godinama izložen devastacijama raznog tipa od uništenja podsljemenske zone, izgradnji kič građevina diljem grada, uništenja Trnja i drugih naselja, katastrofalno uređenim povijesnim trgovima – Novi Zagreb je ostao posebno bolna točka.

Zašto je čak 300. 000 ljudi prepušteno živjeti u takvim uvjetima, mnogo je šire pitanje. Osim uređenog Bundeka i Muzeja suvremene umjetnosti – čitav se Novi Zagreb nosi s problemima urbanističkog kaosa i devastiranih zgrada.

Ipak, pogledamo li u povijest tih naselja – sva su ona nekad bila visok primjer stila, četvrti koje su gradili arhitekti nagrađivani u svijetu. Prije tridesetak godina bila su ugodna mjesta za život, već tada sa bujnim zelenilom i mnogim parkovima.

Kako se prisjećao arhitekt Bogdan Budimirov, davno je sa gadonačelnikom Holjevcem i dva poljska ministra stajao na livadi na Prekrižju s koje se vidio Most Slobode. Na mjestu današnjeg Zapruđa nalazila su se smetlišta. Holjevac je predložio da se osvjetli lijeva strana i to je bio početak gradnje „srebrnog grada Jakuševca“ – kako ga je tada zvao najslavniji gradonačelnik.

Bogdan Budimirov koji je stekao tehnička znanja u Njemačkoj, usavršivši se u izgradnji nekdašnjeg Studentskog grada, ekperimenirajući laganim materijalima i usavršavajući montažu, sa Solarom i Stilinovićem je projektirao sustav prefabrikacije JU 60 i JU 61. Razdvojili su konstrukciju od finalnih elemenata i otvorili fasadu što im je omogućilo da se konstrukcija radi samo od tri elementa. Upravo su tim sustavom prefabrikacije građeni Remetinec, Folnegovićevo, Borongaj i Zapruđe. Kako je potvrdio Budimirov prije nekoliko godina, Zapruđe je davno postalo devastirano, ljudi su postali vlasnici socijalnih stanova, ali nisu imali novac za njihovu obnovu.

Od garaža su radili male obrte, cvjećarnice i pedikerske salone što se ne bi nikada dogodilo u Njemačkoj, kako je ustvrdio. No, Hrvatska nije Njemačka. Ljudi nisu mijenjali fasade i otvarali obrte u garažama iz hira, već zato što su propali, ostali bez posla i pokušavali tako preživjeti u onim nemilim tranzicijskim vremenima kada se obećavalo mnogo bolje sutra.

Grad Zagreb bio je taj koji je trebao naći rješenja za ubrazno propadanje Novog Zagreba, obrtne usluge i slično, pa se ne mogu kriviti stanari koji su već tada počeli očajničku bitku za egzistenciju.

Ukratko, Novi Zagreb preslik je one zaboravljene Hrvatske, prepuštene stihiji, zatvaranju i uništavanju tvrtki, baš kao što je i čitav grad primjer moralnog pada urbanističke struke i stanovnika koji si dopuštaju ovako stanje u četvrtima u kojima žive iako plaćaju enormno skupe troškove komunalija, uključujući i one za uređenje grada.