Umjesto „raja na zemlji“ Hrvatska je u posljednje 22 godine postala socijalno mrtva za veću građana, zemlja iseljavanja, deložacija, ovrha, blokada, političkih elita koje svoje sramotno ekonomsko neznanje prikrivaju još sramotnijim ideološkim ratom i raskolom zemlje, dok, zanimljivo, za privredni kriminal, osim par smiješnih hapšenja, nije odgovarao baš nitko ni pod jednom vladom
Slijepi udar kojim je Hrvatska socijalno usmrtila većinu svojih građana potpunim ekonomskim rasulom, gubitkom srednjeg sloja, iseljavanjem, uništenjem privrede, kriminalnom pretvorbom i privatizacijom za koju nitko nije odgovarao, deložacijama, stvaranjem malog broja milijunaša – dokazavši na posljetku, da nema nikakvu viziju budućnosti, prepustivši se stihiji slobodnog tržišta čije pogubne procese na globalnoj razini opisuje oxfordski profesor Colin Crouch u svojoj knjizi „Postdemokracija“.
Jer – hrvatski radnici kojima se svašta obećavalo krajem rata – danas su u skladu s najgorim neolibarlističkim procesima svedeni na najamnu, bijedno plaćenu ropsku radnu snagu bez ikakve sindikalne i društvene zaštite, najčešće s privremenim ugovorima, s minimalnim šansama za mirovinu i velikom mogućnošću gubitka jedine nekretnine.
Kako piše Crouch, suvremeni politički aksiom o nestanku društvenih klasa isto je jedan od simptoma postdemokracije. U nedemokratskim društvima, klasne se privilegije naglašavaju ponosno i arogantno, a od podređenog se staleža traži da pristane na takve uvjete, demokracija upire prstom u klasne privilegije u ime podređenog staleža, dočim postdemokracija niječe postojanje oba, i privilegiranog i podređenog. Iako se to poricanje putem društvene analize može snažno pobiti, zasigurno je sve teže svakome, osim vlasnicima dionica i menedžerskoj klasi sve sigurnijima u sebe, da se odredi, ili da se njega njega odredi kao socijalno jasno određenu skupinu. Ta činjenica i neravnoteža do koje ona dovodi, jedan je od bitnih razloga problema demokracije. Već su povećana proizvodnja i automatizacija smanjili broj radnika potrebnih za neku određenu proizvodnu jedinicu, dok je neprestano raslo zapošljavanje u pomoćnim administrativnim djelatnostima. Bankrot mnogih industrija 1980-ih i novi valovi tehnoloških inovacija u 1990-im još su više potkopali zapošljavanje u primarnom industrijskom sektoru. Premda su mnoge osobe, posebice muškarci i dalje obavljali fizičke poslove rukama i alatima, radnička je klasa prestala biti klasom budućnosti. Već prema kraju 20. stoljeća, ističe Crouch, veliki dijelovi klasične fizičke radničke klase uzmiču, angažirani samo u svojoj vlastitoj obrani. Ukratko, na kraju stoljeća radnička je klasa predstavljala povijesne gubitnike: zauzimanje za socijalnu državu poprimilo je oblik posebnih apela na sažaljenje, umjesto univerzalnih zahtjeva za građanskim pravima. Tijekom jednog stoljeća, zaključuje Crouch, klasa je prošla svoju parabolu.
Teže je ispričati klasičnu priču o ostalom dijelu i danas jasnoj većini populacije – razne i heterogene skupine stručnjaka, rukovoditelja, državnih zaposlenika i namještenika u trgovini, birokrata i zaposlenika u socijalnoj državi. Višeg stupnja obrazovanja, viših prihoda i boljih radnih uvjeta negoli fizički radnici, većina se tih skupina često protivila udruživanju s interesima i organizacijama radnika, iako su rijetko uspjeli stvoriti samostalan politički profil. Njihovi su sindikati uglavnom slabi (uz vrlo važnu iznimku nekih struka i državnih službenika), izborno ponašanje uglavnom je raznoliko, bez jasnih usmjerenja ni u radničkoj ni u građanskoj klasi.
To, dakako, nagalašava ekspert ne znači da je onaj tko pripada tim skupinama nezainteresiran za javni život. Suprotno, te osobe ako na njih gledamo kao na pojedince, često su članovi raznih organizacija i interesnih skupina, no rasprše se u nekom preobilnom političkom spektru pa političkom sistemu ne iznose jasan program zahtjeva – onako kao što to čini politička klasa i kako je to nekoć činila radnička klasa. Često ih vidimo politički bližima kapitalu, zbog činjenice da su u dvostranačkim sustavima bili povijesno skloniji glasovati za protusocijalističke, a ne za radničke stranke. No, njihov je položaj i složeniji: oni su snažni zagovornici socijalne države, posebice što se tiče zdravstvenih usluga, obrazovanja i mirovina. Dublja raščlamba, upozorava Crouch, dopušta nam da raspoznamo određenije modele unutar tog srednjeg mnoštva. Često postoji podjela javno/privatno, uz javnu sferu koja je podložnija da bude u sidikatima i doista očito – uključena u organizacije i lobije za zaštitu javnih usluga. Privatizacija velikog dijela javnog sektora odgovarala je izbornoj logici 1980-ih i 1990-ih, kada su se stranke desnog centra u nekim državama našle protiv javnih službenika kao klase i stoga pokušale smanjiti njihov broj. Krajem stoljeća, kad su stranke lijevog centra počele usvajati sličnu politiku, našle su se u sukobu s jedom od jezgri svog biračkog tijela. Postoji i znantno hijerarhijsko razlikovanje – neki niže rangirani službenik i neki rukovoditelj pri vrhu imaju malo ili ništa zajedničkoga, budući da je općenito prihod i obrazovanje prvog manji čak i od prihoda kvalificiranog radnika. Na toj točki bitno je priznati i ulogu spola. Općenito, osim uz neku iznimku, ako je neki nefizički zaposlenik niže na hijerarhijskoj ljestvici te ima manju plaću i manje je obrazovan, vjerojatno je ženskog spola. Razlike u spolu su jednako tako jasne kao kulturne razlike unutar hijerahije ureda i trgovine, kao što su razlike između fizičkog/nefizičkog unutar tvornice.
Uzmemo li pri tome da menedžeri i stučnjaci imaju opravdane razloge da se ujedine s političkim interesima kapitala – osim ako nisu državni službenici – pitanje zašto niži kadrovi u hijerarhiji „bijelih ovratnika“ nisu aktivirali svoju samostalnu politiku postaje gotovo jednak pitanju: zašto žene nisu artikulirale neku samostalnu politiku mladih nefizičkih klasa, na način kako su to napravili muškarci u slučaju klase kvalificiranih fiičkih radnika.
Politička manipulacija
Glede pitanja nedostatnog zanimanja niže građanske klase može se iznijeti prigovor da su, ako ništa drugo, političari čak opsjednuti tom društvenom skupinom i pokušajem da udovolje njezinim zahtjevima. Pa ipak, politički sustav na te zahtjeve gleda kao da su istovjetni onima iz sektora biznisa. To je ono što je dugo godina, poprilično uspješno, činio desni centar, izbjegavajući tako da se taj segment stanovništva čvrsto udruži s radnicima (radničkom klasom). Ako su reformistički savezi, kao neolaburisti u Velikoj Britaniji, napokon počeli pobjeđivati desni centar u obraćanju toj klasi, to je stoga što su počeli raditi isto, a ne zato što su poslušali šire zahtjeve te klase, zahtjeve koji bi mogli razljutiti elitu visokih tvrtki. Smatra se da nemaju prigovora osim na kvalitetu javnih usluga, što se sve više tumači kao zahtjev za privatizacijom tih usluga. Potiču ih da ne traže sredstva za socijalna poboljšanja već da samo pokorno ustraju, oni i njihova djeca, u penjanju po karijerističkim ljestvama koje je utvrdila poslovna elita. Iz toga proizlazi i opsjednutost suvremene politike za obrazovanjem, koje, čini se, jamči najvažnije sigurno sredstvo za put prema vrhu. Iz toga proizlazi i opsjednutost suvremene politike za obrazovanjem, koje, čini se, jamči najvažnije sigurno sredstvo za put prema vrhu. S obzirom da se socijalnom mobilnošću, prijelazom u višu klasu, može okoristiti samo jedna neznatna manjina, i to u natjecanju sa svim drugima, čudna je to politika nuditi takvo što kao opće rješenje životnog nezadovoljstva. Na politički način (ali stvarnost od toga nema ništa) to se može riješiti poticanjem roditelja većine učenika da za relativni neuspjeh svoje djece, okrive školske učitelje.
Veza s politikom novih društvenih kategorija stvorenih u ozračju postindustrijske ekonomije polako se, dakle, oblikuje prema postdemokratskom modelu: prema njima se politička manipulacija najčešće koristi; taj segment društva naime ostaje u velikoj mjeri pasivan i bez političke samostalnosti.To ne iznenađuje, budući da su te skupine u postdemokratskom razdoblju brojno porasle. Nefizički radnici, dakle niži službenici i bijeli ovratnici, nisu u prošlosti iskusili razdoblja isključivanja iz političkog odlučivanja, jer ih je bilo premalo u predemokratskom razdoblju; tijekom procvata demokracije igrali su pasivnu ulogu, u vrijeme dok su se snage krupnog kapitala i organizirani radnici (prije svega fizički borili) u nalaženju socijalnog kompromisa. Zbog toga se za njih nastupom postdemokracije nije mnogo toga promijenilo. Što se, pak, tiče položaja reformističkih grupa u mnogim strankama lijevog centra, ističe Crouch – jasno je razumljiv. Tradicionalni socijalni temelji određenih stranka našli su se u situaciji da budu udruženi s defenzivnim položajem propadanja i poraza, i više nisu bili u stanju jamčiti upotrebljivu lansirnu rampu prema budućnosti, niti u odnosu na gledišta izbornog tijela niti bitnih pitanja. Organizacije koje su trebale uvući političare u narod – same stranke ili pridruženi im sindikati – postale su sve odvojenije od pravaca razvoja u izbornom tijelu i radnoj snazi te su slale krive signale glede političkih prioriteta novog mnoštva postindustrijskog društva.
Na tom prevaljenom putu u Velikoj Britaniji posebno mjesto zauzima New Labour. Britanska radnička klasa je 80-ih pretrpjela dramatične poraze. Laburistička partija i sidnikati beznadno su naginjali ulijevo, upravo kad je stari temelj ljevice propadao.Iz tog se iskustva pojavilo novo vodstvo stranke, s namjerom da se prije svega odvoji od svoje nedavne prošlosti vezane za klasu u opadanju. No to je stranci ostavilo malo toga glede posebnih društvenih interesa. Osim toga premještanje laburističke stranke prema neolaburističkoj opciji može se protumačiti kao premještanje od stranke po mjeri demokratske politike prema stranci spremnoj za postdemokraciju, preko prijelaza noćne more 1980-ih, kada se demokratski model nije više mogao održati.
Paradoks New Laboura
To je vodstvu stranke postpuno dalo slobodu da napusti svoje temelje i postane stranka za sve i to je izvrsno funkcioniralo. Uz iznimku švedskog SAP, britanska Laburistička stranka drži apsolutni rekord uspjeha na izborima u odnosu na ostale europske stranke stvorene iz lijevog centra u skorašnje vrijeme. Treba, međutim, reći, jasan je Crouch, da je dio tog uspjeha rezultat britanskog izbornog sustava, zbog kojeg je teško organizirati neslaganje s vodstvom neke stranke, a koji također donosi i pretjerani stupanj parlamentarnog uspjeha stranci koja je na vrhu skupine stranaka za koje je narod dao glas. No za stranku koja nema određenu bazu znači da postoji u vakuumu, a to je nešto što priroda politike mrzi, a novi interesi velikih tvrtki, utjelovljeni u novom agresivnom i fleksibilnom modelu maksimiziranja profita (maksimalnoj vrijednosti dividende za dioničare), požurili su da ga ispune.
I to pojašnjava paradoks New Laboura u vladi: evo nove snage, svježe i modernizirane, usmjerene prema promjeni; no kada se pojavio njezin socijalni i ekonomski program, postao je sve više nastavak prethodnih osamnaest godina neoliberalne konzervativne vlade. Da se nova britanska laburistička stranka počela kretati onkraj približavanja i suradnje s poslovnim interesima, što svaku socijaldemokratsku stranku pretvori u poslovnu stranku, jasno je iz mnogo razloga, iz nipošto neobičnih veza u 1998. Između mnogih ministara, njihovih savjetnika, tvrtki sastavljenih od profesionalnih lobista koje su zarađivale na posredničkim poslovnima između ministara i samih tvrtki. Neki od tih poslova se odnose i na pronalaženje u poslovnom svijetu izvora sredstava za stranačke fondove koji nadomještaju sindikalne fondove a sve je to vrlo izravno povezano s laburističkom dilemom traženja jedne društvene baze kao zamjene za radničku klasu.
Posljedice se pokazuju u brojnim točkama, povezujući argumente o kojima govorimo s onima o političkom usponu elite mutinacionalnih kompanija. Kakve su posljedice? Britanski New Labour ostaje ektreman slučaj među reformističkim strankama lijevog centra u Europi, ali trend je podijeljen puno općenitije. U potrazi za financiranjem stranke iz krugova poslovnog svijeta, u uglavnom sumnjivom obliku, New labour vjerojatno ima čišće ruke od svojih istoimenih stranki u Belgiji, Francusko i Njemačkoj. U međuvremenu, potencijalno radikalan i demokratski program ostaje prazna riječ. U jače tržišno orijentiranim društvima prema kojima se krećemo, naglo rastu nedjednakosti prihoda te relativno ili čak i apsolutno siromaštvo. Novo fleksibilno tržište rada dovodi do toga da je za najmanje jednu, donju, trećinu radne populacije životna egzistencija postala nesigurna. Dok je smanjivanje fizičkog rada u industriji i rudnicima ugljena smanjilo postotak prljavog i opasnog rada, mnogi poslovi u uslužnom sektoru postaju sve manje dostojanstveni. Posebice rad u brzo rastućem sektoru osobnih usluga često dovodi zaposlenika u sluganski položaj prema poslodavcima ili mušterijama, poput čišćenja cipela ili nošenja torbi, što iznova uvodi ponižavajuće elemente poznate nam iz ranijeg starog svijeta domaćih usluga. No, suvremeni problemi radnog mjestani su ograničeni samo na donju trećinu populacije. U cijeloj strukturi zapošljavanja, ljudima se događa da im posao zauzima sve više prostora u njihovom životu i dovodi do nerazumnog stresa. Procesi prestrukturiranja koji su nedavno započeli u najvećem dijelu poslova u javnom i privatnom sektoru kako bi se samnjilo radne troškove, doveli su do dodatnog radnog opterećenja na mnogim razinama. Radno se vrijeme za neke produžilo. Budući da sada rade i muškarci i žene, smanjilo se slobodno vrijeme za odmor i obiteljski život. To se događa u vrijeme kada roditelji trebaju posvetiti sve više energije djeci u njihovom, svakom danu sve težem djetinjstvu. (nastavlja se)