Prije no što je sazrela u Tizianovoj duši, harmonija Venecije, što se nameće kao prirodna sila, rodila se sama od sebe, u istom strujanju osvajačke snage koje je s pomoću vodene i svjetlosne prašine što miješa more s nebom, nesvjesno moglo ublažavati suprotnosti i sjedinjavati disparatne boje u zajednički pokret
Među svjetskim pregledima povijesti umjetnosti, knjige francuskog liječnika i povjesničara umjetnosti, Ėliea Faurea, imaju kultni status. Ne samo zato što je autor istraživao najveća umjetnička djela, već je davao osebujne portrete i ocjene najvećih umjetnika, često pronalazeći jedinstvene odgovore na tajne koje su skrivala najveća umjetnička blaga. U novom nastavku donosimo Faureov portret renesansne Venecije…
Rat u tuđini, gotovo neprekidan, no dalek, stalan razvitak neometan upadima ni s kopna ni s mora, deset stoljeća nezavisnosti i lak i živ stvaralački napor – sve to, čak više no voda i nebo – daje Veneciji onaj njezin posebni lik usred tadašnje Iitalije, koja samo u povremenim krizama pripada sama sebi i koju razdiru ustanci i sakate naprijateljska osvajanja, ističe Faure. Venecija, kao da ne poznaje groznicu i strepnju traženja, ona gotovo i ne luta pronalazeći svoj put, ide po njemu sigurnim korakom kroz zrak i vjetar, usporava hod da bi ubrala divne plodove, što joj se nude.
To je Grčka koja se ponovno rađa, posve naga, otežala, prepuna zlatnih grozdova na pozadini usnulih šuma i olujnih sutona. Čini se da je Venecija nastavila napor antike samo zato, da bi, unatoč uzmicanjima, unatoč nužnim otporima i unatoč proturiječjima okolnog svijeta, dokazala neprekinutost ljudskog napora i da bi novovjekom duhu, zajedno s plodovima što mu ih pruža, predala klicu žetava, koje se uvijek obnavljaju. Ona je sama bila pronašla tu sliku sred truleža plodova, što su fermentirali podno bizantskog stabla.
Čudni sklad muslimanskog i kršćanskog svijeta
Njezini su mornari pet stoljeća brazdali kanale kojima je iz helenizirane Azije pritjecao drevni duh uživanja, raskoši i smrti, da bi se prilagodio sve snažnijem životu mlade Italije. Korijenje Venecije ponire u crvenu sjenu crkve svetog Marka pod zagasitozelenim kupolama. Taj grad trgovaca, koji je u svom životvornom djelovanju miješao talijansku strast s iskvarenošću Bizantskog carstva, ustajalo kršćanstvo Istoka s kršćanstvom Zapada, spirirtualistički islam s grčkim progonstvom, da bi u postojanom poletu svoje neumorne energije stvorio nešto svoje vlastito, kakav je i njegov život koji lebdi između zraka i vode, i nešto pobjedonosno kakva je bila borba, koju je vodio na svim morima, da utvrdi svoju vladavinu – taj se grad dovinuo do duboke, neodoljive i neosporne harmonije, nagomilavajući bez izbora i bez ukusa, prema slučajnim hirovima, sve raspršene elemente koji inače nužno moraju biti povezani i usklađeni, da bi se ta harmonija mogla ostvariti.
Prije no što je sazrela u Tizianovoj duši, harmonija Venecije što se nameće kao prirodna sila, rodila se sama od sebe, u istom strujanju osvajačke snage, koje je s pomoću vodene i svjetlosne prašine, što miješa more s nebom, nesvjesno moglo ublažavati suprotnosti i sjedinjavati disparatne boje u zajednički pokret. U toj atmoseferi istočnjačke bajke, sred buke svečanosti, sred vijorenja zastava, sred povorka lađa pod grimiznim jedrima i u silnoj buci gatova, gdje je tri tisuće brodova pred šareno mnoštvo istresalo cijeli istok, rodio se neki samonikli stil u vrijeme punog procvata Venecije, u času kada je to divno ognjište, upivši u se toplinu dalekih zemalja, vraćalo preko mora tu toplinu do njezinih izvora i širilo je po Zapadu.
U 14. i 15. stoljeću, Europa se lomila između feudalne anarhije, borbe gradskih općina i prvih napora za ostvarenje jedinstvenih monarhija. Jedina je Venecija na vrhuncu svog uspona, u potpunom unutrašnjem miru, s narodom sretnim pod gvozdenom vladavinom trgovačkog plemstva, koje mu je u svemu, osim u političkim pitanjima, ostavljalo potpunu slobodu, Venecija pretrpana bogatstvom što ga je uz pomoć svojih zaštitnih carina toliko nagomilala da ju je gotovo ugušilo, jedina je Venecija doživjela stapanje onih idejnih strujanja, koja su joj njezini trgovci i moreplovci ispremiješane donosili u vodenim brazdama svojih brodova.
Muslimanski i kršćanski svijet, te dvije protivničke sile, koje su se već tri stoljeća borile za Sredozemlje, uspjele su ovdje, na jedinom području gdje su se sretale bez borbe, ostvariti neki čudni i samonikli sklad, u kojem su se maurski i gotički oblik složili bez ikakva napora. Kao posvuda i tu je polet graditeljstva prethodio poletu slikarstva i književnosti. On se kao posvuda, i tu pojavio u vrijeme velikog uspona kolektivne energije naroda koji najprije gradi stanove, da bi ih kasnije iznutra, svojom energijom, uredio oslobođeni pojedinac.
Ali ni tu, kao ni drugdje u Italiji, hram ne odovara želji rada. Ovdje su odraz te želje – palače trgovaca. Bogatstvo nije moglo uništiti izraz pučkog zanosa zato, što se ono moglo odražavati i povećavati jedino suprotstavljajući neprestano surovosti puka neumornu tjelesnu i duševnu energiju, zato što su svi niži organizmi tog grada, koji je bio njegovo oruđe, živjeli od neprekidnog napora kojim je ono ostvarivano i zato što je ono ostvareno u isti čas, kada se probudila i razmahala talijanska strast. To je najmoćnija kamena simfonija od časa smrti antičkog svijeta, a poslije katedrale. Uzduž Velikog kanala i uz rubove samotnih rija, gdje navečer svjetiljke bacaju u tamnu vodu krvave mrlje, ona ređa svoja crvena i zlatna i patinasta pročelja s freskama izjedenim od soli i s pljesnivim trijemovima, na kojima se nižu redovi stupića što izbijaju iz čipkastih balkona, da bi se nad gotičkim prozorima spojili s trolistima i vezovima, koji su se rascvjetali navrh pročelja.
U tim časovima silne vitalnosti, kad čovjek u sebi osjeća jedinstvo koje upravlja njegovim pokretima i od kojega mu sazrijevaju misli, između te vode i tog neba stopljenih zajedno, usred tog grozničavog svijeta, gdje se miješaju jezici, običaji, odjeća i krv — sve je tu dopušteno. Čipke kolonada, što će ih podizati stari Giovani Buon, neće više lebdjeti u prostoru, već će nicati iz kamenih pločnika i on će umijeti položiti na njih, a da ih pritom ne zdrobi, golemu kocku od ružičastog kamena, gotovo posve zatvorenu.
Fantastične palače izlaze iz mračne vode kao iz kakve istočnjačke noći, u kojoj na terasama, pripovjedači na mjesečini pokazuju neodređenu gomilu mliječnih lukovica i vretena od emajla. Dugački kapanili što streme uvis, podsjećaju na minarete. Ovdje će se stropovi gotičkih palača moći obložiti zlatom i to se neće činiti nerazumnim. Kupole donijete iz Rima bez čuđenja gledaju na kubeta s Bospora. A tri niza antičkih stupova, što su poređani jedan iznad drugoga i uokviruju prozore s polukružnim lukovima, na kojima počivaju goli kipovi, izmjenjuju se, od pročelja do pročelja, s redovima vitkih arapskih ili francuskih stupića, a da pritom ne vrijeđaju oko.
Mletačka simfonija
Kao što će povući u vrtlog svoje slave i svoje ćulnosti slikare, Venecija isto tako povlači i sve graditelje. Fra Giocondo, porodica Lombardi, Sanmicheli, Sansovino, Palladio tu se preobražavaju ili čak otkrivaju sami sebe, a graditeljski preporod Italije pronalazi tu pogodno tlo za razvitak one stroge čvrstine, koja ponekad opravdava njegovu nelogičnost i njegove dekorativne fantazije.
Palače prolaze i obrću se zajedno s vodom, uski se kanali otvaraju i gube između nagnutih kuća što se kupaju u njihovoj silnoj masi, strmi hrptovi kineskih mostova ocrtavaju se na pozadini prospekata gdje se voda prelijeva i bućka, koji se čas naziru, a čas opet nestaju – sklad uvijek ostaje, jer ga je rodio isti neobuzdani ideal izobilja, isti napor da se ostvari prevlast nad istočnim zemljama i morima, ista pobjedama krunjena povijest, ista blistava traka preljeva i odbljesaka, koja se pružila od valova do oblaka.
Zahvaljujući jedinstvenosti mletačke simfonije — u kojoj su kamen, atmosfera i voda, život puka i život vladara, trgovina i povijest sjedinjavali svoje mnogostruke odnose na tako skučenom prostoru, u tako zbijenoj sredini i tako spontano — veliko se slikarstvo javilo u Veneciji gotovo posve zrelo od prvog časa. Bez one grozničave borbe između uspomena i slutnja, u kojoj je bio sagorio genij Firence. Za pedeset je godina Venecija iskovala jedno od najpouzdanijih oružja, što ih je zahtjevao svijet u potrazi za novim ritmovima. Ona je materijalnoj prirodi i nužnoj ćulnoj nasladi vratila njihovo dostojanstvo besmrtnih elemenata. Njezin je ćutilni idealizam provalio s toliko snage, da se vrlo brzo ostvario i isto tako brzo izdahnuo od vlastitih pretjeranosti. U slikarstvu Venecije gotovo nije bilo primitivaca.
Ili, bolje rečeno, mletački su slikari išli tražiti posvećenje izvan Venecije. Ako izuzmemo nepotpuno osvijetljen, ali neosporan doprinos Jacopa d’Avanza i Altichierija, starih veronskih majstora dekoracije, suvremenika posljednjih firentinskih umjetnika gotike, zapravo je Siena sa svojom mističkom školom, rukom Gentila da Fabriana, zapalila mletačko ognjište, ono isto kojemu je bilo suđeno da uništi posljednje tragove misticizma u Italiji.
Gentile je u početku 15. stoljeća radio u Veneciji, kao i u Rimu, s Veronjaninom Pisanellom. Pisanello je bio pod utjecajem Firence, gdje ga je Andrea del Castagno naučio slikati. Sačuvao je britku jasnoću i sigurnost Toskanaca, njihov odlučni duh, onaj način izražavanja koji je potreban da se kovina medalja reže sigurnom rukom. Od vremena Sirakužana nije bilo takve čvrstoće kova, takve sočne i nijansirane modelacije, takve pronicave i snažne otmjenosti izraza.
Od bezbrojnih crteža kojima je prekrivao svoje albume, dok su brodovi na Piazzetti iskrcavali egzotične životinje, raznobojne ptice, nepoznate leptire i kukce, njegov je dubač postao gipkiji. Gotovo Japanac po svojoj sposobnosti opažanja osobitosti životinja, gotovo Nijemac po svojoj naglašenoj točnosti — kao Mantegna, kao da Vinci, kao toliki drugi slikari Sjeverne Italije, kamo su njemački trgovci bez prestanka silazili već deset stoljeća — on je Veneciju vidio kao i Gentile da Fabriano čak prije samih Mlečana.
Obojica su došli iz gradova sa zapadnih padina Italije gotovo posve sazreli duhom. Obojica su obožavali povorke, haljine s povlakama, zlatne lance, kape, turbane, ogrtače, divno komešanje puka. Za uzvrat, Italija je upravo preko njih, a uz njih preko Pinturicchija i Gozzolija, prihvatila živopisnu najezdu događaja s plovidaba i s Istoka i unijela prve romantične elemente u shakespearevski ciklus.
Jacopo Bellini, stvarni začetnik mletačkog slikarstva, upoznao je i posredstvom drugih, a ne samo posredstvom Pisanellovim, snagu starih toskanskih majstora. Poslije Giotta, a prije Uccella Filippa Lippija, Donatello je dugo vremena boravio u Padovi, na pragu Venecije, gdje je utjecao na sve mjesne umjetnike. Padova, slavna već od početka 13. stoljeća, bila je druga Firenca, gotovo jednaka njoj po plodnosti svoga djelovanja i širini svog utjecaja, ali po svom karakteru nije bila toliko literarna – bila je stvarnija, naučnija.
Neprestani dodir s grčkim svijetom
Gotovo svi mladi slikari Sjeverne Italije, u prvom redu oni neobični Ferarci, Cosimo Tura, Ercole Roberti, naročito Francesco Cosa, taj oporiji i siroviji Mantegna, prošli su ondje, polovinom 15. stoljeća, kroz radionicu Squarcionea, velikog sakupljača starih kipova, koji je proputovao Italiju, pa čak i Grčku, što je u ono doba bila rjeđa pojava. Padova je, mnogo više od Firence, bila pod utjecajem prave antike, jer ju je antika privlačila neposrednije zbog blizine Venecije, koja je neprestano dolazila u dodir s grčkim svijetom i koja je bila kršćanska samo po imenu.
Opasnom djelovanju kulture, koja je bila suviše snažna, da bi je njegovo doba moglo prihvatiti, Mantegnin je genij mogao odoljeti samo zato, što je to doba plamtjelo neusporedivim žarom. A i zato, što je on u potrebama svog naroda ponovo nalazio duh davnih vremena, koja je evocirao. On je, možda, jedini u Italiji crpio neposredno i trajno nadahnuće iz mramornih kipova donijetih iz Grčke ili pronađenih u zemlji. Strastveno je proučavao Squarcioniove zbirke, sam ih je sakupljao i želio je otići u Rim vidjeti što je ostalo od ruševnih zidova i zemljom prekritih hramova. I upravo je njegovim posredstvom duša antike dala najtrajniji prinos izgrađivanju kostura svijeta, koji je uporno tražio izvore drevnog ideala.
No, na sreću, njegova je izražajna snaga bila jača od njegove učenosti. Naš se pogled ne zadržava na naborima toga, na kolima, na akantima stupovlja, palmama, bakljama, lovorikama, na znalački rekonstruiranim rekvizitima trijumfalnih povorka. I onda, kad brižljivo traži povijesnu istinu ili slikovita mjesna obilježja, napregnuta snaga njegova lirizma svladava sve i povlači sve u svoj tok. Neumoljiva odlučnost lijeva kiparski shvaćene skupine u metalni kalup, odakle kao da se protiv njegove volje izvija tvrdi zvuk novoga svemira. Uzalud on mijesi, gnječi i kroti život što buja: od tog života ipak pucaju oklopi, nadimaju se grudi, noge i ruke žena, on izbija na površinu u svjetlosti i na dubokom modrom nebu osutom bijelim oblacima.
On podrhtava u strelicama, što ih nemilosredni strijelci odapinju na svetog Sebastijana. Taj neobični umjetnik, koji je pokušavao piti iz svih presahlih izvora, našao je u njima samo mrtvi kamen, a ipak ga je znao oživiti onom opojnošću razuma, kojom se svijet željan znanja tješio, što mu osjećanje nije tako jako kao razum. Taj latinski sok i taj plemeniti grački idealizam — za koje je on čitavog života smatrao da ih duguje djelima, što ih je tako dugo proučavao, otkrivali su se već prije u nemiru njegova naroda izraženom u Donatellovim kipovima vojnika i zamišljene djece.
Nigdje nije trebalo da on uči voljeti naga mlada tijela, žene, što plešu kolo puno životinjske draži, guste vijence zelenila pretprane voćem, prostrane kićene krajolike.To suzdržljivo pristupanje materiji, ta odlučna otmjenost, taj veliki muževni crtež čovjeka naviklog na rad u bakru, taj geometrijski poredak u raspršenim skupinama, te kretnje koje postaju svečane i obredne, kao neki oproštaj od mrtvih vjekova, sve je to bilo njegovo vlastito.
Jedini bi Piero della Francesca mogao u tom otkriti neizbrisiv trag svoje misli i stremljenje Italije prema tragičnom posjedovanju konačnog oblika, iza kojega će se Michelangelo naći pred otvorenim ponorom ništavila. Andrea Mantegna pouzdano zna da strmi putevi vode sve bliže apsolutnim zbiljnostima, pa stoga udaranjem u gvozdenu harfu daje ritam svojem hodu.
Na prve ljude koji su osjetili nemir duše Venecije, morao je duh takve jakosti proizvesti to življi utjecaj, što im je manje nalikovao. Mantegnino je djelo bilo kostur, što ga je taj raskošni grad obavio mesom i kožom i prekrio svojim moćnim dekorom i sjajem svoga neba.
(Nastavlja se…)