Virtualna smrt

Omogućivši i djeci izloženost najstravičnijim snimkama smaknuća „uživo“ i hard-core pornografiji, velikim dijelom uništivši tisak, smanjivši tekstualne forme, povećavši otuđenje i nepismenost, internet i društvene mreže pokazale su u konačnici svoju razarajuću ulogu. Verbalni pokolji na društvenim mrežama na posljetku dokazuju da u Hrvatskoj više ne postoji kultura dijaloga, ali i pravo na drukčije mišljenje.

Je li se išta promijenilo od onih jezivih prizora iz rimskih gladijatorskih arena kada su živi ljudi bacani lavovima ne bi li se razularena masa sretno nauživala „kruha i igara“?

Na žalost – ne. Dok su novine i televizija još imali cenzuru što se tiče pornografije i odveć nasilnih sadržaja na što su korisnici uvijek upozoravani, u novoj sinteznoj ulozi koju im je omogućio internet, postali su smrtonosno oružje s višestrukim razarajućim posljedicama. Oni teoretičari medija koji su hvalili internet i društvene mreže kao globalnu mogućnost komunikacije, druženja, razmjenu poslovnih i privatnih informacija bili su tek djelomično u pravu. Virtualno „pobratimstvo lica u svemiru“ kako je napisao nesretni Tin Ujević, genijalni outsider i odbačenik od društvene matice, često sjedeći osamljen u zadimljenim zagrebačkim kavanama, pokazao se pjesničkom utopijom. Da će masovni snimci ubojstava utjecati globalno na smanjenje empatije, povećati bešćutnost, učiniti smrt banalnom činjenicom i novom vrstom zabave za mase na što su upozoravali francuski i američki pisci, esejisti i filozofi u rasponu od Susan Sontag do Alaina Finkielkrauta – ne samo da se dogodilo, već se neprekidno razvija u ritmu virtualne smrti.

Internet i društvene mreže danas su doista manje pozitivno sredstvo komunikacije i druženja korisnika iz svih dijelova svijeta, a više sredstvo koje omogućava masovnu distribuciju najmonstruoznijih sadržaja kojima su izloženi i oni na koje će isti imati pogubne učinke, a to su djeca. Ako je dokazano da dječja psiha ne može podnijeti određene vrste sadržaja bez budućih teških posljedica – tada je internet nedopustivo omogućio da se djeca koja imaju mobitele ili kućna računala putem kojih se vežu na razne društvene mreže budu izložena i najezivijim snimkama „uživo“ smaknuća ljudi koje teroristi tako rado distribuiraju, pa sve do najstrašnije pornografije koja je nekada bila upakirana u specijalizirane časopise pokrivene folijom. Naravno da roditelji vrlo rijetko mogu zaštiti vlastitu djecu. Ako im i onemoguće pristup takvim sadržajima na računalu, drugo će im ga dijete pokazati na zaslonu mobilnog telefona u kojega danas i svi tako hipnotički zure – pa je opsjednust televizijom postala upravo smiješna u usporedbi s ovisnošću o internetu. Uostalom i pogubnost televizijskog nasilja o kojoj se desetljećima raspravljalo, nije baš ništa s mogućnošću da djeca odgledaju „žive“ snimke ubojstva. Do kakvih će to posljedica u budućnosti dovesti, osobno mislim da ne mogu prepostaviti ni najveći proroci medija, sociolozi, psiholozi i psihijatri. S druge strane, internet je pomeo svjetski tisak, a hrvatski doslovno masakrirao – ne samo tabloidizacijom i banalnim sadržajima, već nadasve korištenjem tekstualnih formi koje čitatelje navikavaju na kratke tekstove i doslovno čine intelektualno defektnima

Ne samo da se u Hrvatskoj malo čitaju knjige, već će vam znanci ponosno reći da ne čitaju ni jedne novine, osim vijesti na internetu. Činjenica da hrvatski maturanti još prije desetak godina nisu znali odgovoriti na pitanje gdje je Stradun usprkos teškim školskim torbama koje su im iskrivile kičmu – dokaz je koliko pada razina znanja. Hrvatska je morala zadržati ozbiljan tisak bez žutila, nije smjela privatizirati jedne nacionalne novine iz kojh su otpuštene stotine ljudi u najboljim godinama, likvidirati druge, odnosno, dovesti 900 novinara, grafičkih dizajnera i fotoreportera na burzu, a uz to paradoksalno, zadržati čak tri studija novinarstva, baš kao što nije smjela razoriti nacionalnu privredu, rasprodati sve za kunu i omogućiti takvu privatizaciju koja je na posjetku dovela do masovnog iseljavanja i masovnog siromašenja s jedne strane, do enromnog bogaćenja pojedinaca, s druge strane.

I jedan od najvećih masovnih ubojica u povijesti Staljin – mogao je samo sanjati o društvu savršenog prisluškivanja, uhođenja i špijuniranja kakvo omogućuje internet. Umreživanje svih institucija koje imaju osobne podatke svakog čovjeka i kamere na računalima na koje je upozorio čak i direktor FBI – omogućile su ne samo državi, već svakom spretnijem hakeru ulazak u svačiju intimu. Na posljetku, u Hrvatskoj su društvene mreže pokazale svo naličje jednog bolesnog društva, koje, osim što je duboko podijeljeno, ne poštuje pravo na drukčije mišljenje, pretvarajući komunikaciju u verbalni pokolj i vodeći u konačnici prema gašenju svakog razgovora koje će neminovno završiti s pogubnim posljedicama.



Facebook Comments

Loading...
DIJELI