Skrivena stvarnost fotografa slikara

0
87

Otkrivajući apstraktne forme u svojim foto slikama, Zdravko Kopas, u biti, nastavlja veliko istraživanje skrivenih sadržaja stvarnog kojima se fotografija, ali i mnogi drugi avangardni pravci, književnost i filozofija bave od početaka 20. stoljeća

Apstrakcija je oduvijek zbunjivala duhove nesklone istraživanju zagonetnije prirode stvarnog. 

Opatijski fotograf Zdravko Kopas izložio je u zagrebačkoj galeriji “Vladimir Filakovac” radove za koje bi mnogi iz daljine pogrešno mogli pretpostaviti da su apstraktna slikarska istraživanja. 

Loading...

Ali nisu. Ovaj senzibilni Opatijac, pod starinskim nazivom “Slikanje svjetlopisom” predstavlja svoje fotografije – slike, odnosno apstraktne fragmente ekstrahirane iz neuobičajenih vizura iz sasvim običnih predmeta ili prirode koje može uočiti samo likovno izvježbano oko.

U stvari je riječ o fotografu slikaru, jer, Kopas, snimajući iz velike blizine promatraču zagonetne sadržaje dobiva pravo foto slikarstvo ponegdje s karakteristikama enformela, ponegdje apstraktnog ekspresonizma, na nekim djelima i action paintinga, ali i drugih, samo slikarstvu svojstvenih eksperimenata. Dakako, stvarni sadržaj može biti snimka komadića oslikane stare barke, djelića ispucalog zida, okrhnute drvenine i tolikih privlačnih stvari čije površine skrivaju nepoznatu stvarnost.

Avagardni ukus od dadaizma do nadrealista davno je odbačenim predmetima dao status svetog i jednak dignitet kao velikim umjetničkim djelima. Čak i starinski naziv izložbe upućuje na same prvake eksperimenata ovog tipa. Fox Talbot upravljao je svoju kameru na morsku školjku, leptirova krila, (snimljena pomoću solarnog mirkoskopa), ili dio police s knjigama – otvarajući vrata posve novom viđenju stvarnosti. U knjizi Moholy-Nagyja “Von Material zur Architektur” koju je izdao Bauhaus 1928., pak, slikari su upozoreni da se “uče na ljepotama mikrofotografije i pogleda iz zraka”.

Alfred Stieglitz još 1909. u svom čaospisu “Camera Work” primjećuje velik utjecaj fotografije na slikarstvo, prije svega impresioniste, čiji je stil nadahnuo njegov vlastiti. Moholy-Nagy ističe da su tehnika i duh fotografije utjecali na kubizam. Kad je Edward Weston snimio svoju glasovitu “Glavicu kupusa” dobio je apstraktan oblik. Fotografija je bez sumnje revolucionirala pogled i utjecala na sve vrste umjetničkih istraživanja. Kopasovo pretvaranje zagonetnih sadržaja u apstraktne foto slike s jedne strane pokazuje koliko je sama stvarnost tajnovita. Otkriva da i najbanalniji predmet ili komad prirode može postati vrhunski uzbudljiva apstraktna kompozicija.

Kopasovo foto-slikarstvo potvrđuje i da se i umjetnici svih vrsta ne samo fotografi, već i pisci, slikari, kipari, ali i filozofi, zanstvenici i teolozi oduvijek bave velikom temom – otkrivanja prirode stvarnog i pokušaja spoznavanja nepoznatog. Onaj tko shvati da fotograf, bibličar, slikar ili fizičar, u stvar, kroče istom stazom – shvatit će mnogo, što je na žalost u ovo doba specijalzacija svakog životnog područja zaboravljeno.

Kako, međutim, ističe priređivač izložbe, kritičar Tomislav Čop: “Imajući na umu da (umjetnička) fotografija nije odraz stvarnosti nego proizvod (umjetnika), sam Kopas ističe kako je njegov cilj bilježenje prolazne (kao nužne karakteristike svijeta) vizualnosti koja ga/nas okružuje. Bitna karakteristika tog procesa kao onog gdje se likovno propituje fotografijom, za njega je usredotočenost na (naoko nezamjetne) detalje stvarnosti lišena svakog narativa ili koncepta, osim vizualnosti same. Izloženi radovi nastavak su Kopasova projekta, a poglavito nastali u posljednje dvije godine.

U formalnom smislu rečeno, ističe povjjesničar, pred nama se odmotava mozaik jarkog kolorita vedrih, pretežno čistih boja koji mjestimice svoju ravnotežu pronalazi u poetičnoj paleti nježnih fotoakvarela toplih zemljanih tonova, monokromatske čistoće ili, pak, snažno dinamizira cjelinu gotovo fluorescentnim sjajem. U procesualnom smislu kazano, valja istaknuti da nam Kopas donosi boju u svojim radovima onakvom kakvu je i pronalazi – bez naknadne tehničke intervencije (što bogatstvo njegova kolorita i čistoću svog jezika čini još većim). Pokušavajući uočiti motiv u toj vizualnoj (umješnoj) igri, pomnim motrenjem otkrivamo poigravanje na razmeđi između prepoznatljivog, figurativnog (primjerice u prozirnim plastičnim upaljačima, gruboj teksturi pohabanih barki ili kontejnera za smeće) te neprikazivačkog, apstraktnog u isto vrijeme. Premda bilježi fragmente, Kopas u svojim fotografijama neprestano tretira formu kao apstraktnu (organsku ili geometrijsku)”.

Iako i kritik i umjetnik podcrtavaju “vizualnost samu” – upravo metoda i učinci dodaju i onu treću otkrivalačku dimenziju skrivenu iza foto likovnog apstrahiranja. Kopas (1954.) se fotografijom počeo baviti rano. Nakon što se zaposlio u Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” u Opatiji, radeći na promociji likovnih umjetnika, stvaralaštvo u tom mediju dospijeva mu u drugi plan. Sa suprugom Đurđicom Dehzad 1993. godine osnovao je u Rijeci umjetničku agenciju “Kopart” koja djeluje na predstavljanju hrvatskih umjetnika te umjetnika iz susjednih zemalja. Vlastite radove izlaže od 2005. godine na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a uz brojne nagrade i priznanja koje dobiva, član je HDLU-a Rijeka i HZSU-a u statusu multimedijalnog umjetnika. Živi i radi u Rijeci, Opatiji I Hreljinu.