Publici nudimo mogućnost usporedbe naših i svjetskih autora

0
94
7dnevno

Bijenalna izložba ilustracije rezultat je težnje širem i reprezentativnom pregledu hrvatske ilustratorske produkcije u međunarodnom kontekstu kroz izložbeni postav

Izložba Renáte Fučíkove u Klovićevim dvorima, dobitnice Velike nagrade Zagrebačkog bijenala ilustracije, bila je povod razgovoru s kustosicom, Koraljkom Jurčec Kos, najzaslužnijom što je ova velika međunarodna manifesticaja upisana na kulturnu kartu svijeta.

Kada je i zašto pokrenut Zagrebački bijenale ilustracije?

Prvi Bijenale održao se 2006. u lipnju i srpnju, prema mojoj ideji predstavljanja hrvatskih ilustratora u međunarodnome kontekstu. Prethodilo mu je nekoliko izložbi u Galeriji Gradec na Katarininu trgu 5, koje sam koncipirala kao početak ciklusa „Hrvatski ilustratori i karikaturisti”. Ciklus je trebao pokazati i valorizirati kvalitetu trenutne produkcije. Te izložbe iz razdoblja od 2002. do 2004. godine pokazale su potrebu za institucionalnim izlaganjem ilustracija, implikaciju umjetničkih i edukativnih vrijednosti od narudžbe, realizacije knjige, do izložbe. Spomenuti prijedlog ciklusa izložbi za Galeriju Gradec mogao je popuniti tadašnju galerijsku „prazninu” (osim aktivnosti sekcije pri ULUPUH-u) i “tišinu” u likovnoj kritici koja je do tada površno pratila rad naših ilustratora, katkad se gubeći u terminologiji ili krivom tumačenju pojmova. Ondašnji cilj postignut je retrospektivom karikaturista, Rudija Stipkovića, retrospektivom, Ivana Viteza, s izabranih osam stotina ilustracija, izložbom „Slikorisi riječi”, Vjekoslava Voje Radoičića, koja je poslije zagrebačke u Kuli Lotrščak (Gradec je već zatvoren u to vrijeme) predstavljena Požegi (rodnom gradu autora, gdje do tada nije izlagao). Ivica Bednjanec trebao je također imati izložbu u sklopu tog ciklusa, na sreću, 2009/10. je njegova retrospektiva održana u Klovićevim dvorima. Tako da, iako je izložbeni prostor Gradeca zatvoren zbog objektivnih razloga (požara na 3. katu) zaključila sam da za Klovićeve dvore mogu pripremiti veću izložbu koja će svake dvije godine komparativno ukazivati na teme i trendove u ilustraciji. Pružila mi se prilika posjetiti Bibianu u Bratislavi (BIB), a usporedbom njihovih organizacijskih pravila s terminima održavanja drugih svjetskih manifestacija, izabran je bijenalni ljetni termin (lipanj i srpanj) kako bi se izbjegla terminska poklapanja. Ivan Vitez – jedan od prvih umjetnika koji se „u startu” deklarirao kao ilustrator šezdesetih godina XX. stoljeću – podržao me u prijedlogu manifestacije posvećene isključivo ilustraciji u odnosu na dotadašnje povremeno dokumentiranje ilustratorskih „izleta” u retrospektivama pojedinih slikarskih opusa. Iste 2006. godine, Međunarodni savjet za muzeje (ICOM) predložio je svjetskoj mreži muzeja, temu “Muzeji i mladi posjetitelji”, pa je fokus Prvoga bijenala bio na dječjoj ilustraciji (koja je istodobno dominirala domaćom produkcijom). Bijenalna izložba ilustracije rezultat je težnje širem i reprezentativnom pregledu hrvatske ilustratorske produkcije u međunarodnom kontekstu kroz izložbeni postav koji kvalitetom žiriranih radova, objavljenih i neobjavljenih (što je posebnost hrvatskog bijenala), katalogom i on-line dokumentacijom potkrepljuje vrijednost specifične likovne discipline. Već Drugi biennale, uz dječju ilustraciju, predstavio je novinsku i knjižnu, te reklamnu ilustraciju zasebnim dionicama. Tako je otvoren prostor za „fiction” i „non-fiction” ilustraciju što se konačno u najboljem svjetlu pokazalo dodjelom Velike nagrade Sedmoga biennala češkoj umjetnici, Renati Fučikovoj i njenim studentima.

7dnevno

Do kakvih je sve promjena došlo u mediju, a što su pokazali bijenali?

Loading...

Prateći hrvatsku scenu ilustracije posljednjih petnaestak godina najčešće sam si postavljala pitanje tumačenja ili artikuliranja akademskih i analitičkih kriterija u odnosu na međunarodnu scenu, definiranja specifične umjetničke discipline, tumačenja njene samostalnosti, prepoznavanja njene interdisciplinarnosti. U razgovoru s Natašom Govedić, u sklopu priprema za nastup Hrvatske kao zemlje gošće u Bologni 2015., spomenula sam možda najveću ondašnju novost. Naime, tada je, pri katedri za grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ilustraciju počeo predavati izv. prof.art. Svjetlan Junaković, kipar i ilustrator, vodeći klasu studenata putem višeslojnog, promišljenog pristupa stvaranju ilustracija (za djecu). Upravo je Svjetlan Junaković bio prvi dobitnik naše Velike nagrade, koja je 2007. predstavila njegov opus velikom samostalnom izložbom. Valja podsjetiti da se na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti ilustracija poslije djelovanja profesora Alberta Kinerta (1961. – 1984.) nije predavala sve do 2004., kada ju je u formi kolegija „vratio” baš Svjetlan Junaković, danas i predstojnik katedre za grafiku. Umjetnička akademija u Osijeku podupirala je aktivnosti svog odsjeka za grafiku, pod vodstvom doc.art. Stanislava Marijanovića (grafičara i ilustratora) s naglaskom na međunarodnu suradnju i razmjenu iskustava profesora, mentora i studenata. Od 2017. u Osijeku je pri Umjetničkoj akademiji moguće upisati sveučilišni diplomski studij ilustracije. Tako da svojevrsna institucionalna neprepoznatljivost umjetničke vrijednosti i kulturne važnosti umjetnosti ilustriranja, vezana uz ostalo za predrasudu o visokoj komercijaliziranosti ilustracije i nedostatak povijesnog i valorizacijskog pregleda ilustracija u djelima gotovo svih značajnih hrvatskih slikara XX. st., (pa i s prijelaza XIX. na XX. st.), ipak, u novije vrijeme pokazuje pozitivne pomake. Tome je stoga, uz Bijenale, pridonijela valorizacija studentskih ili diplomskih radova s odgovarajućih studija, a ne samo s katedri za grafiku i primijenjenu grafiku ili djelovanjem ilustratora u sklopu sekcija strukovnih udruga, primjerice ULUPUH-a.

No, “brendirati” manifestaciju u terminskom suglasju sa srodnima, od kojih neke već desetljećima opstaju, u ljetnom bijenalnom ritmu još uvijek je izazovno, a raduje činjenica da su naši i inozemni ilustratori uspijevali, osim na našoj novoj manifestaciji sudjelovati na izložbama od Bratislave (BIB) u Slovačkoj, Beograda (Zlatno pero), Ljubljane (Slovenski biennale ilustracije), Sarmedea i Bologne u Italiji, do „Oita biennala” u Tokiju ili NOME za zemlje Pacifika. Slijedeći dinamiku i prateći kriterije uzora, uklopili smo Zagreb u „mrežu” svjetskih izložbi i pomno dizajniranim dvojezičnim katalozima. Time jača percepcija vrijednosti našeg Bijenala u svijetu, uz povremenu suradnju sa specijalziranim zbornicima (“Onnimanni”, Finska i ” Art-Limes”, Mađarska) posvećenima ilustraciji, te zbornicima međunarodnih simpozija BIB-a. Poslije održanih predavanja u Bratislavi u sklopu BIB-a i kongresa IBBY-a u Santiago de Composteli (Španjolska), ubrzo nakon 2010. godine, zabilježili smo tranzicijske promjene, prisutnost novih imena na svjetskoj ilustratorskoj sceni, ali i „gašenje” pojedinih hrvatskih novina, časopisa i magazina koji su uredničkim angažmanom promovirali ilustraciju. Rijetka su tiskana izdanja koja su ustrajala na dnevnoj, mjesečnoj ili polugodišnjoj primjeni kvalitetne ilustracije (uključivši modnu i sportsku ilustraciju, karikaturu i strip). Kratko potom, uvidjeli smo vrijednost vizualne prisutnosti ilustracije u fanzinima (npr. Komikaze), on-line blogovima, on-line izdanjima (gdje je dobra ilustracija postajala svojevrsnim „wallpaperom” i „teaserom”).

Među svjetskim manifestacijama posvećenim ilustraciji u razdoblju koje pratimo, neke su se ugasile (u Martinu, Slovačka i Barreiru, Portugal) ili transformirale, a neke smo nedavno otkrili kao perspektivne (primjerice COW festival u Ukrajini). Sve spomenute pokazuju naglašenu orijentaciju na ilustraciju za najmlađu likovnu i čitalačku publiku.

Nacionalne selekcije prvih godina Bijenala predstavljali su povjesničari umjetnosti poput: Barbare Brathove iz Slovačke, Karin Gavassa i Lea Pizzola iz Italije, Frana Dulibića i Ranke Javor iz Hrvatske, Luise Kloos iz Austrije, Farideh Khalatbaree i Lili Hayeri Yazdi iz Irana, Nine Pirnat Spahić i Tanje Mastnak iz Slovenije, Gyongyver Horvath iz Mađarske, Anite Patyne Wincenijusz iz Poljske, Gyorgyja Mahashvilija i Ekaterine Gavrilove iz Ruske Federacije i drugih. Kasnije je radove birala prosudbena komisija poslije prijave na javni natječaj. Osnovnom vrijednošću smatram mogućnost prijavljivanja neobjavljenih radova na natječaj, po tome smo jedinstveni, publici nudimo mogućnost usporedbe naših i svjetskih autora, te ilustraciju neovisnu o formatu ili tehnici, te konačnoj primjeni. U direktnoj komunikaciji s autorima pokazalo se da brojni autori najviše cijene kriterij raznolikosti formata, jednako tako i kriterij prihvaćanja različitih izvedbenih tehnika. Bez obzira na znanje o grafičkim i slikarskim tehnikama, uvijek se konstruktivno raspravljalo prihvaća li prosudbena komisija radove u formi printa, litografije, fotografije, kolaža, ulja na platnu, 3D radova itd. Pitanje izlaganja originala i “ne-originala” zanimljivo je, jer pokazuje koliko inzistiranje na rigidnim kriterijima može biti ograničavajuće. Putem okruglih stolova, predavanja i radionica fokusiramo se na rad s autorima koji obrazlažu polaznicima po čemu je (ili nije) prijedlog načinjen od skice, potom crteža, potom izrade modela npr.u glinamolu, potom fotografiranja inscenacije poglavlja iz knjige original? Kako izložiti takav rad, a da publika shvati složenost nastanka prizora koji će kasnije pronaći otisnut u slikovnici ili knjizi? Koje su faze procesa nastanka ilustracije? Kriterij popularnosti manifestacije u današnjem trenutku medijske “ovisnosti” o zvučnim imenima i slikama, vezanim uz prepoznatljivost pojedinih umjetnika, masovnost suvenirske ponude vezane uz poznata imena, a ni mogućnost uporabne manipulacije digitalnom fotografijom, brzom i jeftinom za nakladnike i medije, ne idu na ruku hrvatskim ilustratorima. Digitalno doba utjecalo je na ilustraciju pojavom novih ilustratorskih poetika, nove publike i mogućnosti “work in progressa” na nekoj on-line platformi nakladnika ili agencija. Tu mislim i na kreiranje tzv. Art booka, umjetničke knjige gdje se često koristi tehnologija digitalnog tiska, laserskog izrezivanja oblika i modela, a kombinira se s finim papirima velike gramaže, ručno oslikanim; u kombinaciji sa sitotiskom i uvezom dobivate male umjetničke objekte i 3 D unikatne ilustracije u maloj nakladi (npr. radovi Tanje Dabo na 7. Bijenalu).

Vraćaju li se neki ilustratori tradicionalnoj, klasičnoj ilustraciji?

Sudjelujući u radu Stručnog povjerenstva za dodjelu Nagrade “Grigor Vitez” za ilustraciju 2017., zabilježila sam prisustvo novih likovnih rješenja mladih autora u knjigama za djecu, izraženih jezikom bliskim generacijama novog milenija. Autori rođeni od 1988. do 1996. izgradili su prepoznatljiv stil razvijajući ga i prilagođavajući zadanim formatima, kreativno čitajući i jednako tako sve češće oslikavajući vlastite tekstualne predloške (autorske slikovnice). Osim prepoznatljivih crtačkih rukopisa u ilustratorskoj produkciji 2017. primijetila sam dvije osobitosti: kvalitetom izrazito odskaču knjige s ilustracijama izrađenima klasičnim slikarskim tehnikama (suhim pastelima, akvarelima i akrilnim bojama) poput onih Marsele Hajdinjak, Andreje Peterlik Huseinović i Dubravke Kolanović, te one (u tušu i akrilu) Tomislava Tomića, što je osobito primjetno kada ih prati i primjerena nakladnička oprema. S druge strane izdvojio se niz ilustriranih prizora i priča iz kojih otkrivamo animatorsko, redateljsko, rekli bismo, transmedijsko kreativno iskustvo umjetnika, ne doduše nužno tim redoslijedom, poput onih Ivane Guljašević, Manuela Šumberca ili Milana Trenca što zadržavaju pozornost čitatelja od korice do korice, intrigiraju od margine do margine tvoreći svojevrsnu animiranu traku u suglasju s ispričanom pričom i digitalnim tehnologijama, uključivši tisak.

Zadnji Bijenale bio je posvećen temi grada. No, kakve ste sve teme obrađivali tijekom povijesti bijenalne manifesticije?

Nakon što smo ukazali na mogućnosti koje nudi izložbeno predstavljanje dječje, novinske, knjižne i reklamne ilustracije, tj. fiction i non-fiction ilustracija, dva puta smo tematski „ograničili” Bijenale — prvi put kako bismo obradili odnos animacije i ilustracije (2016.) i drugi put, zadavši široku temu grada koja nam se činila inspirativnom, razgranatom, za prikaz različitih stvaralačkih poetika (2018.), a to je potvrdila i suradnja s nakladničkom kućom Fraktura iz Zaprešića (Sibila i Seid Serdarević) koji su mi iz svog „fundusa” radova i naslovnica izabrali tridesetak sjajnih ilustracija, poprativši ih knjigama u kojima su objavljene.

Kakve probleme imaju hrvatski ilustratori s obzirom na krizu izdavaštva i tiska?

Nekoliko održanih okruglih stolova, predavanja i tribina potvrdilo je tu činjenicu; osobno sam pomislila da će nakladnici pokazati veći interes za neobjavljene kvalitetne ilustracije novih autora koje imaju priliku vidjeti u galerijskom postavu. Ivan Gregov ilustrator i predsjednik sekcije pri ULUPUH-u je primijetio i zapisao u povodu Sedmog bijenala sljedeće: „U vrijeme \’buma\’ kvalitetnih ilustratora kod nas nije bilo visokog učilišta za njih, dakle bili su samoeducirani, premda su neki bili akademski likovnjaci, ali ne i akademski ilustratori. No, nastali su prvenstveno jer je bilo potražnje, tj. posla za njih u matičnoj zemlji. Danas nekoliko fakulteta izbacuje izučene ilustratore, no potražnje više nema. Većina primjene ilustratorskog djelovanja se još od 80-ih vrtila oko nakladnika, a zaključno sa 2017. nekoliko najvećih je prestalo s djelovanjem. Hoće li se ilustracija sada njegovana u obrazovnim ustanovama i galerijama, pretvoriti u nešto manje utilitarno, ne-primijenjeno?”

Tko su sve bili dobitnici Velikih nagrada Bijenala i o kakvim autorima je riječ?

Prvi dobitnik Velike nagrade Biennala, Svjetlan Junaković, već je 2007. zastupljen bibliografijom u katalogu s više od deset kartica teksta. Samo popis do tada zasluženih nagrada obuhvatio je Europu, Aziju i Južnu Ameriku (od Bratislave, Zűricha, Padove do New Delhija i dr.), a u Zagrebu nagrađivan je na Svjetskom trijenalu male keramike, Trijenalu crteža i Salonu mladih (kiparstvo), dakako i Nagradom „Grigor Vitez”. Njegova samostalna izložba poslije Zagreba predstavljana je s uspjehom u Italiji, od Napulja do Modene. Osim skulptura među kojima su brojne interpretirane na ilustracijama (među ostalima za nakladničku kuću „Profil” iz Zagreba), izložio je ulja na dasci i velike formate ilustracija. S druge strane, Dušan Kallay, vrhunski predstavnik slovačke škole ilustracija (nazvane prema osnivaču Albínu Brunovskom) i iznimno je cijenjen profesor na Akademiji vizualnih umjetnosti u Bratislavi. Knjiga „Pripovijetke iz Shakespearea” za koju je nagrađen, predstavila je male formate crteža velike izražajnosti, neovisne o umjetničkim trendovima. Prvi put predstavivši hrvatskoj publici slovačkog ilustratora kroz odabrane primjere slovačke i svjetske književnosti i ne izostavljajući cjelokupan njegov doprinos likovnim i primijenjenim umjetnostima, pokazalo se da autor rođen 1948. godine ima što pokazati svježim crtačkim komentarima. Nagrađena je bila i Alenka Sottler. Hrvatskoj publici još uvijek nedovoljno poznata kandidatkinja za Andersenovu nagradu 2011. godine predstavila se u Zagrebu samostalnom izložbom i s dvjestotinjak izabranih radova. Među njima izdvojili su se ciklusi grafika i ilustracija za poeziju Malcolma de Chazala, ilustracije za Camusova „Stranca”, arhivski printevi za knjigu najljepših svjetskih bajki („Pepeljugu”), ilustracije i printevi na tekstilu za knjigu „Car i ruža”. Zvonimir Balog (1932.-2014.), dobitnik Velike nagrade Petog hrvatskoga biennala ilustracije, svoju nagradu u obliku samostalne izložbe zaslužio je upravo u godini svog odlaska. Posjećivao je škole i knjižnice širom Hrvatske, odgajao generacije entuzijazmom, iskrenim pristupom i tumačenjem vlastitih literarnih ostvarenja, enformelističkim ili drugačijim (minimalističkim, figurativnim, naivnim) slikarskim i skulptorskim kreacijama, često aforističkim zapisima, skicama i samo njemu svojstvenim kalamburima, a najčešće finom komunikacijom sa svojim umjetničkim i tihim slikarskim uzorima. Među tim uzorima našli su se Ivo Šebalj, Jakov Bratanić, Antun Motika i Mladen Veža. Usvojio je materičko slikarstvo i prihvatio izazov kadra kao prostora geste, ne napustivši figuraciju svorio je osobitu ornamentalno stiliziranu osnovu za ilustrirane kompozicije. Tomislav Torjanac, postao je svjetski poznat kao ilustrator Pijeva života. „Life of Pi” prvi put objavljen je 2002. godine postavši internacionalnim bestselerom. Kada je 2005. objavljen međunarodni natječaj za izbor ilustratora novog izdanja romana Yanna Martela, na njega se javilo više stotina sudionika iz cijelog svijeta. Hrvatski umjetnik pobijedio je na tom natječaju prijedlogom koloriranih ilustracija, njih četrdeset. Složena suvremena ilustracija kao što je u Tomislava, propituje, razmišlja, primijenjuje novo viđenje tradicije figurativnog štafelajnog slikarstva. Kada je ilustrirao „Djevojčicu i diva” , postala je jasnija njegova odlučnost u izboru boja, impasta, uvećanja detalja, anatomskih pojedinosti i sklonost da hičkokovski ugrađuje autoportret u pojedine izabrane kadrove. Zdenka Bašića nagradili smo priznanjem već 2006., te je dodjela naše Velike nagrade podcrtala njegov razvojni put ostvarenom multimedijalnom izložbom koja je scenski uprizorila ilustracije iz njegovih knjiga i filmova. Nagradu Grigor Vitez za ilustraciju dobiva 2009. i 2014., te posebno priznanje 2011. godine za cjelokupnu realizaciju knjige kao sklada dizajna, ilustracija i teksta, te visoku estetsku vrijednost. Godine 2006., 2012. i 2013. dobiva i Književne nagrade “Kiklop” za svoj rad na autorskim knjigama, “Priča o čokoladi”, “Sjeverozapadni vjetar” i “Mjesečeve sjene”. Dobitnik je dva “Porina” diskografske nagrade, 2010. i 2012. za najbolji video broj “Žeđam” i grafičko oblikovanje “Svijet glamura”. Godine 2012. upisan je na Časnu listu IBBY-ja(International Board on Books for Young People Honour List). Za svoj debitantski film Guliver (2009.) dobiva posebnu diplomu stručnog žirija na Animateci u Ljubljani, Grand prix na Danima hrvatskog filma 2009., nagrada “Oktavijan” za najbolji animirani film na Danima hrvatskog filma. Za animirano-igrani film Vesla 2012. dobiva Zlatnu medalju UNICA-e, Svjetskog festivala neprofesionalnog filma.

Upravo predstavljate izložbu Renáte Fučíkove iz Praga (Češka Republika), profesorice pri Fakultetu za umjetnost i dizajn iz Plzenja. Što odlikuje njezin umjetnički rukopis, odnosno što se može vidjeti na izložbi?

Renáta Fučíková rođena je u Pragu 1964. godine. Studirala je na Fakultetu primijenjenih umjetnosti ilustraciju i primijenjenu grafiku. Iako najčešće ilustrira knjige za djecu, autorica je brojnih knjiga za koje sama piše tekstove. Kreirala je i poštanske marke za dječji program Nacionalnog kazališta u Pragu. Surađuje s najvećim češkim nakladnicima, te s nekoliko inozemnih u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, na Tajvanu i u Južnoj Koreji. Dobitnica je brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada za ilustraciju, među kojima se ističu višekratno zaslužena najveća godišnja češka nagrada za najbolju ilustraciju dječje književnosti i prvo mjesto na Biennalu ilustracije u Teheranu 1999. godine. Izabrani radovi Renáte Fučíkove tumače prizore iz najpoznatijih bajki H. Ch. Andersena, predstavlja se autorskim knjigama „Moliere” i „Shakespeare” za koje je dobila književnu nagradu „Zlatna vrpca”; autorskim knjigama „Priče iz Novog zavjeta”, i „Povijest Europe” kao i autorskom knjigom stripa „Antonín Dvořák”, te „Kineskim bajkama” s 12 raskošnih ilustracija. Njena autorska knjiga, „Prag u srcu”, nominirana je za književnu nagradu Magnesia Litera 2016., a za ilustracije u knjizi „Franz Kafka / A Man of His Time and Our Own” (autora Radeka Malýja) nagrađena je našom Velikom nagradom.

Otkrili ste i dali prostor mnogim mladim imenima, no kada gledamo povijest, u Hrvatskoj je djelovalo jako mnogo vrhunskih ilustratora. Možete li nas podsjetiti na ta velika imena?

Nasta Rojc ilustrirala je „Šegrta Hlapića” Ivane Brlić – Mažuranić 1913., Ljubo Babić „Čarobni svijet” Eme Božičević 1916., Andrija Maurović ilustrirao je niz knjiga od 1930. do 1950.; meni osobno najdraža je Nives Kavurić – Kurtović koja je za nakladničku kuću Naprijed 1975. Ilustrirala „Djevojčicu i pjesmu” Slavka Mihalića. No, tu su i Vladimir Kirin („Priče iz davnine”, 1926.), Ivica Antolčić („Petrica Kerempuh”), Albert Kinert, Cvijeta Job, Ivan Kušan, Miljenko Stančić (oba ilustriraju kasnih pedesetih), Mladen Veža, Vilko Selan Gliha, Marjan Detoni, Josip Vaništa, Julije Knifer, Frano Šimunović, Ivan Švertasek, Ivo Šebalj. Ordan Petlevski crta Kekeca za „Mladost” 1963., Josip Biffel, Vasko Lipovac, Zlatko Bourek radi Antuntuna za „Mladost” 1979. godine. Mnogo ih je nespomenutih, nadam se da će biti prilike predstaviti ih u sklopu nekog novog Bijenala.

S kojim institucijama ste se povezali u svijetu?

BIB – Bratislava je prva i najznačajnija institucija s kojom sam ostvarila prve kontakte i suradnju, Slovenski biennale ilustracije, manifestacija je koju posjećujem od 2006. surađujući s kustosima i organizatorima, slijedio je Kanoon – iranski institut za razvoj književnosti za djecu i mlade, međunarodna škola ilustracije u Sarmedeu, potom Moskovsko udruženje likovnih umjetnika, Bologna International Book Fair (u Bolognu sam prvi put otputovala 2013., zahvaljujući Kašmiru Huseinoviću i njegovoj nakladničkoj kući, te predstavila hrvatski biennale predavanjem, a posjetio nas je Dušan Roll, utemeljitelj BIB-a Bratislava).

Kakav je danas položaj hrvatskih karitakturista i autora stripa?

Znam da Hrvatsko društvo karikaturista redovno organizira izložbe članova Društva, sudjelovanje članova na međunarodnim izložbama, te se tako povećava i broj nagrada i priznanja, a hrvatska karikatura osnažuje pri vrhu svjetske karikature, međutim njih bi valjalo upitati o položaju hrvatskih karikaturista; sigurna sam da imaju niz primjedbi na prijedlog Zakona o umjetnicima.

Autori stripa okupljeni su oko Strip revije, tj. Udruge prijatelja stripa, Strip foruma. 21. Međunarodni festival stripa CRŠ Zagreb Comic Con održao se u Domu HDLU-a 2018., pretpostavljam da je u bogatom trodnevnom programu „najvećeg strip festivala u regiji” dotaknuta i tema položaja hrvatskih autora stripa; osim navedenog nije mi poznato ukoliko neka galerija u novije vrijeme promovira strip kao umjetnost. Međutim, sjećam se nedavnog intervjua Mladena Novakovića o budućoj Kući stripa, tj. novom muzeju; već sama veličina njegove zbirke obećava. Kao znalac koji posjećuje europske Centre, tj. muzeje stripa, ima uvid u mogući interes turista i posjetitelja (za takvo što u nas). Rado bih pripremila jednu najavnu izložbu njegova velikog projekta u Klovićevim dvorima.