Sličnost antike i francuskog graditeljskog genija

0
179
7dnevno

Ako pomnije promatramo evoluciju kiparstva u Francuskoj, gdje kršćanska umjetnost dostiže svoj najpotpuniji i najuzbudljiviji procvat, ističe Faure, ustanovit ćemo, da je ta evolucija u svemu, osim u svojim motivima, identična s razvojem grčkog kiparstva

Ėlie Faure, nije se samo upisao u povijest svojima analizama najvećih renesansnih majstora čija je djela istraživao u kontekstu vremena u kojima su nastala, ispitujući one nepoznate sile koje stvaraju genije. Još je značajnija njegova knjiga „Duh oblika” iz koje donosimo probrane dijelove…

Ako pomnije promatramo evoluciju kiparstva u Francuskoj, gdje kršćanska umjetnost dostiže svoj najpotpuniji i najuzbudljiviji procvat, ističe Faure, ustanovit ćemo da je ta evolucija u svemu, osim u svojim motivima, identična s razvojem grčkog kiparstva. I to tijekom gotovo jednako dugog razdoblja, od kraja 11. do kraja 15. stoljeća, dakle tijekom četiri stotine godina.

Mogli bismo uzeti pojedini francuski i grčki kip ili dekorativnu skupinu, postaviti ih sučelice jedno drugomu i promatrati kako se svako pola stoljeća i u jednom i u drugom slučaju javljaju analogne razvojne faze: i tu i tamo uočili bismo izdiferenciranog i tek globalno shvaćenog organizma u organizam, u kojemu se funkcije pomalo diferenciraju, zatim uspostavljaju ravnotežu između svega, čime probijaju jedna drugu, i svega, čime se uzajamno podupiru: kasnije se te funkcije suviše odvajaju jedne od drugih, a na kraju ne znaju više uopće za međusobne odnose i vraćaju se ponovno u kaos.

Individualistička anarhija

Neću pratiti u pojedinostima ono potpuno raspadanje i kasniju postepenu integraciju, onaj proces koji je doveo do propasti antički svijet, da bi iz njegovih ruševina mogao niknuti kršćanski svijet. To se odvijalo – a i u budućnosti će u analognim razdobljima zacijelo biti tako – na isti način, kao što se stvara novi kemijski spoj, preuzimajući elemente od drugih kemijskih spojeva, koji se rastvaraju na području, gdje najsnažnije djeluju sile privlačnosti i spajanja, odlučne za stvaranje novog spoja.

Uslijed individualističke anarhije, kada je jedino heroizam stoika mogao odolijevati teretu očajanja, novu je unutrašnju povezanost pripremala strpljiva i fanatična djelatnost židovskih apostola i stotina, zatim tisuća, zatim stotina tisuća njihovih prostodušnih učenika: mornara, torbara, vojnika i djevojčura, koji su, raspršeni po lukama, sajmovima, kasarnama, ispovijedali uvjerenje, da u tom pokvarenom, skeptičnom i užicima predanom svijetu plemenitost pripada siromahu, bolesniku i robu.

Nije bitno, u stvari, što se izvori svake nove povezanosti razlikuju od izvora iz kojih je bila potekla prijašnja povezanost. Bitno je, da ona postoji. Pobude, koje su proistekle iz interesa, uvijek se prikrivaju pod maskom idealnih ciljeva, no kad te iluzije ne bi bilo, one bi ostale jalove.

Doživotna ljubav

Moralo je proći deset stoljeća i tek je tada, na drugom kraju Europe, kršćanstvo – možda da bi zadovoljilo jednake potrebe, no u svakom slučaju drukčija vjerovanja – ponovno moglo uspostaviti mit, društvo i obitelj, kad se već činilo da ih je zauvijek uništila njihova vlastita moć i zloporaba te moći. Kad se nova povezanost rađa u nagonu vrste, razjedinjenom poslije nestanka prijašnje povzanosti, to je nalik na ljubav što u srcu pojedinca zamjenjuje prijašnju ljubav.

Prošla je tada kritička faza, koja dijeli jednu ljubav od druge. Započinje faza građenja. I kao što prva faza dovodi do druge, jer joj je dojadilo umovanje, analiziranje i prikupljanje podataka spoznaje, koji joj ni za što ne služe, tako i druga ponovno vodi do prve, jer pomalo iscrpljuje svoju snagu tošeći je strastveno i pomamno.

Pa ako vrsta ili pojedinac nisu kadri da kroz čitav svoj život zadrže ljubav u svom srcu, dovoljno je da su je bar jednom upoznali, jer će tek tada poželjeti da je upoznaju ponovno; i život ljudskog roda kao i čovjek sam čini se da nemaju drugog razloga postojanja do traženja, posjedovanja, gubljenja i ponovnog traženja ljubavi.

Brutalna aristokracija

Kad se potkraj 11. stoljeća na zabatima i kapitelima starih romaničkih svetišta javljaju prvi začeci kiparstva, ponovno je uspostavljen snažni društveni organizam, kojemu su svi sastavni dijelovi čvrsto povezani. Liturgija je simbol tog savršenog organizma. Svojom doktrinom, kompaktnom poput kamene gromade, teologija obuhvaća ustanovu porodice i hijerarhijskog poretka, iz kojega se ni jedan dio ne može ukloniti, a da se on sav ne sruši.

Brutalna, ali iz jednog komada izlivena aristokracija podupire mu zidove, a njezina se čvrstina temelji na nejasnom saznanju kako su strašne opasnosti, kojima ona dragovoljno ide ususret. Svemir je postao divovski simbol moralnog svijeta izgrađivanog tijekom deset stoljeća razmišljanja u samom središtu neprekidne drame. Kao što je nekdašnji čovjek u svojoj vjeri sažimao poetske spoznaje crpene iz svemira, tako novi čovjek prenosi bez prestanka u svemir i najtješnje s njim povezuje poetske spoznaje crpene iz svoje vjere.

Krute figure iz Autuna i Moisacca, poput jednolične glazbe, simetričnim i točno određenim ritmovima izražavaju katoličko društveno zdanje, dok preobilje ornamenata i jačanje individualizma u cvjetnoj gotici obilježavaju epohu agonije, kada gotička crkva, malo po malo, gubi strukturalnu čvrstoću, a na pola puta između tih dvaju razdoblja, oko polovine 13. stoljeća, nailazimo na točku uravnoteženosti, kada se kip — oživljen, istina drukčjim izražajem — prema čitavom poretku odnosi jednako kao što se grčki kip, u razdoblju između zabata Olimpije i zabata Partenona, odnosio prema gradu-državi.

Život sklupčan u čahuri

Pogledajmo ljudske likove iz Reimsa, Amiensa, Notre Dame, s pobočnih portala u Chartresu. Tu je isti odmjereni izražaj, ista harmonija u proporcijama oblika, u rasporedu skupine, ista usklađenost plana, prijelaza i profila, isto spontano i savršeno stapanje simboličnog značenja i naturalističke percepcije predmeta, isto veličanstveno osjećanje kipara, kad u njemu postoji ravnoteža između netaknute opojnosti vjerovanja, o kojemu se još ne diskutira, i radoznalosti pred životom, koja će ga uskoro obuzeti.

To je također razdoblje kada gradska općina dostiže vrhunac svoje stvaralačke snage, zahvaljujući organskoj ravnoteži svojih korporacija, kada sv. Toma Akvinski postavlja zaključni kamen na zdanje katoličkog racionalizma, kada Križarski ratovi, kao nezadrživa poplava, šire po svijetu prodornu sigurnost francuskog genija. Građevina kršćanskog konceptualizma dostiže kulminaciju razvoja, obuhvaćajući svojim u borbi stečenim i podržavanim jedinstvom, neizbježiv antagonizam korporacija i klera, feudalnog prava i vrenja u puku.

Da bi se podigla ta građevina, trebalo je da se najprije pojave čisti i izduženi kipovi na središnjim porticima u Chartresu, skladni ritmovi crkve Siant Trophime u Arlesu, pupanje kapitela gdje se još ne pomaljaju ni cvjetovi ni plodovi, trebalo je da se pojavi sav taj skroviti život sklupčan kao u čahuri, kad je još prikrivena ovojem, a kroza nj se naziru udovi koji će se razviti, krila koja će se raširiti, onaj neodređeni drhtaj što prolazi divnim površinama oblika u nastajajnju, pripravnog da u jednom hipu oživi.

Povratak feudalne tiranije

Trebalo je da vojnički vjerski redovi širom Europe nametnu poštovanje teološkog jedinstva: tek je tada moglo procvjetati to jedinstvo, koje će upravo svojim vlastitim procvatom – biti uništeno. Trebalo je da gradska općina na pomolu u svojoj pobuni proglasi pravo puka i zanatstva, da u to buduće jedinstvo unesu živo i poetsko osjećanje, bez kojega bi u čahuri bila ostala bezoblična ličinka zarobljena svojim oklopom.

Trebalo je da se u krilu same Crkve rode prve raspre između Abailarda i sv. Bernarda, raspre, kakve zatvorenom društvu udahnjuju život, pokret i žar, a uz to mu daju iluziju da je dovoljno snažno da bi moglo ostvariti slobodu, ne promijenivši pritom svoj oblik.

Portreti, grobovi i ubrzana i pitoreskna individualizacija dekora predstavljaju, na drugoj padini, etapu između momenta kada je bezimeni majstor graditelj u muzikalnim krivuljama i neprekinutim zavojima rebara i rozeta katedrale u Soissonsu, ostvarivao srednjevjekovni Partenon, ili momenta kada se gotička lađa počela rasklimavati, a ta je pojava obilježila odlučan prijelaz od kolektivne civilizacije u individualnu civilizaciju.

Rasap templara i Žakerija obilježavaju tu individualnu civilizaciju u društvenom i političkom tijelu, dok u tom istom času, u krilu gradskih općina, obogaćivanje jednih na račun drugih, razorna djelatnost luksuza, pobjednički povratak feudalne tiranije ili organiziranje jedinstvene monarhije, rastvarajući sastavne elemente likovne građevine, lome kičmu i kostur crkvene lađe — a kipari će se svim silama truditi da njezine ostatke pretrpaju ukrasima, udubljenjima i izbočinama.

Genealogija oblika

Kad razvoj tog likovnog organizma što ga predstavlja kiparstvo, ne bi od njegova začetka do njegova raspadanja bio duboko usađen svim svojim korijenjem u samu povijest ljudskih duša, tada on ne bi imao nikakva smisla. Tehničko se znanje, bez sumnje, predaje iz pokoljenja u pokoljenje, ono se usavršava, dolazi do punog izražaja, počinje se komplicirati, kvari se i napokon se – gubi.

Kip je čovjek, duša čovjekova i sve što je u njoj najčistije, ali i najbitnije. Dakako, on ne predstavlja svakog pojedinog čovjeka. On je sublimacija čovjeka uopće, sublimacija njegova višeg, skrovitog života, srednja vrijednost duhovnih kristalizacija tog života, koja ostaje za čovjekom, da bi označila put, kuda je prošao.

Kip u Grčkoj i u Francuskoj uzeli smo kao primjer upravo zato, što ćemo, ako njega ne smetnemo s oka, bolje moći shvatiti povezanost, što nas sve odreda, posredstvom kipa, spaja s onim oblicima iz kojih on proizlazi i s onima koji proizlaze iz njega, dok on stoji između njih kao nijemi svjedok različitih zbivanja našeg postojanja. Oblici izražavanja, što su mu prethodili, upravo u njemu ostaju živi do časa kada se u njegovu izgledu počnu nazirati oblici, koji će se pojaviti poslije njega.

Opasnost za obitelj i Crkvu

Pošto smo promotrili razvoj kipa u vezi s razvojem društva, politike i ideja, na prvi nam se pogled otkriva značenje hrama i oslikanog platna u odnosu prema čovjeku, čim pokušamo shvatiti što predstavlja kip u odnosu prema oblicima koji su nastali prije trenutka njegove ravnoteže i oblicima rođenim poslije tog trenutka. Dorski i romanički hram urasli su svim svojim korijenjem u kruti društveni mit, što ga izražavaju.

U početku ih ne ukrašava ni jedan jedini kip. Oni su strogi poput zakona. Oni predstavljaju mnoštvo, kojemu zakonodavac ili svećenik diktiraju stegu potrebnu da bi se duh zadržao u određenim granicama, jer izvan tih granica porodici i gradu državi – odnosno obitelji i Crkvi – prijeti opasnost da se rastepu na stranputicama radoznalosti, istraživanja i pustolovine. Kad ljudi zajednički vjeruju, oni i zajednički grade. Čim se kiparstvo rađa, znači, da je pojedinac na pomolu.

Kip izranja iz hrama, gotovo u isto vrijeme, kad se čovjek izdvaja iz mnoštva i u istom tempu kao i on. Ne pojavljuje se u hramu sve dotle, dok se čovjek slijepo pokorava vlasti teokracije, koja je preuzela na sebe dužnost da organizira temelje njegovih bitnih funkcija. A ostaje u hramu sve dotle, dok čovjek njeguje svoju snagu, svoj karakter i svoju odvažnost zato, da bi što više ojačao povezanost društvenog skupa, koji ga je nekoć oskorištavao tako neumoljivo, kako je to zahtjevala organizacija života.

Složenija osjećanja

Čovjek ulazi u svoju herojsku fazu, čim se počne oslobađati Boga. Na Zapadu imamo Križarske vojne, u Grčkoj ratove za obranu nacije. U istom času kada plan, na kratko vrijeme ostvaruje sklad između profila i prijelaza, svjedoci smo prvih nesigurnih pokušaja primitivnog slikarstva, dok graditelji sve više teže da pretjerano ožive površine građevine i da je cijelu obliju svjetlošću, povećavajući otvore i stanjujući potpornje.

To dolazi jasno do izražaja u onom revolucionarnom obratu, kada tešku romaničku crkvu smjenjuje prozračna gotička crkva, što je postepeno sve više prekrivaju reljefi, puni igre sjene i svjetla; svjetlo prolazi kroz višebojne vitraje i prosipa po unutrašnjosti građevine šare rascvjetalih livada, zvjezdanih zalaza, gdje promijenljiva rasvjetljenja različitih godišnjih doba bacaju sjene, nemirne od modrih para.

Grčki se hram nije toliko mijenjao tijekom naglog razvoja, od najsirovijeg arhajskog kiparstva do Fidijine melodije, jer tada kršćanstvo još nije bilo usadilo u dušu složenija osjećanja…

(Nastavlja se…)