Vrhunsku umjetničku fotografiju tvore ljubav, strast i emocija

0
95

Priroda je moj odmak od koncerata, velikih dvorana i stadiona gdje ima tisuće ljudi i nemate kamo pobjeći. Moj bijeg i meditacija. Shvaćam ju na poseban način i iz nje izvlačim sve što mi pruža. Osjećam se poput slikara i kipara kad stvaram fotografiju prirode

Željko Jelenski pripada onoj staroj zagrebačkoj eliti hrvatskih fotografa kakva je danas vrlo rijetka, a koja je i od novinske fotoreportaže radila mala umjetnička remek djela. Zaljubljenik u glazbu gotovo svih vrsta – posebno se istaknuo u izvanrednim glazbenim portretima domaćih i svjetskih jazz i rock majstora koje je uspjevao snimiti u onim čudesnim sekundama kada su postizali božanske vrhunce glazbenog izričaja, koje može zbilježiti samo kamera. Željkovi portreti Franka Zappe i Santane, bili su i među najboljima u svijetu po izboru nekoliko anketa.

Loading...

Jelenski je i autor niza profinjenih, sofisticiranih i metafizičkih studija prirode i fotomonografija kakve bi napravio samo kakav zen majstor. Njegovi snimci creskih Lubenica pokrivenih snijegom, Lonjskog polja ili Paga, umjetničke su zabilješke koje otkrivaju tajnu bezvremene ljepote prirode i kamenih gradića zastavljenih u bljesku vječnosti, a koja se krije u atmosferi, pukotini drevnog ziđa, mijeni neba, odsjaju sunca i prolasku oblaka.

Uvijek spreman na nove izazove, pripadnik ganeracije kada je i hrvatsko novinarstvo bilo veliko, a ne tek žalosni tablodini servis skraćenih internet formi s uništenim kulturnim rubrikama i otpuštenim kritičarima, Željko nastavlja dalje. Na kakvim sve novim projektima radi – od knjiga, izložaba, do pokretanja novog časopisa – razgovarali smo ekskluzivno s umjetnikom za 7Dnevno.

Kako ste postali umjetnički fotograf?

To je od prvih dana mog bavljenja fotografijom naprosto bilo u meni. Radio sam u raznim novinskim tiskovnim publikacijama, od dnevnih novina, tjednika i mjesečnika, ali uvijek sam u fotografijama imao svoj umjetnički izričaj.

Tko vas je nadahnuo od velikih majstora fotografije svojim stilom snimanja?

Općenito u umjetnosti jako me je nadahnuo i bio moj idol u mlađim danima, Andy Warhol, koji je umjetnost približio općem puku i napravio od umjetnosti – biznis. Ja sam samouk i nisam išao ni na kakve škole, fakultete ili tečajeve fotografije. To je jednostavno postajalo u meni od moje 15. godine, kada sam se počeo profesionalno baviti fotografijom i snimio svoj prvi koncert. Koncertna fotografija mi je i do današnjih dana ostala najveća ljubav u fotografiji. To je jako zahtjevna forma i velik izazov, zbog čega je posebno volim.

Počeli ste snimati 1976. za neke od najvažnijih ondašnjih tjednika – Danas, Studio, Studentski list i Polet. Rekli ste da ste sami predlagali teme. Kakve?

Srećom imao sam slobodu u svojem izražavanju i pristupu fotografiranja raznih tema za novinska izdanja u kojima sam radio. Urednici su poštovali i prihvaćali moj pristup i rad na fotografijama. Volio sam fotografirati, kao što sam već spomenuo, koncertnu fotografiju i sam sam im predlagao koje ću koncerte snimati. Snimao sam i razne socijalne teme, modnu fotografiju iz koje sam, nažalost, izašao jer tu baš nisam bio shvaćen u našim medijima, jer sam bio daleko ispred njihovog vremena i razmišljanja. A i u modi je jedan zatvoreni svijet koji mi se nije sviđao, to podmetanje klipova i zabijanja noževa u leđa…

Koje reportaže posebno pamtite?

Jedna reportaža mi je posebno draga i ostala u sjećanju. To je bilo1991. godine kada je bio rat u Hrvatskoj. S novinarom iz Splita otišao sam u Slavoniju i Bosnu napraviti reportažu o prvim oslobođenim mjestima i selima uSlavoniji. Reportaža je objavljena na dvije stranice u Nedjeljnoj Dalmaciji, s 20 fotografija. Posebno me se dojmila fotografija na kojoj Šokac, s pivom u ruci, ljubi konju glavu. To je bilo u Nuštru, prvom oslobođenom selu od srpske agresije. Sjećam se, bili smo u Nuštru i kada je bila primopredaja prvih oslobođenih vojnika. Njih osamsto. Jako me tada iznervirao i isprovocirao jedan srpski pukovnik. Rekao je: „Neće da bude nikakve primopredaje, bre!!!“ Ja, onako mlad i pun emocija, skoro sam ga udario aparatom u glavu. Srećom, bio je Čupa, kamerman do mene i kad je skužio što želim napraviti , uhvatio me za ruku i spriječio da napravim opći skandal i upropastim primopredaju naših jadnih dečki. Poslije toga više se nisam bavio ratnom fotografijom, jer je to u meni budilo prviše emocija. Ja sam rat u Hrvatskoj doživljavao vrlo emocionalno. Fotografirao sam i u isto vrijeme sam plakao. Morao sam se maknuti od toga.

Velik do vašeg opusa odnosi se na glazbene umjetničke foto portrete rock i jazz glazbenika. Je li vas ljubav prema glazbi navela na bavljenje glazbenom fotografijom koja nerijetko zahtjeva i cjelonoćno promatranje lica pjevača, ne bi li se ulovio onaj bitni trenutak umjetničkog vrhunca nekog koncerta?

Uz fotografiju, glazba mi je na drugom mjestu u mojem životu. Kod kuće imam kolekciju više od 5000 CD-a i još ih danas kupujem. Glazba me jako inspirira u stvaranju fotografija. Sjećam se kako su me glazba Petera Gabriela i njegov soundtruck „Birdy“ inspirirali da napravim serijal venecijanskih karnevalskih maski koju sam nazvao „Ljudi maske“. Peter glazbu radi srcem, tijelom, glavom i dušom i ja ga naprosto obožavam. Do danas sam u svojoj karijeri snimio nekoliko tisuća koncerata, od rocka, heavy metala, jazza, puncka, popa… Koncertnom snimanju fotografija pristupam s puno emocija i jednom vizijom o glazbeniku kojeg snimam.

Koja snimanja su vam ostala u sjećanju od stotina koncerata na kojima ste bili?

Uf, ima ih puno. Teško je izdvojiti. Ali, evo nekih – Morcheeba u Londonu, Skunk Anansie u Beču i Knastanzu, Carlos Santana u Parizu 1998. godine kad smo ujedno Goran Bakić i ja jedan sat radili intervju s Carlosom. Taj me se čovjek jako dojmio svojim pristupom životu. Pamtim i intervju sa Chrisom Reaom u njegovoj kući izvan Londona. Isto jedan običan i jednostavan čovjek. Kad sam ga čekao da napravimo seriju fotografija po njegovoj kući, sjedio sam u njegovoj sobi za meditaciju ispod koje protječe rijeka od obližnjeg mlina. Tada sam po prvi put poželio da budem rock zvijezda. Pamtim i razgovore i snimanja s nervoznim Lou Reedom u Varšavi, Mettalicom u Pragu, Ljubljani i Zagrebu, Pere Ubuom u Ljubljani. Snimao sam sve koncerte u Zagrebu koji su održali Lebi sol, kao i meni posebno drage Partibrejkerse. Mogao bih napisati knjigu.

S kime ste surađivali od poznatih rock i jazz kritičara?

Najviše sam surađivao s Goranom Bakićem, koji je živa enciklopedija rock glazbe. S njim sam napravio i snimio neke velike inervjue – sa Skin iz Skunk Anansie, pa s Jeremy Spencer Group, Davidom Gilmourom, Huel iz Fun Lovin Criminals, Skyem iz Morchebbe, Goranom Bregovićem, Iggyjem Popom, Tinom Turner, grupom Yes, Lennyjem Kravitzom, Alison Morissete, a sjećam se dobro i snimanja s Ironom Meiden, R.E.M., Patti Smith, The Coors, Texas, AC/DC i Mettalice.

Vaše fotografije Franka Zappe i Santane bile su i među najboljima u svijetu po anketama. Kako su nastale?

Jednostavno. Htio sam pokazati kroz svoju fotografiju njihov karakter, emociju, strast za glazbom koju stvaraju i izvode.

I vaše novinske fotografije uvijek su imale umjetničke kvalitete. Objavili ste niz foto monografija – „Buđenja“, „Lonjsko polje“, „Pag“. Bila je to vaša velika posveta prirodi, metafizičke studije najfinijih mijena krajolika, neba, mora. Možete li nas podsjetiti na nastanak tih fascinantnih radova?

Priroda je moja ljubav koja mi se događa zadnjih 15 godina mojeg stvaralaštva. Ona mi je odmak od koncerata i velikih dvorana i stadiona gdje ima tisuće ljudi i nemate kamo pobjeći. Moj bijeg i meditacija su sa prirodom. Shvaćam ju na poseban način i iz nje izvlačim sve što mi pruža. Osjećam se poput slikara i kipara kad stvaram fotografiju prirode. Napravio sam fotografsku legendu o malome kvarnerskom mjestašcu Lubenice na otoku Cresu. I studije kamena na otoku Pagu nazvane “Structures”.

Što tvori jedinstvenost i neumrlu bit onih slavnih fotografija koje su se vizualnom snagom upisale u kolektivno pamćenje?

Ljubav, strast i emocija.

Jedno vrijeme ste snimali i kazališne predstave. Riječ je opet o novom izazovu. Što je važno za dobru kazališnu fotografiju?

Kazalište i balet koji snimam, puni su strasti i nabijeni emocijama. To vam je isto kao da ste na nekom rock ili jazz koncertu.

Fotografija u Hrvatskoj danas je gotovo uništena, mnogi fotografi su bez posla, propala je jedina prodajna galerija, tržišta nema. Što bi trebalo napraviti da se poboljša stanje hrvatske fotografije i koliko se umjetnička fotografija cijeni u svijetu, što jako dobro znate, jer ste mnogo putovali?

Nažalost, nismo danas shvaćeni u Hrvatskoj. Ali, mnogi su naši fotografi priznati u svijetu – visimo po raznim svjetskim galerijama Pariza, Londona, New Yorka, Los Angelesa itd. Ali, u Hrvatskoj nismo slizani s društvenim i političkim strukturama. Apolitični smo i svoji smo. Samo šljaka, rad, krv, suze i znoj.

Radite na mnogo novih projekata, novih knjiga, pregovorate o izložbama u inozemstvu, držite foto-tečajeve, radite za glazbene portale. Možete li nam otkriti još neke od novih projekata?

Moj veliki projekt na kojem trenutno radim i koji mi uzima puno vremena i energije, pokretanje je tiskovine pod nazivom “FLASH – časopis za urbanu kulturu”. Treba izaći na tržište 1. lipnja ove godine i to će biti četverotjednik na 56 stranica. Skupio sam trenutno najjaču novinarsku i fotografsku ekipu koja je na sceni u Hrvatskoj. Detalji su još tajna. Vizualni i dizajnerski koncept osmislila je moja genijalna dizajnerica, Sanja Klaić Bilić. S dečkima fotografima, Pobi Mladenom i Vedranom Metelkom, izdajem knjigu fotografija o bubnjarima, pod nazivom „Kako bubanj kaže“ i u javnosti bi trebala biti početkom travnja. Već imamo dogovoren termin i za izložbu u Zagrebu u Galeriji “Laval Nugent”, s otvorenjem 2. studenoga 2018. u 19 sati. Trenutno još radim na velikom projektu monografije o gradu Zagrebu. Zvat će se “Moj Grad – kronika jednog vremena” i obuhvaćat će arhitekturu, parkove, ulice, kvartove, street life – uličnu fotografiju, kazališne predstave i balet u HNK, KNAP-u, Komediji, Gavelli, ITD-u, ZKM-u itd., koncerte u Areni, Vatroslavu Lisinskom, Hard Placeu, Vintageu Industrial Baru, Tvornici kulture, Boogaloo Clubu, Saxu, itd. Sastojat će se od 350 stranica crno bijele fotografije, a predgovor će napisati viši savjetnik Moderne galerija, Željko Marciuš.

Rekli ste da želite dati neku poruku?

Muškarcima savjetujem – slušajte pametne žene oko sebe i prihvatite ih kao ravnopravne u društvu, ne zlostavljajte svoje supruge, ljubavnice i djevojke. Neka Vas u životu prati dobro svjetlo. Želim svima puno ljubavi. Treba se boriti protiv svakog fašizma i rasizma u svijetu i za ravnopravnost žena. Love&Peace.