Talijanski iredentisti zvali su dvoglavog riječkog orla – ‘kokoš s dvije glave…’

Konačnu, crnu i mračnu boju smrti izazvala je u doživljaju kršćanskih masa ona katastrofalna 'crna smrt' - ona strašna epidemija kuge koja je poharala europski kontinent 1348. godine. Pred apokaliptičkom slikom svemoćne i sverazorne smrti, pred slikom jezivih masovnih umiranja, čovjek se osjetio nemoćnim. U tim se stoljećima visokog srednjeg vijeka u Crkvi najednom zaorio strahotni himan - Dies irae - Dan gnjeva - na crkvenim su se zidovima pojavile slike nove predodžbe smrti

Tajne Istre i Kvarera rijetko je tko otkrivao tako uzbudljivo poput dr. Branka Fučića, povjesničara umjetnosti i doktora teologije koji je pješačio stotinama kilometara kroz krš, šume i otoke dajući čiteteljima uputstva gdje će naći još vidljive tragove drevnih svetaca na starim crkvama, kamenim pločama i pronaći ostatke važnih crkvenih građevina, pa je njegova knjiga „Terra incognita” jedna od najljepših knjiga o hrvatskoj baštini koju možete naći.

Kako ističe Fučić – memento mori – sjeti se da ćeš umrijeti – opomena je koju je Crkva uvijek i neprestano ponavljala, doduše s različitim intonacijama, kroz sva stoljeća. Čovječe, poslije tvoje smrti, kao tvoje zemaljske i povijesne zaključnice, čeka te ocjena cijeloga tvog života, čeka te Božji sud, da bi zatim ušao u vječnost – u vječnost, sretnu ili blaženu ili u neizmjerno tužnu i mučnu… Stoga, dobro promisli u što sada ulažeš i kako trošiš kapital koji ti je dan na raspolaganje, a to je tvoj zemaljski život.

Pitanje je samo, na koji način i kojim je izražajnim sredstvima i u kojim je oblicima Crkva predočavala vjernicima ovu temeljnu misao.

U prvim kršćanskim vjekovima, smrt i umiranje pratio je osjećaj velike nade. Kršćani su – po riječima sv. Pavla – „spe gaudentes” – oni su radosni u nadi, jer očekuju vječni život. Smrt uopće nije strašna ni zazorna, jer to su samo vrata kroz koja se iz jednog života prelazi u konačni, u vječni život. „Eutihijo, pođi u svjetlo!” – tako piše na jednom starokršćanskom grobu.



Zazor i strah od smrti, užas i odbojnost, obuzimaju ljude u odmaklim, srednjovjekovnim stoljećima – onda, kada su kao u svim mučnim i grubim vremenima – strah i zastrašivanje postajali načinom odgoja. Glavni naglasak misli na smrt i na umiranje premješta se sada na predodžbu o zatornosti smrti. Smrt je ona sila koja sve bez izuzetka uništava, napada iznenada, smrt je čovjeku neprijatelj, ona mu je okrutna zasjeda.

Ples mrtvaca…

No, konačnu, crnu i mračnu boju smrti izazvala je u doživljaju kršćanskih masa ona katastrofalna „crna smrt” – ona strašna epidemija kuge koja je poharala europski kontinent 1348. godine. Pred apokaliptičkom slikom svemoćne i sverazorne smrti, pred slikom jezivih masovnih umiranja, čovjek se osjetio nemoćnim. U tim se stoljećima visokog srednjeg vijeka u Crkvi najednom zaorio strahotni himan – Dies irae – Dan gnjeva – na crkvenim su se zidovima pojavile slike nove predodžbe smrti.

Bila je to ponajprije slika smrti kao strijelca i slika smrti kao kosca – smrti koja je bila predočena likom trule lešine ili likom ogoljela kostura. Takva smrt-lešina ili smrt-kostur, strijelicom je iznenada pogađala svakoga predstavnika svih društvenih staleža ili je kosom bezobzirno kosila sve ljude, onako kako kosac redom kosi svaku travku i svaki poljski cvijet.

Tko želi da u nas, u Hrvatskoj, vidi upravo takve slike, mora poći u Istru. Tamo će vidjeti prikaz smrti kosca na freski, na zidu crkve sv. Antona u Žminju iz kraja 14. stoljeća i na zidu crkve u Butonigi iz vremena oko godine 1400., ili pak u crkvi sv. Jakova u Barbanu iz vremena oko 1470., dok će lik smrti kao strijelca vidjeti na zidu crkve u Vranji iz vremena oko 1460. godine.

Svi ovakvi alegorijski prikazi smrti-strijelca ili smrti-kosca pripravili su put onomu velikomu panoptikumu smrti, onom pravom teatru koji je uprizorio predožbu o svemoći razorne smrti, o ikonografskoj temi koju nazivamo – Ples mrtvaca, Dance macabre, Danza macabra, Toten-tanz. Tko želi vidjeti slike Plesa mrtvaca, opet mora poći u Istru, u Beram kod Pazina ili u Hrastovlje, u zaleđu Kopra. U Bermu je freske na crkvenom zidu slikao godine 1474. domaći majstor Vincent iz Kastva sa suradnicima, a u Hrastovlju radio je godine 1490. majstor Ivan iz Kastva sa suradnicima.

Ples mrtvaca je povorka u kojoj se nižu parovi: jedan je živ čovjek i jedan ogoljeli kostur ili jedna trula lešina. Mrtvi sviraju različite glazbene instrumente i veselo plešu i podskakujući odvode pod rukom pokunjene žive u grob. U Bermu, u crkvi sv. Marije na Škrilinah, povorka Plesa mrtvaca počinje kosturom-gajdašem koji svirkom i prebiranjem ogoljelim nogama pokreće ples i daje mu ritam. Zatim smrt – a to su kosturi, odvodi u grob redom: predstavnike Crkve, Papu, kardinala i biskupa. Potom raspojasani kosturi odvode predstavnike svjetovne vlasti, kralja i kraljicu, a na kraju i predstavnike drugih, nižih društvenih staleža i životnih dobi, a to su u Bermu debeli krčmar, maleno dijete, kljasti prosjak-hodočasnik, vojnik u oklopu i trgovac.

Beramska povorka plesa mrtvaca završava anegdotom, u kojoj trgovac u dućanu punom svakojake robe pokušava podmititi smrt hrpom zlatnika, ali smrt je nepotkupljiva, pa trgovca hvata pod ruku i odvodi ga u grob. Dok gledamo slike plesa mrtvaca kod nas u istri i diljem europskog svijeta, od Italije i alpskih zemalja preko Francuske do najsjevernijih njemačkih gradova, sjećamo se kako su ih u kasnom srednjem vijeku inspirirala višestruka vrela.

Tu susrećemo prastara pučka vjerovanja o mrtvacima koji se noću dižu iz grobova, a osjećamo i pučku inspiraciju različitih pjesničkih spjevova, od španjolske Danza general de la muerte, do pučke kostimirane koreografije i didaktičkih scenskih prikaza. U svakom slučaju, ikonografija Plesa mrtvaca kao moralna pouka i opomena predstavlja kasnosrednjovjekovnu provalu pučkoga duha, prastaroga praznovjerja, folklora i pučkog teatra u teološku misao.

Sv. Vid

Mnogi sigurno ne znaju da se grad Rijeka zove u srednjovjekovnim izvorima na hrvatskom jeziku „Rika ili Reka svetoga Vida”, na latinskom „Terra Fluminis sancti Viti” i na njemačkom „Sankt Veit am Pfalum”. Što propovijeda stara srednjovjekovna legenda o sv. Vidu, mučeniku, o tom drevnom zaštitniku Rijeke?

Legenda opisuje kako su ga najprije bacili pred gladne lavove i medvjede, ali ga oni nisu htjeli rastrgati. Zatim su ga bacili u kotao vrele smole i rastopljena olova, gdje je ostao netaknut. Konačno su ga usmrtili tako da su ga krvnici rastrgali na kotaču. Lik mlada, golobrada svetoga Vida u kotlu, njegov je najučestaliji ikonorafski motiv, koji je u srednjem vijeku postao i heraldičkim motivom najstarijeg riječkoga gradskog grba.

Gradski pečat sv. Vida spominje u 15. stoljeću riječki notar i kancelar Anton de Reno, a vidimo ga sačuvana na voštanim pečatima otisnutima na nekim riječkim ispravama iz 1536. i 1538. godine. Stari riječki grb s likom sv. Vida u kotlu upotrebljavao se sve do godine 1659., kad je car Leopold I. podijelio Rijeci novi grb. U novom grbu dvoglavi orao stoji na stijeni i pandžom pridržava nagnutu posudu, urnu, iz koje se izijeva voda – to je Rečina koja teče pod stijenom. Pod grbom je deviza – Indeficienter.

Dvoglavi orao carski je orao habsburške monarhije, ali u riječkom Leopoldovu grbu ima jedna heraldička razlika. Dok je carski orao simetričan, pa jedna orlova glava gleda ulijevo a druga udesno, na riječkom gradskom grbu obje orlove glave gledaju na jednu stranu, i to na svoju lijevu, a na gledateljevu desnu stranu. Dvorskom sitnoslikaru, koji je na carskoj diplomi naslikao novi grb u boji, nije bila posve jasna predodžba o dvoglavom orlu.

Pa, dok diploma, opisujući novi grb, govori o jednome orlu (aquila – u jednini), slikar je – čini se naslikao dva usko priljubljena orla koji okreću glave na istu stranu. Deviza – Indeficienter, ispisana na traci pod grbom je latinska riječ, koje nema u klasičnoj latinštini nego je ona za ovu zgodu bila – jednostavno ishitrena. Ako glagol deficere znači manjkati, nedostajati, presahnuti – pa od njega imamo današnji izraz deficit – indeficienter je načinski prilog, iskovani neologizam, a značio bi nešto što je suprotno o toga, dakle: obilato, nepresušno.

A što je car Leopold htio tom riječju poručiti Rijeci i Riječanima, doznajemo ako pažljivo pročitamo diplomu gdje piše: „A mi” – poručuje car – „razmotrivši neprekidnu vjernost i odanost koju je nama i našim predšanicima rečena općina i grad Rijeka sv. Vida indeficienter (tj. nepresušno, ne sustajući) dokazivala i povrh toga nastojala nam iskazivati korisna i dragocjena služenja u raznim zgodama, koliko u vrijeme mira toliko i u vrijeme rata, sa svom spremnošću i ljubavlju i koja je spremna da ih i u svom potomstvu iskazuje itd.. podijeljujemo im ovaj novi grb.”

Indeficienter se odnosi, prema tomu, na način kako je Rijeka uvijek obilato i ustrajno služila habsburškoj kući. Drugo se i nije moglo očekivati od milostivog cara. Ne uzbuđuju ga, ističe Fučić, puno habsburški dvoglavi orlovi, jer oni su znak stoljetne vlasti Habsburgovaca u Rijeci i u drugim našim krajevima, a tu povijesnu činjenicu nitko pametan ne pokušava ni zanijekati niti joj tragove izbisati.

Ali, talijanskim iredentistima riječki dvoglavi orao bio je trn u oku. Zvali su ga pogredno – „la gallina con due teste” – „kokoš s dvije glave”. Kad je d’Annunzio sa svojim arditima zaposjeo Rijeku, jedan se njegov vojnik popeo na krov kule s urom na gradskim vratima na Korzu gdje je kao ukras na vrhu krova bila skulptura izlivena u bronci – Leopoldov riječki grb s dvoglavim orlom. Vojnik je pilom za metal otpilio jednu orlovsku glavu i u šupljinu orlova vrata utaknuo drveni držak s talijanskom trobojnicom.

Kako ističe Fučić, među svojim riječkim suvenirima čuva dopisnicu na kojoj je fotografirana ta d’Annunzijeva amputacija jedne glave mrske austrijske dvoglave kokoši. Ali d’Annunziju vrag nije dao mira. Uzrujavao ga je već i sam lik dvostrukog orla. Pa dobro, odstranimo tog mrskog orla i što će ostati? Ostat će samo posuda koju orao drži pandžama i iz koje se izlijevaju vode Rečine. To je d’ Annunzijeva „urna inseausta”, velika fraza o nepresušnoj urni na koju je reducirao logikom političke mržnje stari grb.

Evo vam taj d’Annunzijev grb na poštanskim markama. Tamo je urna među hrastovim granama. Ali pod njom još piše – „Indeficienter”. A što smo učinili u doba socijalizma? Po istoj liniji bijega od austrijskog orla, nehotice smo došli na d’Anunzijev grb, još manje: bez „Indeficienter” i bez hrašća. Dođe li ikada do referenudma, napiminje pisac, o grbu grada Rijeke, glasovat će za heraldiku, za stari, povijesni Leopoldov grb s orlom i sa „indeficienter” samo Fučiću će „značiti ne služenje Habsburgovcima, već da onako, kako nepresušno teče Rečina, tako neka Rijekom teče i promet i stvaralaštvo i napredak.

Uskočka oštarija

Zanimljiva je stara grafika koja prikazuje Rijeku koju je izradio 1671., Riječanin Juraj Genova. Na njoj se vide i prepoznaju mnoge pojedinosti: ulice i trgovi, riječki kaštel, utvrde i kule, gradska vrata, riječke crkve, augustinski samostan, stambene kuće i vrtovi. Uz grad teče Rečina, a preko nje je izgrađen drveni most koji na starijoj slici Rijeke, koju je u 16. stoljeću izradio jedan Bodul iz Dubašnice, o. Ivan Klobučarić, fratar augustinac, još u Klobučarićevo vrijeme nije bilo. S druge strane Rečine, na tlu Sušaka, vidi se tek pokoja kuća, a nešto južnije od mjesta gdje je danas hotel Kontinental, već je tada postojala neka vrsta hotela, svratište i krčma, oštarija.

To svratište pobliže označuje natpis: Hosteria dove allogiano gli scochi (Krčma gdje konače uskoci). Uskočku oštariju sa istom oznakom vidi Genova i s ovu stranu staroga toka Rečine, na današnjoj Delti, dakako i nju izvan grada, izvan gradskoga zida. Nije teško predstaviti koje je kategorije to prenoćište bilo, kakva je to smrdljiva špelunka mogla biti, izvan grada, izvan urbanog ambijenta, izvan gradskih zidina, jedna čak i dalje, s druge strane rijeke: spilja razbojnička…

Senjski uskoci bili su bjegunci pred Turcima, pred turskom agresijom i zulumom, nesretna čeljad iz unutrašnjosti Balkana. Najprije su ih iskoristili za obranu Klisa, tvrđave u zaleđu Splita, a kad je konačno Klis pao u turske ruke godine 1537., uskoci su se sklonili u Senj. Iz Senja se zalijeću u krajeve koje su okupirali Turci i tamo se kao diverzanti osvećuju Turcima. Oni i na moru napadaju turske trgovačke lađe. Sa svakoga ratnog pohoda – bilo na kopnu bio na moru – uskoci se vraćaju u Senj s ratnim plijenom.

Uskočke represalije protiv Turaka isprva su politički i emotivno motivirane: Turci su im neprijatelji, Turci su zlotvori, a oni, uskoci, pravedni su osvetnici. Ali kada im iz Austrije sve neredovitije šalju vojničke plaće, a oni svaki dan moraju hraniti i sebe i svoje obitelji, senjski uskoci ne gledaju više koga će robiti, nego – što će robiti. Na moru oni postaju gusari koji napadaju ne samo turske, nego i mletačke lađe, a na otocima i u Istri vrše prepade na teritorijima koji su tada bili pod mletačkom vlašću. Najbrži i najlakši put njihovih pljački bio je – morski put.

Ova djeca balkanske unutrašnjosti, kontinentalci, ljudi s planina, uskoro postaju vješti, neustrašivi pomorci. Grad Rijeka bio je uskocima važna baza za snabdijevanje. Na riječkom škveru uskoci naručuju svoje brze piratske lađe. U Rijeci nabavljaju vesla, tamo kupuju platno za jedra, brodsku užad i sidra. Austrija ima u Rijeci takozvani „Senjski magazin”, gdje se uskocima isplaćuje vojna plaća dijelom u suknu, dijelom u brašnu i hrani, a dijelom i u gotovu novcu. U Rijeci, konačno, uskoci vrlo uspješno prodaju i svoj ratni plijen.

Rijeka je bila uskocima zaista potrebna, a i riječkim je građanima dobro dolazilo trgovanje s njima, ali su od uskoka, kao od vrste ljudi – zazirali. Bila su to dva svijeta, dva stila života, dva načina ponašanja. Riječani su budno pazili da im uskoci ne nahrupe u grad, nego da u grad ulaze kapljući, u sasvim malim skupinama i to uvijek bez oružja i samo danju. Navečer, kada bi se zatvarala gradska vrata, uskoci su morali izaći iz grada i biti izvan gradskog zida, u svojoj uskočkoj oštariji.

Konačno su uskoci toliko dodijali Riječanima, da su Riječani 1600. lancima zatvorili staro ušće Rečine da bi spriječili ulazak uskočkih lađa u Rečinu, u tada jedinu zaštićenu riječku luku. Danas je uskočka oštarija među nama, unutar samoga grada. Balkanske goste iz te oštarije prepoznat ćete već po grimasama i gestikulaciji, po bučnosti, po noćnim pucnjavama…

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI