Nikada još sjeverna Francuska nije bila proživjela tako teška vremena. Krajem 15. stoljeća broj njezinih stanovnika bio se smanjio za dvije trećine. Seljak se bio sklonio u šume ili kamenolome i prepustio je oružanim bandama polja i putove
Djela francuskog povjesničara umjetnosti, Ėliea Faurea, odavna su našla svoje mjesto među najprestižnijim antologijama umjetnosti. Faure je zalazio u tajne genija, zagonetne sile koje ih pokreću, uspoređujući slike, kipove i arhitekturu vremena u kojima su nastajala velika djela čovječanstva. U novom nastavku donosimo autorove opservacije o francusko-flamanskom ciklusu.
Pravi duh renesanse, tvrdi Faure, prodro je na zapad i na sjever Europe tek zahvaljujući talijanskim ratovima. Francusko i flamansko 15. stoljeće je – gotičko: do individualizacije oblika mišljenja dolazi ondje bez znanja umjetnika. I graditelji i slikari i kipari, i majstori staklari, svi su oni sačuvali srednjovjekovnu dušu, razjedinjenu i raskomadanu, no možda još i u većoj mjeri, srednjovjekovnu. Čak se čini, da je 15. stoljeće, uzeto u cjelini i obuhvaćeno jednim pogledom, bliže našoj sumarnoj i površnoj predožbi o gotici nego prijašnja stoljeća.
Duh je gradskih općina pobijeđen. Ponovo započinje vladavina teologa, ali teologa koji je sužanj slova dogme, teologa kojemu se plamen gasi. Puk, što ga opet tlači feudalna vlast, puk koji je izgubio svaku nadu, obraća se prema umjetnim rajevima. I zato je divna ravnoteža velikih katedrala poremećena. Plamen kasne gotike pucketajući se diže uvis, uvija se, liže svodove i zastire goli kostur, koji je duhu otkrivao pravi smisao zgrade. Ona postaje šupljikava i sve tanja, troši se u uzaludnim uzmasima, gubi dah i zapleće se u sitničavosti i zanatske vještine. Boležljivi misticizam ljudi izmorenih od htijenja, očajnih zbog toga, što osjećaju da im život izmiče, zahvaća sve oblike mišljenja i djelovanja.
Čovjek više nema pouzdanja u svoju snagu; posvuda nalazi samo čudo, ono sve objašnjava, u njemu je odgovor na sva pitanja, sve se očekuje samo od njega. Jedino čudo tog stoljeća – Ivanu Orleansku – koja predstavlja zdrav pučki razum u borbi protiv gluposti svećenstva, duh pravde pobunjen protiv duha pravdaštva, ponovno buđenje prostodušne vjere – smatrali su ispočetka kao pojavu providnosti, koja oslobađa čovjeka dužnosti da djeluje. Malaksalost puka prije dolaska te čestite djevojke bila je posve razumljiva.
Nikada još sjeverna Francuska nije bila proživjela tako teška vremena. Krajem 15. stoljeća broj njezinih stanovnika smanjio se za dvije trećine. Seljak se sklonio u šume ili kamenolome i prepustio je oružanim bandama polja i puteve. Razbojnici, pljačkaši i vojnici pod zastavama Francuske i Engleske, Burgundije ili Armagnaca, harali su selima i ucjenjivali gradove. Studen i glad ubijali su više ljudi, nego sam rat. Gradovi opustošeni kugom, glađu, pljačkom i porezom, gotovo razrušeni, bili su još samo logori, u kojima je zamirala sva zanatska radinost, sav promet i sav društveni život.
Parizom su lutali vukovi. Ljudi su jeli ono do čega su mogli doći. U to je vrijeme vladala šutnja. U Ile-de-Franceu podignuta je u sto godina jedna jedina zgrada – Bastilja i to je bila tvrđava. Čak su i same iznemogle katedrale nicale samo u krajevima, gdje se, u nedostatku nade, moglo naći povrća, mesa, kruha i novaca. U Rouenu i Normandiji koja je bila u rukama Engleza. Pravi Francuz klesao je samo grobove, a polet što ga je gotičko slikarstvo, kad je sišlo s prozorskog stakla, načas prividno dobilo za vrijeme dinastije Valois – prvi poznati portret u Francuskoj bio je protret Ivana Dobrog od Girarda iz Orleansa – bio je slomljen.
Foquetova škola
Umjetnici su, istina, mijanjali boravište, jednako kao što ga je mijenjala monarhija: Jean Foquet, slikar Charlesa VII. osnovao je slikarsku školu te je, nasuprot engleskom pritisku i burgundskom i flamanskom bogatstvu, održavao živom dušu majstora slikara i kipara Il-de-Francea i dušu pripovjedača. No, gotovo su svi umjetnici odlazili onamo, gdje je bilo rada i barem malo sigurnosti.
Struja gotičkih zanatlija slijeva se na polukružni prostor, što Nizozemsku preko Burgundije spaja s dolinom Rhone, a flamanske gradove preko vojvodskog dvora u Dijonu s avinjonskim papinskim dvorom, jer svi oni bježe iz pojasa opkoljenog vojskom, jednako kao što su kipovi i slike nastajali iz zaboravljenih ili izopačenih javnih građevina. Flandrija je već 400 godina bila tako snažno žarište života, da je morala u isto vrijeme bili i žarište umjetnosti.
Već od 11. stoljeća pročuli su se Brugge, Gent i Ypern, te velike bojadisarske i tkalačke radionice, gdje je vrio radnički puk, siromašan doduše, no okupljen čvrstim gildama, puk, koji se masovno dizao na poziv zvona na uzbunu, da bi branio, protiv francuskog kralja, u prvom redu svoje trgovačke povlastice i imetak, a tek onda slobodu svojih gradskih općina. U 14. stoljeću Brugge i Gent držali su u šahu Filipa Lijepog. I to usred meteža, koji je otkrivao dubine života, kadre da se preliju kao polava i da, u času kad to bude potrebno, urode neodoljivim moralnim djelovanjem. Umjetnost je ondje bila plod želje, da se afirmira nova sila, da se afirmira pred licem čovjeka, a nasuprot smrti.
Flamanska arhitektura
Pravo rečeno, i tu je, kao i svagdje drugdje, oslobođenje snaga pojedinca moralo ispoljiti prvenstveno u razvoju likovnog izraza, koji im je najbliži, a to je slikarstvo. Flamanska arhitektura novog stoljeća, koja je inače po svojoj tehnici i izgledu još uvijek gotička, predstavlja veoma bogatu, no u biti nemoćnu manifestaciju građanskog duha tkalaca i pivara. Suviše ima kipova na zamršenim pročeljima, kipova gradskih otaca, trgovaca, vojnika: to je pravilna orgija službenih likova, poredanih jedan uz drugi i jedan iznad drugoga svagdje, gdje nije probijen veliki prozor s olovnim četvorinama koji nagovještava renesansu.
Usporedne vertikale, prelivene zlatom odozgo do dolje i čipkasti zvonici, odakle se prosipa zvuk zvona, tvore izrezbaren okvir, koji zbog uske osnovice, zbog linija što se izdužuju i streme uvis, ali se svakog časa prekidaju, zbog tisuću puta prelamanog i odražavanog svjetlucanja stakla i kovine, ne djeluje nimalo veličanstveno. Kadgod arhitektura dobiva na visini, a gubi na širini, kad se površina praznih stijena na njoj povećava, a punih smanjuje, kadgod zbog efekta zaboravlja na ono što ju je vezalo uz tlo, na svoju zadaću i svoje izvore, to uvijek znači, da će ona uskoro prestati igrati ulogu koja je umjetnosti namijenjena među nama i da će ustupiti mjesto drugim oblicima djelovanja.
Kao što se moramo pomiriti s time, da nećemo naći uzvišen kolektivni likovni izraz u vremenu između srednjovjekovnih palača u Sieni i Perugii i individualnog likovnog izraza, kojim Michelangelo navješćuje nov razumski poredak, tako se moramo odreći nade da ćemo u Flandriji, između Cehovskog doma u Ypernu i Rubensova djela, otkriti spomenik, u kojem bi svi elementi stoljeća koračali u zanosnoj snazi i skladu. No, u Flandriji 15. stoljeća društvena simfonija nije potpuno razbijena, pa tako već malo po malo postaje sve izrazitiji pokret razjedinjavanja, koji će joj otkriti njezine slikare.
Grube i teške svečanosti
Osim toga, flamanski su gradovi podčinjeni. Kao saveznici Engleske u trgovini, oni se ne mogu oprijeti ujedinjenju, ispočetka samo nominalnom, s najbogatijom francuskom pokrajinom, koja se i sama oslanja o Englesku, niti mogu izbjeći združenju s propalom francuskom monarhijom, kojom su tijekom stotinu godina morali odolijevati odbijajući neprestano njezine najezde. Burgundija je, kao što su i oni, veoma staro sjedište djelovanja.
Prije pojave gotike ona je predstavljala glavno ognjište romaničke škole na Sjeveru. Ondje je francusko graditeljstvo poprimilo oblilježje pretrpanosti, raskoš i materijalnosti, koje je bilo veoma daleko od šampanjskog, pariškog ili pikardijskog ideala, a kad se i ondje počelo razvijati kiparstvo grobova, njegov je izraz bio posve drukčiji nego u Francuskoj.
To više nisu čisti, ozbiljni i profinjeni likovi, položeni u gotovo neprodornoj tami grobnica; ti grobovi sa svojim modrim divovima ispruženim na crnom mramoru, uz anđele što ih oplakuju, sa svojim dobro odjevenim, dobro hranjenim i dobrim dohotkom snabdjevenim redovnicama, a ponegdje, kao na primjer na grobu Philipea Pota, i sa svojim grobnim sjajem, snagom palog ratnika, tugom crnih naricatelja zakrita lica i s dubokim crvenim i zlatnim bojama u crvenkastoj polutami, ti su grobovi stvoreni za kapele orgijane vitrajima i svijećama.
U doba kad burgundski vojvode dolaze u Dijon, privredna i duhovna razmjena između flamanskih i burgundkih pokrajina postaje još življa zbog duboke srodnosti temperamenata njihova stanovništva. U obje je pokrajine isti bujni život, samo je u Flandriji možda nešto zbijeniji, jer je zrak ondje prezasićen vodom, jer je obrtnička proizvodnja ondje koncentrirana u gradovima, užurban oko tkalačkih stanova, utonuo u vunu i sukno i natoplljen teškim pivom: a u Burgundiji je taj život riječitiji i raskošniji jer se ondje gusti sag vinograda prostire na tamnom zlatu brežuljaka od Beaune do Dijona, jer grudi ondje među čokotima upijaju više zraka i sunca, jer vino ondje žari obraze i toplinom zapljuskuje krv.
Flamanci, navikli na svoje pučke svečanosti, grube i teške svečanosti, gdje se mnogo jede i pije, prepoznaju svoje najveće užitke, samo odjenute u baršun, brokat i sukno protkano zlatom, u surovim gozbama dvora u Dijonu, u hrpama jela, u grubim ljubavnim prizorima, u žderanju, pijančevanju, u turnirima, viteškim igrama na zemlji posutoj cvijećem, u fontanama iz kojih teče medovina i pivo, u okviru od tkanina izvezenih grbovima, plašteva iz baršuna, svilenih zastava i blistavih tapiserija,
Zaorila se silna pjesma radosti…
I doista, s trgovcima suknom i njihovim obojenim tkaninama došli su ubrzo na dižonski dvor i umjetnici iz Nizozemske. Došao je Melchior Broederlam, slikar pozlaćenih oltarskih slika, prostodušan, no već opijen bojom kao svaki čestiti Flamanac iz Flandrije. Došao je i Claux Sluter, dobar teolog i veliki kipar, čije će snažno djelovanje odjeknuti čitavom Frncuskom i Njemačkom, jer je umio osloboditi oblik odvojivši ga od zida katedrale i od nadgrobne ploče i jer je pokoračio naprijed u tako grubom i širokom zmahu svog izraza, da će čak Donatello i Michelangelo biti potreseni njegovim djelom.
Uostalom, u tom je času on jedini na sjeveru bio dostojan da pobijedi, zbog svoje individualne snage i zbog odlučnosti, s kojom je u izražajnoj figuri znao okrakterizirati bitnu i jednostavnu moralnu ideju. Ostali su umjetnici više toga dugovali, no što su davali majstorima tapiserije, zlatarima i bezbrojnim minijaturistima koji su posjećivali vojvodin dvor. Članovi dinastije Valois potvrđivali su tradiciju svoje obitelji.
Braća Filipa Smjelog okruživala su se umjetnicima kao i on. Jan Bandol došao je iz Bruggea na poziv Chalesa V. Livre d’heures vojvode du Berryja, velikog sakupljača iluminiranih rukopisa, ispunio je divnim sličicama Pavao iz Limurga, prvi Flamanac koji je osjetio srodnost s tlom, što ga mi otkopavamo, sa zrakom koji prodire u nas, sa životinjama koje rade za nas, prvi koji je osjetio trajnu poeziju svih naših pokreta i svih predmeta i mrmora ljeta i tišine snijega i prvi koji je navijestio dolazak Brueghelov.
Slikarstvo je, bar na sjeverozapadu Europe — gdje su prozori bili zauzeli zidove katedrala, pa se na zidovima nije kao u Italiji mogla razviti freska — slikarstvo je preko iluminiranog rukopisa proizašlo iz samog srca velikoga gotičkog tijela. Od 6. stoljeća u Irskoj, od 7. u Engleskoj, od 13. i 14. u Francuskoj između Loire i Rajne, kamo je zajedno s romaničkim graditeljstvom bio prodro antički i bizantski utjecaj, knjige za bogoslužje, misale, pslatire i evanđelistare, počeli su, ispočetka veoma nenametljivo i veoma plašljivo, prikrivati likovi obojeni jednoličnim slojevima boje, nepretni, ukočeni i slabokrvni zbog redovničkih propisa, koje će benediktinici u X. stoljeću još više pooštriti.
Kad je došla pariška škola, u času kad je čitav predio u području Seine bio prekriven gotičkim lukovima i tornjevima, bujica svjetla, koja je preplavila lađe katedrala, obasjala je i svete spise. I tada je zaorila silna pjesma radosti.
Oslobođenje knjige
Redovnici više ne mogu zadržati monopol slikarstva, kao što ne mogu zadržati vajanja likova, ni umijeća građenja. Svjetovni su se ljudi domogli knjige, koja i onda, kad ostaje sveta, koncentrira sav svoj život u svojim slikama. Prije su slikama smjeli biti ukrašeni samo incijali, da bi se privukao pogled na tekst, o kojem je trebalo razmišljati. Sada one zauzimaju cijelu stranicu i svakim danom sve više smanjuju marginu, da bi je napokon posve istisnule.
Nekadašnje pozadine jednolične zlatne boje ne nestaju posvema — modre, crne, crvene i zelene boje na njoj se tako snažno ističu! Ali iluminator sebi pridržava pravo, da se njome posluži onako, kako mu se sviđa. On se prepušta žaru svoje radosti. On je strpljiv, jer je sretan i zato ponekad utroši čitav život na to, da bi svojim pričicama iskitio neuništivi pergament. Kad otvorimo te teške sveske, koji se izvana čine tako dosadni, nailazimo na pravu pohvalu i himnu svjetlosti, na nenadane pojave vrtova i nebesa.
Treba gledati posve izbliza, da bismo otkrili nježnu kršćansku mitologiju, skrivenu pod pljuskom zraka kao što je blijedi cvijet nevidljiv u požaru ljeta. Sve služi kao povod da se rasplamsa žar na na sumornim stranicama: more, šume, krv, vino, perje anđeoskih krila, haljine svetaca, oči svetica, njihova kosa, njihove aureole, otorena vrata nebesa…
Kada je Flandrija 14. stoljeća svoju ljubav za proučavanje pravoga krajolika i pravog ljudskog lica do u najsitnije i najmučnije pojedinosti nakalemila na odrugljiv i prostodušan dar opažanja francuskih iluminatora, sinteza iz koje će proizaći slikarstvo sjeverozapadne Europe, bila je gotovo završena. Minijatura je osvojila cijelu stranicu, ona se u njoj guši, nema dovoljno zraka, iako je u njezin skučeni prostor zrak prostrujao u valovima, iako čovjekova povezanost s dubokim svemirom nije više samo naslućivana.
To je već slika, koja se mora osloboditi knjige, ako hoće da ostane trajna, utoliko prije što dolazi tisak, koji će preobraziti knjigu, skinuti je s njezina prijestolja gotovo nedohvatljivog idola i ustoličiti je u njezinu pučkom kraljevstvu neograničenog širenja i prometovanja.
(Nastavlja se…)