Velikan hrvatske fotografije

0
154

Otkrićem opusa Đure Janekovića dr. Marija Tonković u hrvatsku je kulturu vratila jedno od najvećih imena u povijesti fotografije, da bi sadašnjom promocijom fotografa u Italiji odradila i svjetsku promociju umjetnika čiji rad stoji al pari ne samo uz Tošu Dapca nego i uz najveće europske fotografe 30-ih godina

Da je kojim slučajem fotografiju zagonetne zagrebačke ljepotice koja na uzici vodi predivnog hrta, svjedočeći visoku kulturu jednog srednjoeuropskog grada čije su dame bile jednako elegantne kao one u Parizu ili Londonu načinio Henri Cartier-Bresson ili Cecil Beaton – snimak bi ušao u svjetske antologije, postao kultnim, vjerovatno i poslužio drugim umjetnicima ili filmskim redateljima za daljnje kreacije.

No, male kulture osuđene su svoje velikane ne samo spašavati od zaborava, nego ih i s mnogim teškoćama predstavljati u svijetu. Zahvaljujući dr. Mariji Tonković koja je desetljećima istraživala i vodila Zbirku starih fotografija Muzeja za umjetnosti i obrt, održavši nekoliko antologijskih i više kapitalnih izložaba o povijesti hrvatske fotografije, Đuro Janeković spašen je od zaborava. Ne samo da je ova ustrajna povjesničarka umjetnosti spasila opus koji je po svemu ravan onome Toše Dapca i drugih najvećih europskih majstora fotografije 30-ih, već i danas Jankeovićev rad sustavno predstavlja europskoj publici, pa se izložba Janekvoićevih radova upravo održava u talijanskom gradu  Gradisca d’Isonzo u Regionalnoj galeriji suvremene umjetnosti “Luigi Spazzapan” u Palači Torriani.

Loading...

Opus je prvi put predstavljen javnosti 2009. godine u Muzeju za umjetnost i obrt, nakon čega su slijedila izlaganja u brojnim muzejima u Osijeku, Bratislavi, Rimu, Milanu i Bariju.

A otkriće je doista bilo senzacionalno. Čovjek koji se jedini mogao svrstati vizualnom snagom svojih radova uz Tošu Dapca, snimajući prosjake, siromahe i “madone iz predgrađa”, podjednako je dojmljiva umjetnička djela ostvario snimajući kazališne, plesne i sportske fotografije. Štoviše, Janeković je bio rodonačelnik mnogih tematskih podžanrova hrvatske fotografije 30-ih godina i kroničar života grada.

Svoje je reportaže objavljivao u časopisu “Kulisa”, a već primarna povijesno umjetnička obrada, kako je prilikom otkrića ustvrdila dr. Tonković, otkrila je da je riječ i o jednom od rodonačelnika angažirane socijalne fotografije i o pioniru foto-reportaže i foto-reklame. Nevjerojatno, ali istinito Janeković – bez sumnje jedan od najsenzbilinijih umjetnika kamere u Hrvatskoj svoju je foto karijeru izgradio kao student jer  je nakon snimateljske karijere postao sveučilišni profesor meliorativne pedologije i pionir agroekologije, koji se fotografijom nastavio baviti samo hobistički te je činjenica da je tijekom studija bio jedan od prvih profesionalnih foto-reportera bila posve zaboravljena.

Dr. Tonković otkrila ga je slučajno. Kada je 2002. priredila izložbu o Franji Mosingeru u televizijskom je intervjuu spomenula izvanredne fotografije koje je vidjela u časopisu “Kulisa” potpisane imenom zagonetnog Đure Janekovića. Sretnim slučajem emisiju je vidjela i javila se supruga tada već pokojnog fotografa Zorica Janeković iz Osijeka, koja je nakon susreta s Marijom Tonković muzeju darovala preko tisuću negativa. Dvije godine kasnije i autorov sin Đuro poklonit će još petstotinjak djela među kojima su bili rijetki originali.

Analiza fotografija otkrila je potpuno zaboravljenog mladog genija, a rekonstrukcija životopisa i otkrila životne koordinate kroz koje se kretao svojom kamerom.

Janeković je rođen 14. listopada 1912. u zagrebačkoj uglednoj i imućnoj obitelji kao najstarije dijete odvjetnika dr. Gjure Janekovića. Majka Ivka rođ. Međuš bila je rođena Zagrepčanka, a očev brat Antun imućan onodobni gospodarstvenik na čijem se imanju u Brdovcu okupljala obitelj, a kao vatrenom HSS-ovcu svake mu je nedjelje uz brojne goste dolazio i Maček. Zanimljivo je da se Đuro Janković fotografijom počinje baviti s 12 godina u osnovnoj školi na Kaptolu. Za njegovu umjetničku biografiju od provrazredne je važnosti i da se kao mladić bavio mnogim sportovima, bio je aktivni član HAŠK-a, trčao na duge pruge i cross country, bio je i poznati klizač Zagrebačkog klizačkog društva na Miramarskoj cesti i Šalati te veslač. Već 1932., tek godinu dana nakon mature, objavljene su mu prve fotografije u časopisu “Kulisa”. Urednik za fotografiju bio je Franjo Mosinger, najznačajnija fotografska ličnost tog razdoblja.

Za vrijeme njegova urednikovanja objavaljuje se mnoštvo radova stranih autora, filmske fotogafije i ekskluzivni radovi bečkih ateliera Manasse, Willingera i D’Ora, ali i neka antologijska djela G. Hoyningena  Huenea, Martina Munkacsyja i Christiana Schada.

Upravo je Mosinger u rubrici “Foto kritika” objavio četiri Janekovićeve slike vatrometa, ističući njegovu virtuoznost. Štoviše, Mosinger je imao presudan utjecaj na Janekovića jer uspjeva privoljeti studenta agronomije da profesionalizira svoju ljubav prema fotografiji i postane jedan od prvih foto-reportera u Hrvatskoj, te je od 1. 5. 1933. do 27. 9. 1935. Janeković  namješten kao stalni fotoreportrer kod Jugoslavenske štampe u Zagrebu, u čijem izdanju izlaze “Novosti”, “Kulisa” i “Koprive”.

Janeković se usavršavao u vrijeme revolucionarnih prevrata u fotografiji u doba kada su se i Zagrepčani imali prilike upoznati sa svjetskim kretnjima i na internacionalnoj izložbi Deutscher Werkbunda und Foto upriličenoj 1930. u okviru Zagrebačkog zbora koju su, među ostalima radili najveći majstori – Laszlo Moholy-Nagy, Edward Weston, Piet Zwart i El Lissitzky. Janeković se razvijao vrlo slobodno. U eksperimantalnim fotogafijama, kako je ustvrdila dr. Tonković, senzibilitet mu je srodan Christianu Schadu, a istraživanjem svjetla možda se najviše od svih hrvatskih fotografa približio estetici Nove Objektivnosti.

Svakako su jedinstvene njegove noćne snimke Zagreba, vrlo često izrađene dugom ili dvostrukom ekspozicijom, a takav je način snimanja u Europu donio arhitekt Erich Medelsohn. Talijanska publika tako se, u stvari, upoznaje s opusom hrvatskog velikana fotografije vrhunskih istraživačkih dosega,odnosno, kako je istaknula autorica izložbe: “Janekovićeve fotografske perspektive i očišta posebno su intrignantne u korelaciji s onima Aleksandera Rodtschenka, s kojima su paralelni i po vremenu nastanka. Pogledi odozgo i odozdo, dijagonalne kompozicije pokazuju izuzetnu srodnost i zajednički senzibilitet dvojice autora. Također, u najboljoj maniri njemačke fotografije tog vremena, sportske fotografije se mogu svrstati uz bok glasovitim radovima Leni Riefenstahl”. No, Janeković fascinantne rezultate postiže i kao kroničar “zlatnih godina” plesa. Iako snima i scenske nastupe bosonoge Mirjane Janaček i polaznica njezine Škole tjelesne kulture preferira pogled “iza kulisa”, pa će tako zabilježiti opuštene scene iz garderobe HNK, braću Froman u neformalnom razgovoru na ulici, kao i plesačice iz ritmičke škole Nevenke Perko kako vježbaju na zagrebačkim krovnim terasama ili sudjeluju u snimanju filma “Ples u prirodi” Oktavijana Miletića. Kazališno okruženje bilo mu je blisko te je ljude iz tih krugova snimao u okruženju njihovih stanova što pokazuje i dojmljiva fotografija opernog pjevača Nikše Stefaninija.

Da s Tošom Dapcem nije dijelio samo empatiju prema unesrećenima, uništenima i siromašnima svjedoči podatak da se na poleđini nekih Tošinih reportažnih fotografija nalazi žig s oba imena – “Dabac i Janeković – foto reportrer/Svačićev tg 5, Zagreb” što znači da su jedno vrijeme dvojica velikana imala zajednički atelier na istoj adresi na kojoj su osnovali neku vrstu foto servisa. Dva foto velikana snimila su između ostalog i reportažu o rušenju balona francuskog profesora Cosynsa u malo slovnesko selo Ženavlje, a da su bili i više od poslovnih suradnika, vidi se po uzajamnim neformalnim portretima snimljenim na izletima i neformalnim druženjima. Kao član Fotokluba Zagreb Đuro Janeković je puno izlagao, a na prvom mjestu treba istaknuti nagradu Camera Crafta 1938. godine. Među prvima se počeo baviti i kolor fotorfijom. Poslije Drugog svjetskog rata više nije izlagao, već se posvetio sveučilišnoj karijeri polako potonuo u zaborav sve do danas kada ga Muzej za umjetnost i obrt, odnosno dr. Tonković uspjevaju predstavljati u prestižnim europskim galerijama, što je enorman uspjeh zna li se koliko je hrvatska kultura slabo poznata u svijetu, pogotovo  fotografija. Izložba će, pod pokroviteljstvom Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Trstu, biti otvorena do 19. studenog 2017. godine.