Retrospektiva Nevenke Arbanas razotkriva jedinstvenu umjetničku osobnost grafičarke rođene 1950., koja je tijekom gotovo pedeset godina stvaranja, znanje i vještinu dovela do vrhunskih kreacija praćenih inovativnim grafičkim tehnikama. Preplićući grafiku i slikarstvo, često u velikim formatima kakve rijetko očekujemo, rjeđe predstavljamo izložbama, oplemenila je spomenuto vrijeme neumornim pedagoškim radom
Nevenka Arbanas još je davno zauzela svoj položaj na visokom postamentu hrvatske grafike svojim radovima punim iskonske čarolije stvaranja, stvorivši besmrtan svijet čiste poezije. Stoga je i njezina retrospektiva u Klovićevim dvorima velika svečanost hrvatske kulture, a umjetničin su rad iz svoje vizure istraživački popratili Koraljka Jurčec Kos, akademik Tonko Maroević i Luko Paljetak, slijedivši koordinate jednog opusa koji pripada europskim dometima grafike.
Retrospektiva Nevenke Arbanas razotkriva jedinstvenu umjetničku osobnost grafičarke rođene 1950., koja je tijekom gotovo pedeset godina stvaranja, znanje i vještinu dovela do vrhunskih kreacija praćenih inovativnim grafičkim tehnikama. Preplićući grafiku i slikarstvo, često u velikim formatima kakve rijetko očekujemo i rjeđe predstavljamo izložbama, oplemenila je spomenuto vrijeme neumornim pedagoškim radom. Profesorica je mlade (suvremene) umjetnice i umjetnike iz „njene klase“ povela svojim putem; kontinuiranog istraživanja medija, radom i promišljanjem mogućnosti što ih medij nudi, prema plodnom eksperimentiranju.
Nju samu, put je doveo do premije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zaslužene još u svibnju 1994., na 18. zagrebačkoj izložbi grafike, do brojnih nagrada i priznanja. Mogli bismo, napominje Jurčec-Kos, „stanja i putovanja“ pokušati potkrijepiti zapisom Žarka Paića koji (prisjećajući se Jeana Françoisa Lyotarda; La condition postmoderne: rapport sur le savoir) 1991. bilježi sljedeće: „…U okružju nereferencijalnog slikarstva hrvatske postmoderne zacijelo je slobodna igra s kolorističkim doživljajem rijetka pojava: spoj piktoralnog objekta i sna kao raspršeni prostor kolorizma…; poetika kolorističke artikulacije slike odsutnog što opčinjava…”.
Između geometrijski strukturiranog enformela i tektonskih razaranja apstrakcije, Nevenka Arbanas izabire treći put – opsjenarsku referencijalnost neprikazivog…“.” Bez obzira govorimo li o matricama za visoki, duboki, plošni ili protisni tisak, bitno je znati i pamtiti kako je grafička ideja jedino otisnuti trag matrice na listu…“, podsjetio je Đuro Vanđura 1995. u predgovoru za izložbu grafika Nevenke Arbanas u galeriji Sveti Ivan Zelina.
Josip Užarević svojedobno je primjetio: „Imamo pred sobom jednu suvremenu umjetnost koja ne tematizira svijet u njegovoj mnogolikoj predmetnoj pojavnosti, nego u žarište svoga interesa stavlja ‘gramatiku’ ili ‘sintaksu’ svega što se uopće može pojaviti. U jezgri ove umjetnosti svakako je neka vrsta tvoračke volje (kreacionizma) koja iz trajne proizvodne ekstaze slikarski reproducira ideju svemira (ujedno i organske dubine mikroprostora)… Slikarski subjekt je neka vrsta transcendentalnoga subjekta. Neka vrsta sakralne umjetnosti.“
Apstraktni ritmovi i njihov kontinuitet koji „svjetlosnim“ potencijalom biranih skupih papira i jeftinih materijala (među kojima nekih „građevinskih“), te gotovo svih postojećih grafičkih tehnika, vode nas u beskonačnoj petlji izložbom pridajući predloženim i izabranim radovima prostorna značenja i nudeći nova čitanja.
Talent u ranim radovima
U vrijeme pripreme zagrebačke izložbe, Gradski muzej Križevci pripremio je izložbu Nevenke Arbanas s primjerenim naglaskom na njeno unošenje raznolikih elemenata tvarnog svijeta (upravo putem dokumenata, nacrta, slova, pisama i novina) što je Marijan Špoljar prepoznao kao – „teren za izraz pune subjektivnosti i za razvijanje neograničene slobode, odnosno, težnje da se među osnovnim regulatorima grafičke plohe – tminama i bjelinama – pronađu vitalne sastavnice za osobnu priču i da se nered znakova, mrlji i tragova preobrazi u prostor punog značenja…“
Uži pak izbor djela (njih tristotinjak) donosi nam, među ostalim, tragom eseja akademika Tonka Maroevića i Luka Paljetka, potrebnu razvojnu, retrospektivnu i slojevitu kronologiju umjetničina opusa.
Rani radovi Nevenke Arbanas otkrivaju talent kojem je „učitelj“ rodni kraj (obala Dunava sa šlepovima i bogatim hrastovim šumama), potom Našice (vinogradi, voćnjaci i dvorac Pejačević), te tadašnji uzori poput Matka Peića i Alberta Kinerta. Njene prve samostalne izložbe 1971., 1975. i 1976., tempere, akvareli i ulja na platnu, bili su tek najavom budućeg grafičkog rukopisa koji je prvi put zasjao 1977. u današnjem smislu, jer je tada Nevenka Arbanas izložila bakropise u tehnici suhe igle.
Usavršavanje u Amsterdamu, Den Haagu i Gröningenu 1979., vodilo je dalje do ciklusa predstavljena u Salonu galerije Karas 1983. (s predgovorom Ive Šimata Banova). Već 1986. Nevenka Arbanas je otišla u Pariz u „Atelier 17“ Stanleyja Williama Haytera i tamo je otkrila tehniku po kojoj je i danas jedinstvena, neponovljiva. Hayterova tehnika zasniva se na slikanju kistom rastopljenim voskom na metalnoj ploči, ostvarujući reljefne strukture jetkanjem, a kolorističke efekte nanošenjem više boja valjcima na istu ploču.
Nevenka Arbanas objasnila je finese u intervjuu Mikici Maštrović za časopis “Grafika”: „Hayterova tehnika traži komplementarnost boja, crvena, zelena, žuta, ljubičasta, plava, narančasta. Radi se na istoj ploči na kojoj se boja utrljava i želatinoznim valjcima nanosi u razinama. Taj je kontrast meni bio izazov…”.
Spominjana “kristaličnost“ rezultat je sličnog razmišljanja, blistavo predočena u mapi “Kristali” s predgovorom Hrvoja Pejakovića i poezijom Sibile Petlevski. Kratko poslije toga, 1988., Nevenka Arbanas je u Pragu, u ateljeu Ladislava Čepelaka, podijelila s njime filozofiju umjetnosti Dalekog istoka stvarajući seriju grafika (u tehnici akvatinte) inspiriranih kazalištem, poimajući odrednice lirske apstrakcije na svoj način, slažući boje sinestezijski, čineći da papiri „vibriraju“ u skladu s tom vizijom. Crteži/kolaži u tehnici prešanog ugljena, suhe četkice, s otiscima ruku, izabrani iz fundusa Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, svjedoče o inkorporiranju grafičkih postupaka u drugo, o savladanim tajnama zanata, slobodi miješanja postupaka i balansiranja po rubnim određenjima medija.
Vjernost odabranom grafičkom mediju
Tonko Maroević se referira na to što se Nevenka Arbanas sve više koristi motivom botaničkih listova, a svoje vizije i kompozicije nužno realizira u nizovima (papirnatih) listova. Istozvučnice bi mogle, pa i morale, upozorava Maroević upućivati na neku dublju vezu, a srodnost se sastoji u tome što je pojam iz prirode metaforički prešao i na pojavu, odnosno predmet iz kulture (ili tehnike). Kako bilo, obrisi biljnoga lista na grafičkom listu izazivaju misao kako nipošto nije riječ o istoznačnicama, ali nas asocijativno navode na pomisao kako i u grafičkom postupku ima organičenosti rasta i slojevitosti nalik na razvedenost i razgranatost mreže žilica.
Opus Nevenke Arbanas najvećim je dijelom ostvaren i održavan na raznolikim papirima. Papirnati listovi nisu inače toliko ulančani da bi tvorili zajedničko stablo, a potom i istorodnu šumu, ali grafički listovi naše umjetnice jesu ipak međusobno tako slični i specifično prepoznatljivi da tvore vrlo individualnu kreativnu summu, koju ovom zgodom ne možemo drukčije okrstiti nego kazati da je prava “summa arbanasiana”.
Doista, tijekom desetljeća ustrajnoga djelovanja,i temeljne vjernosti odabranome grafičkome mediju, može se prepoznati neka zajednička morfološko-problemska nit koja pokazuje imaginativnu sraslost čestica i sastojaka, te svjedoči unutarnju koherenciju autorice.
Rano iskazana darovitost vodila je Nevenku Arbanas najprije na Školu primijenjenih umjetnosti, a zatim i na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Već je na srednjoškolskoj razini ovladala ozbiljnim metijerskim znanjima, a na Akademiji se specijalizirala u grafičkim tehnikama, diplomiravši kod zahtjevnoga Alberta Kinerta. Jasna usmjerenost prema klasičnim grafičkim disciplinama, posebno dubokoga tiska, nije ju spriječila da se okuša i na inovativnim područjima, osobito u kombinatorici i miješanju postupaka, a pogotovo da kontinuirano održi zanimanje za crtačku neposrednost i kolažnu dosjetljivost.
Motivski repertoar njezinih ciklusa također je iznimno elastičan, najčešće biomorfno asocijativan ili simbolski aluzivan, s povremenom jačom referentnošću na figuru ili krajolik, na predmet ili zgradu, no faktura je uvijek gusto materična, čak haptična, a linearne dionice izvedene temperamentnim, gestualnim sudjelovanjem. Sklonija samoizgrađivanju i istraživanju, negoli površnim efektima i preranu afirmiranju, Nevenka je Arbanas vrlo postupno ulazila u javnost i polako stjecala jaču kritičku pažnju.
Njezino formativno razdoblje posebno je dugo trajalo, te uračunavalo nekoliko raznovrsnih postdiplomskih specijalizacija (1979. u Groningenu, 1986. u Parizu, 1988. u Pragu, uz studijska putovanja u ine zemlje). Kazat ćemo još kako je u etablirane galerije ulazila “na mala vrata”, izlažući najprije u improviziranim prostorima, da bi tek otprilike desetljeće nakon diplome, smjelije, sustavnije i odgovornije prodrla na važne domaće i inozemne izložbene adrese na kojima je pokazala i dokazala vlastiti senzibilitet i visoku izvedbenu razinu.
Pojava kolorita
Uslijedila su priznanja i pozivi, nagrade i bibliofilska izdanja. Konačno, kao profesorica na Akademiji, kao predavačica na nizu radionica u svijetu i kao autorica knjiga o grafičkim tehnikama, zaokružila je putanju potvrđivanja, ne izgubivši pritom ništa na radnoj znatiželji i stvaralačkim potencijalima.
Nema dvojbe da izražajna zrelost zavisi i od akumulacije iskustava, te da je relativna sporost kojom je Nevenka Arbanas došla do određenijih rezultata bila dobrodošla, jer je pretpostavljala integraciju i duboku uraslost raznorodnih elemenata viđenja i izvođenja. Ne moramo evocirati dodire sa zavičajnim krajolikom ili navoditi figuralne i zoomorfne poticaje, nećemo se zadržavati na važnosti preliminarnog korištenja masne olovke ili akvarela, tempere ili monotipije, pa čak smijemo prijeći i preko povremenog dokazivanja u linorezu i drvorezu.
Ali, spomen raznorodnosti tehničkoga i morfološkog okušavanja važan je sam po sebi kao pretpostavka traženja bez kojega bi bilo nezamislivo nalaženje vlastite samosvojne parcele. Uostalom, umjetničinim “ranim radovima” metodično se pozabavio Luko Paljetak u monografiji iz 1997. godine, u kojoj je ikonografski i ikonološki analizirao motiviku i tehniku njezinih početnih i definitivnije autonomnih ostvarenja. Možemo kazati kako mu je pri tom poslu dobrodošla urođena pjesnička maštovitost, ali ne previđamo ni njegovu hermeneutičku skrupuloznost kojom se koristio, prateći i uvažavajući također kritički saldo inih pisaca i tumača, tako da smo u njegovoj knjizi dobili gotovo potpun pregled dotadašnjega rada Nevenke Arbanas i njezina odjeka.
Unatoč evidentnoj evolutivnosti i gipkom prepletanju ciklusa, dominantna grafička parcela, ipak poznaje jednu izrazitu razdjelnicu: sedamdesetih godina umjetnica se služila isključivo crno-bijelim dijalozima bakropisa i suhe igle, a u drugoj polovici osamdesetih u listove miješanih grafičkih tehnika imperativno i suvereno ušla je snažna boja (za koju je prethodno bilo mjesta samo na crtačkim ili monotipskim emanacijama). Koloristički prodor oslobodio je latentnu umjetničku energiju, uvećao slobodu i originalnost izvedbenih postupaka, mnogostruko osnažio njezinu agilnost i prisutnost na izlagačkoj sceni.
Crno-bijeli svijet, koji je pokrio prvo desetljeće stvaralaštva Nevenke Arbanas, ukazuje se iz perspektive razvoja i cjeline samo kao prolog, uvertira, otvaranje, makar se ne mogu zanijekati vrijednosti napetih linija, dinamičnih paralelizama, skakutavih (stakatno ritmiziranih) nakupina i čestica, a pogotovo istančana odnosa gušćih i rjeđih, debljih i tanjih nanosa crnine naspram dominantne bijele podloge, u tobože neutralnomu prostoru pačetvorine kadra. Spletovi crta i vrtlozi kinetički sugestivnih silnica povremeno kreću tragom nekih fitomorfnih obrisa (Vlati, Šuma), još češće prema konstituiranju zoomorfnih predodžaba (Fazan, Neman, Jarac, Dvije beštije).
Oslobađajući se, inače blagotvornoga, Kinertova utjecaja, Nevenka Arbanas, u punom posjedu zanatske spreme i stečene autonomije nutarnjeg viđenja, u stanovitoj fazi kida pupčanu vezu s referencijalnim, izvanjskim poticajima, te mnoge cikluse (između 1975. i 1987.) naziva apstraktnim pojmovima (Meditacija, Razmišljanje, ali i Motiv i Grafika), koji i odgovaraju sasvim nemimetičkoj naravi ostvarenih kompozicijskih prototipova i njihovih izvedenica.
Ali i u tom razdoblju znali su se ukazati prodori asocijativnih oblika, a u ciklusu Dora (1990.), posvećenom Dori Pejačević, lik se glazbenice učestalo upleće u skladne i melodiozne sklopove i nježne preljeve sivila i crnila. Ciklus akvatinta Kazalište (1989.) također je nastao u pretapanju gurativnih i apstraktnih tendencija, a možda još više u istančanu kontrastiranju svijetlih i tamnijih partija, dok je niz akvatinta u boji s prikazom aktova (1990.) svojevrsna stilska vježba intimističkog ugođaja.
Svježina i novina recentne produkcije
Iznimno plodan i raznolik konac osmog desetljeća, Nevenka Arbanas zaokružuje dvama ciklusima bakropisa u boji: “Kristali” (1988.) i “Kurenti” (1990.), u kojima je na djelu stečena vještina Hayterove tehnike i pariških poduka, uz odgovarajuću kromatsku zasićenost jetkanjem nanesenih struktura, čemu se pridružuje enigmatična višeznačnost ikoničkih sugestija, tako da grafike imaju gotovo reljefni učinak i slojevitost, magičnost enformelističke osjetljivosti.
Devedesete godine obilježene su iznimnim radnim zalaganjem, čvršćim stabiliziranjem osobne stilistike (što ne isključuje ni eskurze izvan zadanih koordinata ni izlete u druga područja), zatim intenziviranjem izlagačke djelatnosti i, kao rezultat toga, uvećanim prepoznavanjem i priznanjima s raznih strana. Izložba u Salonu Galerije Karas 1993. u najvećoj je mjeri predstavila svježinu i novinu recentne produkcije, serije radova nastalih gotovo u jednome dahu, a karakteriziranih vrlo izduženim formatima, pretežno vertikalne orijentacije, čak s izričitim aluzijama na srednjovjekovne vitraje i diptihe.
Dileme i aporije, ambivalentnost i izazovnu otvorenost toga stvaralačkog trenutka najbolje je komentirala Nada Beroš: „Ne čudi stoga što se u najnovijim radovima znakovita naslova ‘Prozori’, crno nadmeće s prozirnošću. Paradoksalno, boja je otežala, oblici su postali konzistentniji, a crna još transparentnija… Bljeskovi boje na tmurnom nebu doista nemaju takmaca, no još je izazovnije krijesiti se na njegovu negativu – pamučinastom utonuću. U toj neprestanoj igri iznevjerenog očekivanja, bijelog usijanja i crnog prosijavanja boja, gotovo istočnjački, lako i precizno utiskuje svoje arze i teze, pokoravajući se broju zadatih slogova tek stoga da bi odskok bio još moćniji, još slobodniji.“
Uz spomenute “Prozore”, izrazito duguljaste okomite kompozicije imaju i neki drugi radovi, što im omogućuje sukcesivno nizanje otisaka s raznih ploča, s tim da središnjicu poput stupa drži dominantan motiv. U listu nazvanom “Plamsava”, na žutoj se pozadini uzdiže poput plamena protok crvenih mrlja, a na “Vretenastoj”, smeđa se okosnica izdvaja iz zacrnjene mračne podloge. Još sretnija su i kompleksnija rješenja na grafikama kao što su “Topla” i “Vrpčasta”. Jedna i druga uokvirene su tamnim rubovima, no kroz sredinu idu svijetli prodori (na prvonavedenoj ravnolinijski, na drugoj u cik-caku), sred kojih se iskre i palucaju nanosi otvorenih i toplih kolorističkih akcenata. Izbor vertikalnih kadrova u dosluhu je s težnjom prema visinama, s uzgonom prema kozmičkim daljinama.
Ciklusom “Vertikale” (1996.) Nevenka Arbanas je još radikalizirala svoj postupak, čineći okomicu još naglašenijom, kadar sve užim i sve višim, tako da je Josip Užarević s razlogom progovorio o – „proizvodnji Svemira“. Ali umjetnica nije zanemarila ni horizontalnu vizuru. Izduženi list naslovljen “Odisejeva barka” (1993.) evidentno se bavi – homerski kazano – sudbinom „ljudi pozemljara“.
Vrijeme rata
U uvjetima ratnih stradanja ona također nije mogla ostati sasvim ravnodušnom i izdvojenom od briga i preokupacija, što uvjerljivo svjedoče naslovi kao što su “Krhotina” i “Tmina”, još određenije “Čelični leptir” i “Projektil”, a sasvim odlučno “Vukovarski poliptih” (sve 1992.-1993.). Ciklus grafika naslovljenih “Štit” (1997.), Maroević ne pripisuje ratnoj motivici, nego potrebi da se sažme i vrati ishodištu gotovo monokromne (crne, sa svijetlim prugama) površine i oštrih rubova.
Nakon svjetlosne i kromatske euforije bio je nužan predah u pojednostavljenju oblika i boja, ali ne i u smanjenju vizionarnih pretenzija. Serija čistih, reduciranih crno-bijelih suočavanja, s intencijom predstave “Planeta” (1997.), korak je prema još sinteznijim djelima kao što su “Mliječna staza” i “Beskonačnost” (iste godine), u ništa manje učinkovitome binarnom kontrastiranju svjetla i mraka.
Nakon što je u sedam godina osvojila čak pet nagrada u Kabinetu grafike HAZU-a, ta joj je institucija 1997. priredila veliku izložbu Grafike 1990.-97., koju je organizirala Slavica Marković. U katalogu retrospektivnoga karaktera voditeljica ustanove je, među ostalim, zapisala: „Danomice propitujući svoje spoznaje, svijet oko sebe, pojave i svemirska prostranstva, Nevenka je otkrila novu dimenziju svoga bića. Svemir u srcu pretočila je u posljednji ciklus grafika, nastalih 1997.; jednostavne forme, ravnoteža crno-bijelih partija akvatinte, akcenti suhom iglom, razotkrivaju pročišćene vizije rasterećene prosudbe, sigurnost, ali ne unutrašnji mir. Ona ima svoj put poput svjetlosnog traga u svemiru, ima spoznaju i metijersku moć.“
Godina 1997. bila je, dakle, iznimno uspješna za Nevenku Arbanas, kako po značajnim novim ostvarenjima, tako i po priređivanju mini retrospektive (istina, samo odjeljaka devedesetih godina) i po izdavanju monografije, te učestalim pozitivnim odjecima u tisku i inim medijima. Netko bi se, možda, zadovoljio postignutim i dao sebi predaha za odmor, ali naša umjetnica nipošto nije posustala, još manje zaspala na lovorikama, nego se odmah odala novim aktivnostima.
Sljedeće, 1998. imala je za redom pet samostalnih izložaba, sudjelovala na deset skupnih, no – što je mnogo važnije – predstavila se također originalnim tehničkim izazovima, sasvim novim kreativnim dometima. Naime, ciklus crteža-kolaža iz te godine načinjen je na papirima (velikog formata, izduženih kadrova), na kojima su ostali tragovi brisanja matrice. Zatim na njima intervenira rukama umočenim u boju, ostavljajući ritmizirane otiske prstiju u raznim smjerovima (jer je papir pri radu položen na tlo, a ona se oko njega kreće i instinktivno reagira). Konačno, na mjestima gdje joj se čini da praznina (ili: kompozicijska logika) priziva dodatni učinak, ucrtava linearna mrežišta i lijepi, kolažira isječke odbačenih, neuspjelih grafičkih listova. Tako ona istovremeno kombinira razne postupke, reciklira vlastite izrađevine i uništene papire, te aktivira prostornu dimenziju djela, koje kao da je sačuvalo performativnu energiju i slojevitost.
Pišući o izložbi u Galeriji Galženica, Sandra Križić Roban ustanovila je kako je umjetnica ovom zgodom „dala pravo prvenstva naizgled zapostavljenom ‘grafičkom otpadu’, poigrala se nečim, što je donedavno stajalo u kutovima njezina atelijera“, da bi zaključila kako „pritom nije izgubila ništa od onoga što je već otprije postigla“. Doista,više od jedinstvenosti patenta, jednokratnosti postupka, privlače nas i uvjeravaju ostvarene likovne vrijednosti, odmjerenost oblikovnih sastojaka, pripitomljenost geste i neposrednost improvizacija uspostavljenih potom u koordinatnu mrežu.
Na prijelazu stoljeća/milenija znatan dio agilnosti Nevenke Arbanas investiran je u knjišku produkciju. Godine 1999. ona objavljuje studiju „Grafičke tehnike“, a od 1997. do 2001. čak desetak grafičkih mapa u suradnji s nizom pjesnika (Paljetak, Petlevski, Žagar, Pavček). No i dalje nema zastoja ni u izlaganju ni u stvaranju. Pod naslovom “Ekran” okupila je 2002. u Galeriji Šovagović najnovija svoja djela i nanizala ih po zidovima u kontinuiranom toku poput filmskih sekvenca. Umjesto kolažiranja i recikliranja, u radovima na toj izložbi zamijetit ćemo interpolacije figura iz svakidašnjice, citate reprodukcije medijskog podrijetla. Pomislimo li na utjecaj pop-arta, odbacit ćemo primisao jer joj nije do gigantografije banalnoga, nego do kontraponiranja iluzionističkih detalja s predstavljajućim partijama mahom pročišćenih, a koloristički intenzivnih plošnih slojeva.
Djela kao što su “Ponuda”, “Dnevni izlet”, “Komunikacija” i “Igra za odrasle”, uspostavljaju novu ravnotežu dijelova i cjeline. Godinu potom, 2003., na redu je izložba u Galeriji Forum, opet sa sasvim recentnim ostvarenjima, bez ponavljanja. S razlogom je stekla primjeren kritički odjek i dobila godišnju nagradu za najbolju izložbu. Kako je tada zbilježio Maroević: „Najnoviji ciklus još jednom traži odmak od ekstatične i fluorescentne boje, od blistavih duginskih raspona i jarkih registara, a u korist dubljeg odjeka tamnijih tonova i određenije profilacije urezanih, šatiranih i gusto umreženih dionica. Javljaju se tiskana slova i uzorci kaligrafije, otisci iz knjiga i novina, magmatične i sjenovite prikaze nekih iščezlih oblika i znakova. Nevenka Arbanas se izvrsno snalazi u naznačenom konglomeratu, odlučno povlači kompozicijske direktrise i suvereno puni nezasićena polja, harmonično jukstaponira mračne i svijetle partije.“
Inovacije na ikonografskom planu prepoznatljive su i iz samih naslova: “Urbani pejzaž”, “Grad”, “Iz gruntovnice”, “Borba”, “Napetost”, “Zanimljiva igra”, “Pobjeda”.
Unošenje slova u kadar
Unošenjem slova u kadar, Nevenka Arbanas je na stanovit način proširila raspone čitanja svojih kompozicija, potakla gledatelja da zajedno uzmu u obzir uže vizualne i “letrističke” elemente semantičkog naboja. To će razraditi u ciklusu nazvanom “Pismo”, gdje će se koristiti uzorcima različitih kaligrafija iz raznih alfabeta i abeceda, evocirajući individualne uloge ostvarenih, nostalgično intoniranih, tragova prolaznosti. Na drukčiji način pozivat će se i na novinske isječke goruće aktualnosti, inkorporirajući u svoj znakovni splet i naslove eksplicitne provokativnosti.
Listovi “Tajna prijatelja iz sobe 106” i “Mamićovizija” mogu poslužiti i kao indeks građanske neravnodušnosti. Neravnodušnost na dramatičnu zbilju naročito se očitovala u pripremanju i izvedbi izložbe u Vukovaru 2006., gdje je prostor Galerije Oranžerija ispunila velikim formatima po zidovima i podovima, ostvarujući ambijentalnu, prostornu kompoziciju, da ne kažemo instalaciju. U tu se svrhu poslužila mamut-grafikama (Z. Dvojković) i do deset metara dugačkim papirima i platnima, na kojima je – osim neposrednoga grafičkog postupka – također manualno, kolažno i frotažno dopunjavala svoju koralnu, kreativnu akciju, ritmiziranu poput valovitih tokova, kumulativnu, nadindividualnu u duhu memorijalnog odavanja počasti žrtvama.
Ali lirska narav umjetnice ne može se odreći ni intimističke inspiracije, što se očituje naročito u grafikama tamnoga predznaka s delikatnim detaljima melodioznih linearnih tokova. Primjerice, list “Zna se gdje je srce” (2006.) sastoji se od homogene sivo-crne površine s tananim prodorima bjeline, kroz koju se prozire razlaz s konvencijama iluzionizma. Ili, “Uzbuđenje” (2005.), gdje na sivkastu površinu s preljevima tamnine dolaze crni eliptični otisci kao verifikacija dodira (zamjetljivi, uostalom, i na “Bijelom vretenu” (2006.) i u kadru “Žute” (2006.) jer su jamstvo kontinuiteta, sredstvo ulančavanja u seriju.
Nikad zamorena i zaustavljena na jednoj točci, Nevenka Arbanas se u Galeriji Kaj predstavila “Grafikama 2008.”, dakle u cjelini djelima nastalima iste godine. Opet su tu kombinirane tehnike, ali uglavnom one najklasičnije (akvatinta, bakropis i suha igla), no – nakon dugo vremena opet se javlja i linorez. A upravo je intervencija linoreza dala tim radovima novi naglasak i čak promjenu intonacije. Naime, ostale su tehnike omogućile suptilne preljeve smeđih i sivkastih tonova, ostvarile mrlje i parcele blagih obrisa, dok se linorez manifestira reskim oblicima, gotovo geometrijski sječenim, uskim dugačkim pravokutnicima ili paralelno postavljenim cik-cak vrpcama, unoseći pritom otvorenu i zvučnu kromatiku: narančaste, svijetlocrvene i plave “ubode” (silnice, iskrice, strelice) u inače sumorno ili sjetno tkivo prevladavajuće podloge.
S 2010. godinom ulazimo u desetljeće u kojemu se još nalazimo i u razdoblju u kojemu kod Nevenke Arbanas prevladava motivika listova. Tako se nazivala izložba iz 2010. u Galeriji Josip Račić, a istim se naslovom koristi i izložba u Galeriji Bačva, 2016. godine. U međuvremenu je autorica taj temeljni motiv razvila i razradila do virtuoznosti, premda se uglavnom odrekla kolorističkih kontrasta i snažnih akcenata boje (dijelom čak i nijansiranja), svodeći dijalog na primarni odnos između crnine i bjeline, svjetla i tame. Zauzvrat je razvila složene kompozicijske preplete organičkih i geometriziranih forma, te uspostavila posebno dinamiku dijelova i cjelina.
Naime, kao što se mali po prirodi načinjeni listovi okupljaju u strukturi pojedine grafike, tako se i dimenzijama veliki (grafički) listovi grupiraju i vrtlože u galerijskom prostoru. Ivana Rončević Elezović s pravom je govorila o “Kiši od lišća”, smjerajući na postav u Galeriji Bačva, gdje je uspostavljen prostorni ansambl s vizualnim, taktilnim i skulpturalnim svojstvima u snažnoj interakciji. Čistoća i sažetost, jezgrovitost i esencijalnost rezultata imaju vrijednost (makar i privremene, a svakako aktualne) sinteze.
Nadilaženje granica
Nevenka Arbanas je grafičarka par excellence, vrhunska poznavateljica najsofisticiranije tehnologije, neusporediva vještakinja s gotovo magijskim, otajnim recepturama (tako da ‘crnu umjetnost’ redovito uzima ne samo s lica, već i iz naličja). No, umijeće joj je samo pretpostavka, jer bi bez imaginativne slobode i svijesti o poigravanju granicama medija njezino stvaralaštvo bilo mnogo užega dometa. Koliko god je njezin opus išao u širinu i u dubinu, ipak vrijedi nastojati na općim grafičkim temeljima kao uvjetu sine qua non, a potom dolično uvažavati individualne varijacije i modifikacije.
Kritika je već sustavno popratila djelovanje Nevenke Arbanas i gotovo da nema spora oko najpozitivnijih valorizacija, ali nađe se dvojbi oko tehničkog karaktera, to jest oko postotka grafičkih i slikarskih elemenata. Uostalom, nazivana je baš “slikaricom u grafici”, a Luko Paljetak je dosjetljivo govorio o “grafičkom slikarstvu”’, tvrdeći kako u tome nema kontradikcije.
Međutim, nije bez razloga ni Frane Paro inzistirao na dominantno grafičkoj disciplinarnosti, kao što je Margarita Sveštarov Šimat opravdano afirmirala ulogu materičnosti, pa i posredstvom služenja matricom (matrix), da bi ujedno ukazala i na značenje umjetničine metavokacije (koja je pak vodi dodatnim kušnjama). Čini se da se opus ove umjetnice razvija u aversima i reversima, da diše u sistolama i dijastolama, da organski oscilira između prevlasti linearizma i crnine s jedne strane, a kromatizma i svjetlosnosti s druge. Naravno, ni u jednom se trenutku ne gube svi navedeni elementi samo što su nejednako proporcionirani, raznoliko artikulirani, specifično akcentuirani.
Bogatstvo njezina izraza leži upravo u širokom rasponu ponuđenih (metjerskih) mogućnosti i nesputanim prilikama maštovitog dograđivanja. Ulazeći u morfološku analizu i motivske predilekcije, kritika je složna u prepoznavanju praiskonskih vizija, kozmičkih prostranstava, planetarnog beskraja, s odgovarajućom “stilskom” bazom enformelnoga podrijetla. Ali ništa manje zamjetljiva je i sklonost prema spajanju nespojivoga, prema nadrealnim dodirima suprotnosti i oniričkim, podsvjesnim, nutarnjim obasjajima. Jedno s drugim vodi zaključku kako je umjetnica nužno – i na više načina – išla premašivanju granica.
Paljetak je govorio o “sretnom grijehu” njezina prelaska iz stroge grafičke discipline u aleatorni kolaž, a Nada Beroš našla je ključ za paradoksalnu soluciju da se enformelistička osjetljivost spari s pragmatičnošću izvođenja grafike, ustvrdivši: „Obući možda najsubjektiviniju i najromantičniju poetiku dvadesetoga stoljeća, kakva je lirska apstrakcija, u grafički korzet, čini se u najmanju ruku kao prekršaj s predumišljajem, izazov kojemu Nevenka Arbnas ne želi odoljeti.“
Ne smatramo kako stečenu slobodu umjetnice valja pripisivati postmodernoj permisivnosti ili nekoj njezinoj želji da prati trendove. Jednostavno, svojim je putem, svojom podjednako lirskom koliko i dramskom naravi, svojom iskonskom likovnošću i nesputanom erudicijom, Nevenka Arbanas došla do ekspanzije vlastite darovitosti.
Prodor iz plošnoga u voluminozno, iz linearnoga u prostorno, iz monokromnoga u polikromno i multidimenzionalno, sve je to ona načinila bez nasilnosti i pretjerivanja. I premda se neke njezine solucije mogu približavati modernim pojmovima combinearta, crossoveru ili site specificu, za svaku je gestu našla pokriće u vlastitom senzibilitetu i logici razvoja individualnog opusa.