Tajne Towera u turističkoj ponudi

Englezi svoju povijest fantastično uklapaju u kulturno- turističku ponudu, a jedna o priča koju će vam ponuditi je kobna sudbina Eduarda V. i njegovog brata, odnosno Rat dviju ruža

Londonski Tower je ono slavno povijesno odredište o kojem su se ispreplele brojne legende koje će vam domaćini ispričati u turističkoj turi s dozom strave i užasa.
Jedna od mučnih towerskih priča je započela 9. travnja 1483. kada je kralj Eduard IV Engleski nenadano umro, upravo prije svog 41. rođendana. Njegov najstariji sin i nasljednik u tom je trenutku imao samo 12 godina, pa je Eduard oporučno za kraljevskog namjesnika odredio svog mlađeg brata Richarda, vojvodu od Glouchestera.
Britanskim je otočjem tada već trideset godina harao građanski rat između kuće York, koja je u svom grbu – između ostalog – imala i bijelu ružu, te kuće Lancaster, čiji je simbol bila crvena ruža. To beskrajno natezanje kasnije je dobilo romantično ime – Rat dviju ruža. Kao favorit kuće York, Eduard IV. je tri ranija lancasterska kralja proglasio uzurpatorima, ali njegova vladavina nije bila nipošto sigurna, pa je svakako znao da će njegovom nasljedniku Edwardu, princu od Walesa, osporavati naslov. Richard se pak poslije bio iskazao kao vjeran i sposoban vojnik u službi svog brata Eduarda IV., a bio se zakleo i na vjernost princu od Walesa. Sad je reagirao brzo da uspostavi vlast u kraljevstvu u čijem se samom centru stvorio politički vakuum. Na dan 29. travnja Richard je presreo svitu što je pratila mladog Edwarda u u London, uhitio njegovog ujaka, zapovjednika povorke, pa ispratio nećaka ostatak puta do prijestolnice. Krunidba Eduarda V., određena za 4. svibnja, bila je odgođena za 22. lipnja, a dječak je smješten u kraljevske odaje u londonskom Toweru.
Elizabetha Woodville, žena Eduarda IV: posumnjala je u šurjakove motive pa je s mlađim sinom i kćerima potražila azil u Westminsterskoj opatiji. Sredinom lipnja namjesnik je uspio nagovoriti Elizabethu da mu preda i drugog sina, dvetogodišnjeg Richarda, vojvodu od Yorka, dojavivši joj kako je mladi kralj u Toweru osamljen, te da mu treba brat da se ima s kim igrati. A onda, u nedjelju u kojoj se trebao okruniti. Eduradu V. je bio zapriječen put do prijestolja. Doktor teologije Ralph Shaa s Cambridgea pred crkvom je sv. Pavla u Londonu održao propovijed koja je dovela u pitanje legalnost tog nasljedstva. Doktor Shaa je ustvrdio da je Eduard IV. u trenutku vjenčanja s Elizabethom Woodville već bio zakonito zaručen, zbog čega je brak s njom, po važećim zakonima bio ništavan, iz čega slijedi da u njihova djeca nezakonita. Dva dana kasnije jedan je od namjesnikovih najgorljivijih pristaša ponovio tu tvrdnju pred vodećim londonskim građanima, pridodavši joj još i jadikovku: „Jao si ga kraljevstvu koje ima dječaka za kralja“. Poslije kratkog prividnog nećkanja, vojvoda je od Glouchestera 26. lipnja prihvatio krunu, te bio proglašen kraljem Rikardom III. Dječakovo kraljevanje nije potrajalo ni tri mjeseca. U srpnju su neokrunjenog Eduarda V., sad već prezirno nazvanog „kopiletom“ , i njegova brata, još povremeno viđali kako se igraju po dvorištima Towera. Ali su onda, prema jednom suvremenom svjedoku, dječake odveli u najdublje odaje, pa su ih viđali sve rjeđe i rjeđe, i to kroz rešetke na prozorima, dok se nisu nisu napokon i sasvim prestali pojavljivati.
U jesen 1483. već se posvuda govorkalo kako su dva kraljevića umorena u Toweru. No, čijom rukom? U siječnju 1484. francuski je kancelar upozorio na opasnosti kojima su izvrgnuti malodobni kraljevi – jer je francuski kralj Karlo VIII. imao samo 14 godina. Sinove Eduarda IV., ustvrdio je on autoritativno, ubio je njihov vlastiti stric i tako je kruna prešla na ubojicu.
U međuvremenu je Elizabetha Woodville skovala savez s Rikardovim neprijateljima, pa Henryju Tudoru, pretendentu kuće Lancaster, ponudila ruku svoje najstarije kćeri. U kolovozu 1485. Rikard III. se ogledao s Henryjem Tudorom u boju na Bosworth Fieldu. U odlučnom trenutku bitke jedan je od kraljevih pristaša prešao na Henryjevu stranu, i tako je Rikard poginuo. Taj je prebjeg skinuo krunu s paloga kralja i stavio je na glavu Henrika VII. Tako je završio rat dviju ruža. Pred Engleskom je bilo razdoblje neviđena rasta pod vlašću kuće Tudor. Baš kao što su Rikarda III. progonile glasine da je umorio prinčeve, sad se Henrik VII. našao na mukama zbog priča da su dječaci još živi, te da su mu stoga potencijalni takmaci. Napokon je ipak uspio ukorjeniti priču da su dječaci po Rikardovu nalogu bili zagušeni perinom i zakopani pod nekim kamenjem na dnu nekog stubišta u Toweru. Kao prikladni je grešni jarac u tom slučaju poslužio izvjesni sir James Tyrell, osuđen i pogubljen zbog „nenavedena izdajstva“ u svibnju 1502. Tek je kasnije bilo objavljeno kako je Tyrell, prije nego što će mu odsjeći glavu, priznao da je ubio kraljeviće. Ta je priča bila prihvaćena, te je kroz biografiju Rikarda III. iz pera sir Thomasa Moorea, objavljena 1534, ušla i u povijesne knjige. Ona je kao povijesni izvor poslužila i Shakespeareu pri pisanju drame Rikard III. Godine 1674., dvjestotinjak godina poslije navodnog umorstva, pri izvođenju je građevnih radova u londonskom Toweru bio otkriven drveni sanduk s dva dječja kostura. Te su kosti bile proglašene posmrtnim ostacima umorenih kraljevića, pa pokopane u Westimsterskoj opatiji. Godine 1933. kosti su bile predane na ispitivanje medicinskim stručnjacima. Njihov nalaz je potvrdio da su kosturi pripadali dječacima starim kao Eduard V. i njegov brat u doba njihova nestanka. Uzrok se smrti nije mogao ustanoviti, ali je čeljust starijeg brata bila jako načeta. Jedan je od posljednjih dječakovih posjetitelja u londonskom Toweru bio kraljevski liječnik, kojeg su pozvali jer je Eduarda zabolio zub. Liječnik je izvjestio kako se mladi kralj stalno moli Bogu i čini pokoru, uvjeren da mu se bliži smrt. Rekao mu je tom prilikom, „Kad bi mi samo stric poštedio život, pa makar ostao bez kraljevstva“.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI