Za likovnu kritiku nagrađen Branko Franceschi

Godišnja nagrada za likovnu kritiku Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičataAICA najprestižnija je nagrada za specifično područje likovne kritike u Hrvatskoj te predstavlja ne samo visoko priznanje autorima različitih generacija koji su je svojim radom u ovoj disciplini zavrijedili, nego i svojevrsnu stimulaciju za samu kritičarsku praksu

Na Godišnjoj skupštini Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA u KIC – Kulturno informativnom centru u Zagrebu, Godišnja nagrada HS AICA-e za likovnu kritiku za 2017. godinu dodijeljena je likovnom kritičaru i kustosu Branku Franceschiju.

Godišnja nagrada za likovnu kritiku Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičata AICA najprestižnija je nagrada za specifično područje likovne kritike u Hrvatskoj te predstavlja ne samo visoko priznanje autorima različitih generacija koji su je svojim radom u ovoj disciplini zavrijedili, nego i svojevrsnu stimulaciju za samu kritičarsku praksu čiji se prostor djelovanja posljednjih godina dramatično smanjuje. Osim toga, nagrada je vezana uz HS AICA-inu izdavačku produkciju budući da obvezuje autora na realizaciju i objavljivanje knjige tekstova u narednoj godini. Nagrada se dodjeljuje onim članovima Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara koji su u godini koja se ocjenjuje pisanjem ili radio i TV – emisijama unijeli u likovnu kritiku novi duh i senzibilitet, nove teme i pristupe, ujedno stvarajući novu publiku i nove odrednice za kvalitetan razvoj likovne kritike u Republici Hrvatskoj.

Kolegi Branku Franceschiju nagrada je dodijeljena jednoglasno, na temelju prijedloga Marka Goluba:

”(…) Za nominaciju za Godišnju nagradu HS AICA-e izdvajamo dvije od ovih aktivnosti koje su međusobno komplementarne i za koje svakako smatram da Branko Franceschi zaslužuje ovu nagradu za navedeno vremensko razdoblje. Prije svega to je produkcija, uređivanje i vođenje spomenute emisije Radio Galerija na Jadranskom radiju, čije je značenje višestruko. U situaciji u kojoj se medijski prostor za bilo kakvo informiranje, ozbiljnu raspravu i diskurs o vizualnoj umjetnosti dramatično sužava, naročito u lokalnim sredinama, odnosno lokalnim medijima, ova emisija stvorila je dragocjenu malu oazu koja još od 2015. kad ju je Franceschi pokrenuo (te ju danas vodi u alternaciji s kolegicom Jasminkom Babić) daje glas umjetnicima, kustosima, teoretičarima i kritičarima umjetnosti koji ima priliku čuti daleko šira publika od one koja inače posjećuje likovna događanja u muzejima i galerijama. Riječ je o ozbiljnim dijalozima koji ni na koji način ne podcjenjuju svoju publiku, vođenim s pažnjom, velikim znanjem i sviješću o nužnosti da se ozbiljan, ali komunikativan diskurs o vizualnoj umjetnosti mora poticati i među širokom publikom kako bi ju se zaintrigiralo, zainteresiralo, privuklo umjetničkim sadržajima, kako bi umjetnost doživjela kao blisku, a ne udaljenu od života. Osim toga, riječ je i o krajnje nekonvencionalnom i hrabrom iskoraku u smislu promidžbene aktivnosti same Galerije umjetnina, koja nema pravu službu za odnose s javnošću niti budžet alociran za takvo nešto. Ovakvom intervencijom u medije, u javnu sferu, osvojen je mali ali ključan teritorij, što je naročito važno u situaciji u kojoj u većini medija cirkuliraju prepisani ili prepričani nestimulativni PR tekstovi bez uključenog ozbiljnijeg autorskog udjela i truda. Pritom je važno napomenuti kako je taj rad u osnovi volonterski, baziran na čistom entuzijazmu, te još važnije – da Galerija umjetnina pod Franceschijevim vodstvom u ovoj emisiji ne promovira samo vlastite programe, nego čini vidljivima mnoga bitna aktualna događanja na lokalnoj i nacionalnoj likovnoj sceni, dovodeći u goste zavidan broj njenih protagonista.

Druga aktivnost koju izdvajamo je izložba (i Franceschijev tekst u katalogu) Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati Zajedno. Iako se u konceptualnom smislu naslanja na hvaljeni izložbeni ciklus „Jedan na jedan“ koji je uspostavio prethodni ravnatelj Galerije Božo Majstorović, Franceschi je kao kustos ovom izložbom zapravo pokrenuo novi program „double-feature“ izložbi. Za razliku od ranije, kada su se radile izložbe po dvoje hrvatskih umjetnika, kojima se po istoj logici pridružuje i dvoje kustosa, izložba Izvora Pendea i Daniela Richtera prva je u planiranom nizu u kojima se, na ravnopravnoj osnovi, jukstaponiraju djela po jednog hrvatskog i jednog internacionalnog umjetnika svjetskog glasa. U ovom slučaju, riječ je o dvojici slikara – mladom dubrovačkom umjetniku Izvoru Pendeu, i dvije generacije starijem njemačkom umjetniku Danielu Richteru. I s kustoske i s kritičarske strane držim da je kolega Franceschi realizirao iznimno zanimljiv projekt. Kao kustos izložbe, dozvolio je da ga ne vodi vlastiti autorski ego, već da prije svega nastoji moderirati jedan autentičan dijalog između dvojice umjetnika, odnosno njihovih umjetničkih polazišta i praksi – tim više što one, osim u opredjeljenju obojice umjetnika za slikarstvo, imaju više međusobnih razlika nego sličnosti. U današnjem vremenu kada su teze o smrti slikarstva odavno ostavljene postrani, upravo iz primjera Richtera i Pendea (putem odabira radova, ali i Franceschijevog tumačenja) otvara nam se prostor vrlo uzbudljivih razmišljanja o razlozima opredjeljenja za sliku kao medij, koja su uvjetovana i generacijskim rakursom i duhom vremena, i životnim i umjetničkim svjetonazorima, i promišljanjima same svrhe, uvjetno rečeno „poslanja“ umjetnosti u širem društvenom kontekstu. Situacija koju je Franceschi u ovom slučaju kao kustos režirao, i o njoj pisao, tim je napetija i samom činjenicom da iza Richterovog slikarstva stoji ekstrovertirano intelektualno zaleđe, dok Pende, primjerice, svojoj umjetnosti pristupa posve drugačije, visceralno, po „diktatu unutrašnje potrebe“. Sam izbor djela, koji su u tijesnoj suradnji s kustosom načinili upravo umjetnici, svjedoči o svojevrsnom pomirenju tih dviju pozicija, o spremnosti na dijalog i pronalaženje zajedničkog prostora pregovora koji se prema publici uspostavlja kao nova vrijednost, nov sadržaj u percipiranju umjetnosti. U konačnici, analizirajući Richterova i Pendeova djela, Franceschi na vrlo zanimljive načine interpretira neke stare dvojbe, poput odnosa figuracije i apstrakcije, pitanja autonomije umjetnosti, pa i prirode umjetnosti same.”



Facebook Comments

Loading...
DIJELI