Slikarica skrivenih anđela

0
286

Prva gornja slika snažne pikturalike prikriva donju monokromatsku sliku, koju, iako je našem oku nevidljiva, možemo vidjeti infracrvenom kamerom

Anđeli čuvari, nebeski vjesnici i božji glasnici koji štite ljude od svake nesreće tematska su preokupacija slikarice Dijane Nazor koja svoja recentna djela upravo predstavlja u Muzeju Prigorja.

Doduše, fine fluidne anđele nećete vidjeti odmah jer su u slici skriveni u skladu sa svojom tajanstvenom biti. Riječ je o dvostrukim slikama u kojima umjetnica u gornjoj slici prikazuje apstraktan svijet crvenog, plavog i narančastog kolorita  ispod kojeg se nalazi skriveni svijet svjetlosnih anđela, ali i skrivenih poruka, autoportreta i portreta.

Loading...

Slike prije svega otkrivaju slikaricu snažnog kolorita čije “stvarne slike” nose apstraktne poetske eksplozije raspršenih čestica, a dijelom geometrijsku apstrakciju  elemenata slobodno rapoređenih na platnima. U tim se “gornjim” slikama Dijana Nazor podjednako potvrđuje kao sljedbenica velikih apstraktnih slikara europske i hrvatske likovnosti. Dok “gornje” slike nose vidljivi svijet, u nekim je “nevidljivim”, odnosno skrivenim slikama autorica ispisala poruke umjetnika i mislilaca kojima se divi: “Nevidljivo remek djelo” – Hans Betling, “Aura suvremene umjetnosti je slobodna asocijacija” , “Razmatranje likovnih umjetnosti čine stvari vidljivima” – Hans Sedlmayr, “Umjetnost ne ponavlja vidljivo, ona čini vidljivim” – Paul Klee.

Posebno su zanimljivi skriveni portreti Merleau Pontyja, Kleea, Rothka i Betlinga ali i autoportreti gdje se Dijana Nazor otkriva i kao izvrstan portretist.

Radi se o novoj vrsti slikarstva tj. slikanja korištenjem dva spektralna  područja, a upotrebom standardnih akrilnih boja. Kako napraviti dva stanja slike na istom slikarskom nosiocu/platnu, kako razotkriti nevidljivo, a pritom još stvoriti novu vrstu likovnog izričaja, inaugurirao je hrvatski tim na čelu sa znanstvenikom Vilkom Žiljkom. Metoda je to stvaranja jedinstvene slike dvostruke pojavnosti, jedne vidljive prostim okom, a druge tek infracrvenom kamerom. Kako napominje Sanda Stanaćev Bajzek u vezi ove jedinstvene i osobno bih rekla povijesne izložbe taj novi način slikanja pokrenuo je i istraživanja boja i pigmenata koji se koriste u umjetničkom slikarstvu, a razlikuju se po svojstvu apsorpcije infracrvenog svjetla. Jer svaka se od slikarskih boja, odnosno tonova može zamiješati na bezbroj načina, a da zadrži jedno isto svojstvo apsorpcije svjetla u vidnom spektru ljudskog oka, a potpuno drugačije u bliskom infracrvenom području (eng. near-infrared, NIR).

Dijana Nazor to čini odabirom istih kompatibilnih tonova obične akrilne boje koje se različito manifestiraju unutar raspona do 1000 nm infracrvenog spektra. Prva gornja slika snažne pikturalike prikriva donju monokromatsku sliku, koju, iako je našem oku nevidljiva, možemo vidjeti infracrvenom kamerom.

Slike na izložbi, njih tridesetak manjeg formata prvi puta izložene javnosti, svojevrsni su eksperimentalni uzorci, skice u otkrivanju  spoznaja i istraživanja, svojevrsna prethodnica velikim formatima, kako ističe Bajzek. Oslobođena težnje za stilskom i morfološkom originalnošću, a svjesna jedinstvenosti i dostatnosti infracrvene slike svjesno se referira na likovne velikane poput P. Kleea i G. Richtera. To joj omogućuje neopterećen pristup i komunikaciju s nasljeđem, ali i vraćanje slici važne estetske komponente, kolorističkom izbalansiranosti, poigravanjem komplementima i omekšanim geometrijskim obličjima usklađenim unutar temeljne likovne forme.

Svojim „razotkrivenim motivima istodobno nam šalje i misaone i likovne poruke. Tako je, namjerno apsorbirajući likovne ideje, uzimajući ih kao poticaje ili primjere, izgradila posve autonomnu vizualnu priču koja se očituje i u raznolikosti motiva i teme. U kromatskom vizualnom spektru naslikala je apstraktne slike, dok u nevidljivom NIR području, vidljivi tek „okom“ kamere obitavaju već spomenute poruke i portreti.

Najzanimljivi su, međutim anđeli – ta dobra bića koje slikarica stvara kao fluidne svjetlosne forme potvrđujući tako i tehnički (nevidljivi spektar) i stvarno postojanje o onoga nevidljivoga svijeta kojega čovjek ne može spoznati već samo osjetiti baš kao i Božju prisutnost.   

Dijana Nazor (1971.) diplomirala je 1995. godine na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu,( danas Umjetnička akademija), te stekla zvanje profesora likovne kulture – restauratora. Doktorirala je na poslijediplomskom doktorskom umjetničkom studiju Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. god. pod mentorstvom red. prof. art. Igora Rončevića i izv. prof. dr. sc.Jane Žiljak Gršić.

Od 1995. izlagala je na 32 samostalne izložbe u Hrvatskoj, Belgiji i Australiji. Od 1993. sudjelovala je na preko 100 žiriranih skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Godine 2006. stručno se usavršavala na dvomjesečnom rezidencijalnom boravku u Parizu, u atelijerima Cité Internationale des Arts. Autorica je devet likovno-urbanih instalacija i dva happeninga Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’Best. Od 2007. voditeljica je likovnog programa festivala unutar kojega je autorica i voditeljica na tri projekta: Međunarodnog festivala umjetničkih zastavica, 2009. – 2017., Festivala umjetničkih naljepnica Art Walk, 2012. – 2016., Cestklupaonice od 2017. te je suautorica Najfotografije Cest is d’Besta od 2009. Sudjelovala je na 41 likovnoj koloniji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Dobitnica je više nagrada, priznanja i pohvala za umjetnički rad. Za doprinos u likovno-pedagoškom radu dodijeljene su joj dvije državne nagrade: Godišnja državna Nagrada Ivan Filipović 2012. i Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića 2013. Nositeljica je počasnog zvanja AFIAP Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti od 2013. godine.