Baš kao što Rubens predstavlja vrhunac baroknog slikarstva u južnoj katoličkoj Nizozemskoj, tako je Velázquez superioran među umjetnicima 'zlatnog doba' španjolskog slikarstva
Slavna slika koja prikazuje muškarca što stoji nasmiješen uz globus, prikazan samo do pola, ali licem prema nama u savršenom miru, nije kakav španjolski plemić, već grčki filozof Demokrit, kojega je naslikao Diego Velázquez. Baš kao što Rubens predstavlja vrhunac baroknog slikarstva u južnoj katoličkoj Nizozemskoj, tako je Velázquez superioran među umjetnicima „zlatnog doba” španjolskog slikarstva, slikar kojega i danas smatraju jednim od najvećih genija europskog slikarstva…
Slavni je slikar relativno dugo bio nepoznat, a nemali razlog tome je što je izbjegavao sva ona područja u kojima je Rubens blistao. Dok Rubens prikazuje jake emocije, Velázquezove su slike pune mira. Na početku 16. stoljeća Iberski je poluotok bio na putu da postane jedno od najbogatijih područja. Za vrijeme vladavine Filipa III. cvjetala je književnost u djelima Miguela Caravantesa i Lopea de Vege.
Velázquez se rodio 1599. u obitelji koja je pripadala nižem plemstvu. Kad mu je bilo dvanaest godina, vjerojatno je počeo učiti od slikara Francesca de Hererre starijeg, čiji je atelje ubrzo napustio da bi nastavio obuku kod Francischa Pacheca, koji je imao veze s plemstvom Seville. Javnost u Sevilli osobito je voljela žanr bodegones koji prikazuje tavernu ili kuhinju, ili obične ljude u okruženju – slike koje su često skrivale moralnu ili religioznu pouku.
Baš tijekom seviljskog razdoblja, Velázquez je naslikao devet bodegonesa što je bio početak njegove karijere. Među njima se ističe „Stara kuharica” iz 1618. koja prikazuje lijepu stariju ženu kako sjedi ispred male zemljane posude u kojoj su jaja, dok je pored stola dječak s dinjom ispod ruke i staklenkom vina. Kontrast mladosti i starosti izražava prolaznost života, dok jaje u ženinoj ruci sugerira promijenjivost svih ljudskih stvari i o drugom životu nakon smrti.
Slike unutar slike
Tako je slikar slijedio umjetničku tendenciju ranog 17. stoljeća koja je ostavila dubok trag na mnoge dijelove Europe. Velázquezovo prvo remek djelo je slika „Vodonoša”, što prikazuje siromašna starca koji je oplemenjen svjetlom, kako pruža čašu vode jednom dječaku. Snažan način na koji dva vrča svijetle na slici, čini likove još prisutnijima u prvom planu. Ukratko, slikar je postigao točnu imitaciju prirode, olakšavši umjetnicima povezivanje bodegna s uzvišenijim temama.
Velázquez je na taj način naslikao „Krist u kući Marte i Marije” u kojoj prednji plan slike pokazuje unutrašnjost s likovima dviju žena prikazanih do pola, jedne starije, druge mlađe. Češnjak, riba i jaja čine mrtvu prirodu. Ostaje još uvijek intrigantno i neizvjesno, je li religoizni prizor na desnoj strani slike, odraz ili nešto drugo što se vidi kroz otvoren prozor? U svakom slučaju, umjetnik se poigrava razinama stvarnosti, „slikama unutar slike” što će vhunac postići u slavnim „Las Meninas”.
U Sevilli je naslikao brojne oltarne pale i pobožne slike koje nikada nije zanemario. Kada je u Sevilli otvorio svoju radionicu počeo je izrađivati portrete. Preuzimao je ideje od prijašnjih uzora. Na religioznim slikama kao što je „Sveti Ildefonso prima misno ruho od djevice”, „duhovni asketi” koje je portretirao El Greco, mogli su biti takvi uzori.
Godine 1622., prvi put je došao na dvor. Htio je učvrstiti svoj položaj u gradu, središtu moći i mjestu gdje se mogao nadati uglednim mušterijama. Godine 1623. pozvan je na dvor i stupio je u kraljevsku službu. Tada je počelo razdoblje koje će biti presudno za njegovu karijeru. Kralj ga je posebno cijenio, što je izazvalo zavist njegovih kolega.
Prema kraljevoj želji naslikao je sliku „Bakha” koji je prikazan vani u prirodi okružen seljacima, a čitav je prizor parodija krunidbe. Rubens koji je 1628. posjetio Madrid, potaknuo je mladoga dvorskog slikara na korištenje svjetlije palete boja i spontanije poteze kistom, koji će u njegovim kasnijim radovima biti osobito pojačani.
Boravak u Italiji
Godine 1629. kralj mu je dao plaćeni dopust u Italiji u kojoj je Velázquez posjetio Genovu, Milano i Veneciju, gdje je vidio radove Tintoretta i Tiziana koji će mu biti uzori. Nastavio je prema Rimu i proveo godinu dana proučavajući Rafaela i Michelangela. U Italiji je stvorio dvije male topografske studije i „Vulkanovu kovačnicu” – sliku u kojoj Bog vatre i njegovi pomoćnici obrađuju crveni užareni komad metala, dok Apolon, bog svjetla – ulazi u kovačnicu.
Naslikani prizor pod jakim je utjecajem talijanskih majstora. Poktaknut proučavanjem Tiziana, omekšao je njegove linije na slici „Josipov krvavi ogrtač donose Jakovu”. Psić na slici utjecaj je Tintoretta, a kompozicija portretira dramatičan vrhunac bibiljske priče kada je Josipova odjeća, kojeg su njegova braća prodala, umočena u kozju krv pokazana ocu.
Putovanje Italijom uskoro je završilo, te se vratio na dvor gdje je dobio novu narudžbu – portret malog princa Baltazara Carlosa, po isključivoj kraljevoj želji. Kada su ga imenovali dvorskim slikarom, njegov je glavni zadatak bio slikanje portreta Filipa IV., dužnost koju je izvršavao savršeno. Portreti dinastije koje je naslikao, sigurno pripadaju među najbolje primjere dvorskih portreta. I doista, udahnuo je život u konvencionalnu ukočenost portreta…
Slika „Filip IV. u oklopu” pretpostavlja postojanje slike uzora, kao što je kraljev portret u paradnom oklopu koji je naslikao Juan Batista Main. Ova slika Filipova majstora za crteže, također pokazuje portretiranu osobu kao u pravom životu, ali je modeliranje lica na Velázquezovom djelu – izražajnije. Kada je infantica Dona Maria, kći Filipa III. otišla u Napulj, požurio je Velázquez u Napulj kako bi portretirao kraljevu sestru…
Dostojanstvo kraljevskih portreta
Radio je krajnje pozorno kako bi prikazao glatkoću i fnoću njezina lica. Nježni ruž usnica, prekrasna ticijansovska nijansa kose, naslikana opuštenim potezima, zajedno otkrivaju umjetničku vještinu kojom je tada vladao. Portret „Filip IV. u smeđem i srebrnom”, naslikan ubrzo nakon toga, pokazat će više izražajnosti, a oblici izražavaju baroknu uzvišenost.
Slika, pak, „Kraljica Izabela stoji”, slična je po kompozicji. Umjetnik je svoju krajnju vještinu posvetio prikazivanju kraljičine odjeće što će često biti prisutno i na kasnijim portretima. Međutim, bilo bi pogrešno gledati slikara samo kao portretista dvorskog samozadovoljstva i površnosti. Ali, ono veliko umijeće je, što Velázquez – usred sve te ljepote i sjaja, bilježi osobnost ljudi koje portretira, stvara iskaze bez donošenja moralnog suda i pokazuje lica koja su za njega postala transparentna zbog njihovih sudbina. Suptilna ljepota i dostojanstvo kraljevskih portreta toliko je iznimna, da ni jedan umjetnik nakon njega to nije bio u stanju ponoviti…
Dugo očekivani nasljednik, princ Balthasar Carlos, rođen je 17. listopada 1629. godine. Na jednoj slici portretira ga sa šesnaest mjeseci, a na drugom portretu ga prikazuje kao malenog dječaka svijetle kose. Odjeven u sjajno izvezenu protokolarnu odoru, princ stoji na stubi. Okrenut je prema drugom djetetu, dok je neprirodno velika glava tog djeteta okrenuta prema nasljedniku. Taj lik je patuljak, danas se misli da je vjerojatno riječ o djevojci, zapravo ljudskoj igrački, u to doba popularnoj na dvorovima.
Lik drži u ruci srebrnu zvečku i jabuku oponašajući kraljevsku kuglu i žezlo i glumi komičnoga dvorskog upravitelja. U Španjolskoj je postojala druga tradicija prikazivanja patuljaka kao atributa kraljevske uzvišenosti. Princ se pojavljuje kao utjelovljenje kraljevske krvi, a patuljčica je podređeno stvorenje kojem slikar prikazuje ljudsku prirodu na licu, više nego na prinčevom licu, na kojem već dominiraju dužnosti njegova poziva.
Slike kralja
Slika „Filip IV. na konju” bila je najvažnije djelo u ciklusu. Na njoj je kralj prikazan u apsolutnoj moć i sili, uživajući u pobjedi na veličanstvenom konju koji se propinje. Roditelji Filipa IV. također su naslikani na konjaničkim portretima, dok je Velázquezov najimpresivniji konjanički portret naslikan 1634., ne prikazujući ni jednog člana kraljevske obitelji, već vojvodu od Olivaresa koji je postao najmoćnija osoba u kraljevstvu.
Olivares, poznat zbog jahačkog umijeća, prikazan je kao vojni maršal sa šeširom s perjem i prsnim oklopom urešenim zlatom. Jašući, on skače s visine u dubine ispod njega, dok njegov lik ispunjava cijelu površinu slike. Dok Olivares na propetom konju gleda u promatrača, konj gleda prema dolje u dubinu slike iz koje se uzdiže dim baruta, a cijela kompozicija aludira na vještinu osobe koja je vodila kraljevu vojsku iz pobjede u pobjedu.
No, slikar je radio i lovačke portrete – „Portret kralja” na kojoj je kralj odjeven za lovačku zasjedu. Prateći rad nastao nekoliko godina kasnije, prikazuje kraljevića Baltasara Carlosa u lovačkom odijelu kada mu je bilo šest godina. Dok slika kralja, odaje ozračje kasnog ljetnog popodneva, a slika princa pokazuje svježe jutro.
Ratne slike
Na slici „Predaja Brede”, Velázquez stvara temeljni iskaz o ljudskom postupanju usred ratnih strahota. Mnogobojni očevici bili su uvjereni da će dugotrajna borba za Nizozemsku odrediti buduću poziciju Španjolske kao svjetske sile. Najvažnija utvrda u u južnoj Nizozemskoj bila je Breda u Brabantu, a strateško značenje mjesta ispravno je ocijenio najbolji zapovjednik u tridestogodišnjem ratu, Ambrosio Spinola, plemić iz Genove koji je bio nagrađen Redom zlatnog runa.
Zapovjednik utvrde, Justinus od Nassaua, bio je još jedan slavni ratnik. Nakon četveromjesečne opsade i nakon što su potrošene sve zalihe, bio je prisiljen tražiti časnu predaju, 5. lipnja 1625. godine. Pobijeđenoj je vojsci dopušteno da grad napusti dostojanstveno. Vijesti o pobjedi u Madridu dočekane su s olakšanjem i radošću. Papa je čestitao Spinoli…
Velázquez je naslikao impresivan i dramatičan prizor. Promatrač ima pogled iz zraka na utihnulo ratno polje u daljini; dim se uzdiže iz vatre ispod oblaka. Gledamo preko rovova, vodenih kanala i blokova kuća. Jedino Bredu ne možemo vidjeti. Nizozemci se pojavljuju iz dubine slike, prolazeći zdesna ulijevo kroz dvostruki špalir uspravljenih španjolskih kopalja. Sada su protagonisti okupljeni na uzivisini u prvom planu, što je glavni prizor zbivanja.
Sa svake strane imamo devet likova. Nizozemce na lijevoj, Španjolce na desnoj strani slike. Skupina na lijevoj strani se otvara i nizozemski zapovjednik istupa, klanjajući se dok predaje gradske ključeve. S izrazom dirnutosti, Spinola se naginje prema njemu i polaže svoju ruku na neprijateljevo rame s ljubaznim osmijehom. Držanje i pojava vojnika primjer su slikareve neicrpne orkestracije njihovih osjećaja i stanja uma.
Slika „Predaja Brede” koja nema nikakve alegorijske niti mitološke namjere, neosporno je prva prava povijesna slika u modernom europskom slikarstvu. Na jedan drugi način, uvijek dojmljiv Velázquez, dočarava ljudsku prirodu kada prikazuje galeriju patuljaka i dvorskih luda koji su živjeli na dvoru.
Portreti dvorskih luda
Pod maskom zbijanja šale, dvorske lude i lakrdijaši često bi govorili gazdama golu istinu o kojoj su obični ljudi govorili otvoreno. Mogli su se slobodno kretati u kraljevoj nazočnosti, pokušavajući svojim primjedbama zabaviti melankoličnog Filipa IV. Sudeći prema plaći, njihov položaj bio je visok. Na patuljke koji su bili poput živih igračaka – gledalo se drukčije.
Bilo je i neopasno poremećenih pojedinaca, a Velázquez je zabilježio svaku pojedinost tjelesnih abnormalnosti na njima, ali ne ismijavajući ih. U tim se slikama osjeća stoički mirna ljudskost. Prvi portret dvorske lude, Juana Calabazasa, naslikao je 1628. godine. Površina lica sastoji se od iznimno fine teksture boje i sjene, dok je bijeli čipkani okovratnik glatko i fino tkanje. Male oči gledaju iz duplji. Motiv i osjećaj slikovite nestvarnosti iskazuje ideju čudnog, posrednog svijeta.
Slika „Patuljak Francisco Lezsano” je prikaz retardiranog dječaka od 15 godina koju je slikar naslikao 1643.-1645. godine. Maloumni patuljak odjeven u zeleno nježno miluje igraće karte. Za slike luda i patuljaka Velázquez je često birao oblik pravokutnika koji se spušta u blizini glave, unutar kojeg likovi čuče kao u nekom kompaktnom svijetu.
Još jedan takav primjer je portret „Patuljak koji drži svezak knjige na svojem krilu”, prikazuje model s ekstravagantnim šeširom, koji lista knjigu kao da je jako zainteresiran za književnost. Je li on zapravo bio „El Primo” koji je i sam vjerovao da je slikarev rođak? Patuljak koji je najviše s El Primom uživao poštovaje na dvoru bio je Don Sebastian de Mora. On je vjerojatno tema slike „Patuljak sjedi na podu”.
Kompozicija je posebno originalna i nadahnula je u 20. stoljeću Salvadora Dalija da načini nadrealističke parafraze slike. Velázquez je također naslikao majstorsku sliku, „Lakrdijaš don Cristobal de Castaneda y Pernia”, koji je bio prvi po položaju među dvorskim ludama. Umislio je da je veliki vojni stručnjak, pa je dobio nadimak – Crvenobradi. Njegova je odjeća po stilu odijevanja gotovo turska, a pokrivalo za glavu podsjeća na kapu dvorske lude.On ljutito gleda u prostor ispred sebe i jednom rukom čvrsto drži korice mača. Slikar je ostavio portret nedovršenim.
Unatoč hendikepima, patuljci i dvorske lude koje je Velázquez slikao, ujedno su i oštri promatrači svjetovnih moći. Prodornost koju je slikar pridavao njihovim očima osobito sugerira, da oni, gledajući oko sebe iz svojeg posrednog svijeta, mogu prozreti sve konvencije nekog društva koje za sebe smatra da je nadmoćno, te ga vide jasnije od većine „normalnih” dvorjana.
Njegova slika, pak, „Ezop” prikazuje slavnog antičkog pisca koji je prikazivao ljudski život prerušen u basne o životinjama. Podario je Ezopovu licu ljudski izgled s „volovskom glavom”, opisan u fizionomijskim postavkama Talijana Giovannija Battiste della Porte. Na ovoj slici, Ezopovo lice obilježeno patnjom, pokazuje isto jednostavno dostojanstvo kao i dvorske lude ili seosko pučanstvo koje je ranije slikao.
Zadaće dvorskog slikara
Kao dvorski slikar, Velázquez je morao slikati skupne portrete i portrete stvarnih ili izmišljenih pojedinaca. Organizirao je slikarsku radionicu u kojoj su radili kompetentni umjetnici i 1633. počeo koristiti usluge svojeg zeta, Juana Batiste Martineza del Maza. Mazo je, vjerojatno, sudjelovao u izradi slike „Princ Baltazar Carlos s grofom vojvodom od Olivaresa kod kraljevih konjušnica”. Grof vojvoda stoji u sredini slike, prema njezinoj desnoj strani, s jednim od svojih časnika. Na balkonu iznad njega su Filip IV., kraljica Izabela i nekoliko dvorjana koji se ne mogu identificirati.
Slijedeći zadatak koji se od slikara tražio bilo je slikanje oltarnih pala. Sliku „Krundiba Djevice” naslikao je oko 1645., vjerojatno za kraljičinu molitvenu kapelu. Anđeoski puttiji na oblacima uznose djevičansku Madonu u nebo. Krist i Bog Otac drže vijenac od ruža iznad njezine glave, a golubica Svetog Duha lebdi iznad nje u svjetlosnoj auri.
Otprilike deset godina prije toga „Sveti Antun Opat i sveti Pavao pustinjak” bila je naručena, vjerojatno, za zdanje u Buen Retiru. Za kompoziciju se biralo između deset različitih uzora, uključujući Dürera za jednu skupinu likova. Drvorez pokazuje i gavrana kako slijeće donoseći pustinjacima komad kruha, upravo na način kako ga vidimo na Velázquezovoj slici.
Kad je naslikao „Krunidbu Djevice” bio je na pragu kasnih djela i na vrhuncu umjetničkog dostignuća, čemu je uvelike pridonijela njegova naklonost španjolskim Habsburzima. Slike pripadaju među najljepše naslikane primjere dvorskih portreta.
Tkalje
Jedan od najslavnijih njegovih djela je i slika „Priča o Arahni”. U kompozicji slike, slikar se vraća svojim bodegonesima na kojima dva različita područja i dvije razine čine ravnotežu. Prizor iz svakodnevice prikazuje jednostavno namještenu sobu u kojoj su žene zaposlene tkanjem. Sunčevo svjetlo koje dopire odozgor stvara kompleksnu paletu boja. Na lijevoj strani slike starija žena sjedi za predilicom, dok mlada žena desno namotava pređu.
U stražnjem planu slike vidimo još jednu prostoriju također okupanu svjetlom u kojoj se nalazi nekoliko otmjenh žena. Žena na lijevoj strani slike nosi antičku kacigu i predstavlja lik Atene. Nasuprot njoj stoji mlada Arahna koja je počinila bogohulno djelo jer je usporedila svoje umijeće tkanja s umijećem božice… Ona je počela natjecanje izradom tapiserije na kojoj je prikazana jedna od Jupiterovih ljubavnih afera, otmica Europe. Legenda o Arhani potječe iz Ovidijevih „Metamorfoza” i Rubens je načinio inačicu priče, prikazujući kažnjavanje manje sposobne tkalje koja je pretvorena u pauka.
Velázquez izostavlja detalj i umjesto toga postupa sa suparnicama kao da su ravnopravne. U usporedbi s težinom simboličkog prikaza prizora u stražnjem dijelu, u prvom planu s dostojanstvom prikazuje jednostavni rad žena; ono je osnova za tehniku bez koje ni jedna božica ne bi mogla prakticirati umjetnost. Postoji još uvijek cijeli niz značenja koja na slici nisu odgonetnuta.
Slikar gotovo i sam postaje druga Arahna po sposobnosti isprepletanja svjetlosti i sjene, forme i boje u natjecanju s bogovima umjetnosti, dok prikriva tajanstvene znakove i značenja u teksturi svojih djela. Dvorski slikar Filipa IV. očito je bio obzrazovan um čije se znanje ogledalo u mnogim njegovim djelima u šifriranom obliku složenih zatvorenih struktura.
Velázquez razmišlja o mogućnostima slikanja, rabeći metode samog slikanja, smještajući ga negdje između stvarnosti i sjajne pojave, ukratko, njegovo razmišljanje o mediju za prikazivanje lika i o procesu njegova stvaranja je intelektualno i senzualno…
Portret pape Inocenta X.
U siječnju 1649. ponovno se zaputio u Italiju, htio je posjetiti zemlju tako bogatu umjetnošću, ali i otkupiti slike i odljeve antičkih kipova u Rimu za zbirku Filipa IV. U glavnom je gradu sreo najpoznatije umjetnike i bezuspješno ih pokušavao nagovoriti neke od njih da dođu u Madrid.
Upravo je u to vrijeme naslikao predivan portret tamnokosog muškarca – „Huan de Pareja”. Model za sliku bio je pomoćnik u slikarevoj radionici. Široki bijeli ovratnik u efektnom je kontrastu s crnom kosom i bradom modela. Prema jednom očevicu, portret Pareja bio je izložen u rimskom Panteonu tijekom proslave sv. Josipa 1650. godine, gdje je našao nepodijeljeno divljenje umjetnika različitih nacionalnosti.
Slika je španjolskom dvorskom slikaru pribavila pristup Rimskoj akademiji, pa je mogao očekivati da će mu uspjeh djela donijeti narudžbe za slikanje znamenitih ljudi. I doista, Papa je ubrzo pozirao slikaru…
Upravo je slika koja je privukla najviše pozornosti, bio portret pape Inocenta X. Slika je remek djelo – Papa sjedi u crvenom naslonjaču koji je izdvojen iz obilnog crvenila zastora iz njega pozlaćenim ornamentom. Fascinirajuća priroda osobe svjesne svoje moći, divno je izražena kontrastom između lica i finih nervoznih ruku. Papa ispočetka nije bio baš oduševljen svojim portretom opisujući ga „previše stvarnim”. Govori se, međutim, da je slika na kraju dobila njegovo odobrenje i da je nagradio španjolskog slikara zlatnim lancem.
Velázquez je bio toliko zadovoljan slikom da je kopiju ponio sa sobom u Španjolsku. Filip IV. je htio da njegov omiljeni slikar naslika njegovu drugu ženu, stoga je htio da se vrati na dvor. Portret „Kraljica Marijana” nije bio dovršen sve do 1653. godine. Kraljica je prikazana u prirodnoj veličini svojih 19 godina kako nosi crnu haljinu sa srebrnim obrubima.
Velázquez je, vjerojatno, svoj nepobitno visok ugled na dvoru Filipa IV, dugovao više službenom položaju koji je postupno stjecao, nego umjetničkom značenju. Mjesto dvorskog službenika vjerojatno je u manjoj mjeri značilo priznavanje njegovih profesionalnih dostignuća kao slikara, a više je ondje bio zbog savjeta koji su se ticali arhitekture koje je pružao.
Čak i kada je osigurao najvišu službu, nije bio potpuno prosvijetljeni, velikodušni dvorjanin otporan na laskanje. Upravo suprotno: oko sebe nije tolerirao ni jednog slikara, osim svojeg zeta. Kao naknadu za neredovite isplate plaće, koristio je priliku da si preusmjeri dio novca namijenjeog podčinjenima, koji su zbog toga stupili u štrajk. Do trenutka svoje smrti, dvorski je slikar na taj način skupio 3200 dukata, iako mu je palača dugovala samo 1600.
Godine 1658. kralj je odlučio nagraditi ga viteškim redom. Slijedila je složena istraga o umjetnikovim precima. Ispitano je sto četrdeset i osam svjedoka i, vjerojatno, ni jedan od tih događaja ne bi bio od važnosti da se oni nisu odrazili na njegovu najslavniju sliku – „Las Meninas”.
Pitanja o slici…
To je jedna od velikih problemskih slika u povijesti umjetnosti kojom su se bavili nebrojeni slikari. Prizor se odvija u jednoj sobi u Alcazaru i prikakazuje nasljednicu infanticu Margaritu s njezinom pratnjom. Kraljičina počasna sluškinja kleči do infantičinih nogu, dodajući joj vrč s vodom. Druga počasna sluškinja stoji pokraj princeze, a pokraj nje vidimo groteskno izobličenu patuljčicu Mari Barbolu i patuljka Nicolasica Pertusata, koji je stavio nogu na mastifa. Podalje, gotovo progutan sjenama nalazi se muškarac opisan samo kao čuvar. Velázquez stoji s kistom i paletom ispred visokog platna, možemo vidjeti samo njegova leđa. Na stražnjem zidu sobe vise velike slike, a dvije od njih naslikao je slikarev zet Mazo prema Rubensu.
Princezini roditelji, kralj i karaljica pojavljuju se u tamnom okviru ispod slika, vjerojatno u staklu zrcala. S druge strane zrcala stoji Jose Nieto, upravitelj palače. Postoji nekoliko osnovnih pitanja oko ove slike. Što to Velázquez slika na platnu koje je skriveno od naših pogleda? Gdje je on stajao da bi mogao naslikati ovaj prizor i sebe u njemu? Gdje je izvor slike u zrcalu, tj. gdje bi morao stajati kraljevski par da bi se njihov odraz vidio u zrcalu? I konačno, ima li kakva značenja činjenica da je crveni križ reda Santiago, toliko istaknut? Dugo se mislilo da je Velázquez, kojeg su impresionisti smatrali prethodnikom, stvorio sliku bez ikakva spekulativnog značenja.
Slika o stvaranju slika
Povjesničari umjetnosti zaključili su da je poznavao portret „Vjenčanje Giovannija Arnolfinija” Jana van Eycka, pa je odande mogao izvući ideju sa zrcalom, na kojem se vide osobe koje nisu u sobi. Prema jednom odgovoru, slika ima prije poetsko, nego dokumentarno značenje. Opet je naslikao sliku o stvaranju slika zbog čega je Luca Giordano vidio tu komopziciju kao „teologiju slikarstva”. Najveći broj teorija nastao je u vezi sa zrcalom. Prema gornjoj teoriji zrcalo označava mudrost kraljevskog para – to je naslikano „zrcalo prinčeva”. Odraz kraljevskog para predstavlja vrhovne i gotovo božanske vrline.
Stručnjaci su se isto pitali, dopuštaju li zakoni optike kraljevskom paru ispred slikara da se reflektira u zrcalu i odgovaraju li dimenzije platna na štafelaju dvostrukom portretu? Provedena su bezbrojna istraživanja i matematičke studije slike. Portret infantice jedan je od posljednjih njegovih djela. Slika je poslana u Beč njemačkom caru za kojega je princeza bila zaručena, a s njome i portret „Princ Felipe Prospero”. Mladi princ bio je boležljivo dijete, te je umro dobi od četiri godine. Na slici se pojavljuje u ružičastoj haljinici obrubljenoj srebrom, noseći upadljive ukrase koji su ga trebali zaštiti od urokljiva pogleda, a jabuka od jantara trebala ga je štititi od zaraza. Ta je slika puna sjena i slika na kojoj je Velázquez izrazio dubok osjećaj tuge.
Slavni je slikar umro 6. kolovoza 1660. godine. Jedna od najvećih osoba u povijesti umjetnosti položena je na odar u Alcazaru, umotana u ogtač reda Santiago. Pokopan je noću u crkvi San Juan Batista, a njegova žena umrla je samo tjedan dana poslije. Danas nije ostalo ništa od crkve i slikareva groba, ali su ostala njegova veličanstvena djela…
