Prva samostalna izložba stonske slikarice, Zenaide Bandur

0
144

Iako se njezina djela nalaze u fundusima nacionalnih muzeja i galerija u Zagrebu (MG), Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, Etnografskom i Arheološkom muzeju u Splitu, njezino stvaralaštvo nije na prikladan način valorizirano; slikarica za života nije dobila veću pozornost likovne kritike, te je ovo, u stvari,njezina prva samostalna izložba

Bila je jedna od najvećih dubrovačkih slikarica, kozmopolitkinja, učenica Emanuela Vidovića, žena rijetke ljepote, supruga stonskog gradonačelnika. Njezin portret neke otmjene dame melankolična pogleda iz 1930. (Portret žene) gledatelj bi lako mogao zamijeniti s radovima majstora iz bečkog Povijesno umjetničkog muzeja, da nije i njezina neobična, vedra portreta snažne stonske ribarice, u korpusu hrvatskog slikarstva bez sumnje jedinstvenog djela koje je svojedobno prezreo Jerolim Miše, kao i sjajna prikaza legendarnog dubrovačkog “oriđinala”, Vlahe Slijepog.

Zenaida Bandur (Ston, 1885.-Zagreb 1946.), čija probrana djela upravo kao ljetni hit predstavlja galerija Dulčić-Masle-Pulitika koja djeluje u sklopu Umjetničke galerije Dubrovnik, imala je sreće za razliku od mnogih velikana kista, pera, kamere ili glazbe što su nestali u tami povijesti, samo zato što su bili iz manjih sredina ili nije bio prepoznat njihov talent.

Zahvaljujući Rozani Vojvodi i Sanji Žaji Vrbica, za izložbu Zenaide Bandur probrani su sjetni ženski portreti, melankolične scene iz interijera, dubrovačke ulice i mrtve prirode, otkrivajući senzibilnu dušu stonske slikarice koja je život završila u Zagrebu.

Iako se njezina djela nalaze u fundusima nacionalnih muzeja i galerija u Zagrebu (MG), Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, Etnografskom i Arheološkom muzeju u Splitu, njezino stvaralaštvo nije na prikladan način valorizirano. Slikarica za života nije dobila veću pozornost likovne kritike, te je ovo, u stvari, njezina prva samostalna izložba.

Veliki učitelji

O slikarici je malo pisano prvu analizu njezina rada unutar poglavlja o umjetnosti prve polovine dvadesetog stoljeća u Dubrovniku, daje Lucija Aleksić u katalogu izložbe „100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku“. Slikarica je dobila i kraći tekst u sinteznom pregledu Grge Gamulina unutar poglavlja o Klubu likovnih umjetnica, unutar kojega je i izlagala 1928. godine u Umjetničkom paviljonu, ali je autor navodi kao Zinaidu, zbog čega je često pogrešno pisano njezino ime.

Bio je to velik društveni događaj, ističu priređivačice, s brojnim afirmativnim kritikama koje ipak pokazuju i svojevrsno omalovažavanje ozbiljne umjetničke vokacije kod žena, odnosno njihovo stvaralaštvo tumače kao „poželjnu žensku razbibrigu“.

Zenaida Bandur svoje je prve poduke dobila od Domenike (Dome) Suhor u Dubrovniku, amaterske slikarice koja je učila od Vlaha Bukovca, Mata Celestina Medovića i Marka Murata. I sama je jednom prilikom rekla da su Bukovac i Celestin Medović bili njeni učitelji, makar su tek povremeno nadgledali njezine početničke radove. Iako je bilo uobičajeno da se djevojke iz dobrostojećih obitelji bave slikanjem i glazbom, kod Zenaide Bandur, očito je bila riječ i o mnogo dubljoj potrebi, jer je već kao udana žena 1905., zajedno sa svojom sestrom Redentom Ercegović, pohađala državnu zanatsku školu u Splitu 1910,/11. gdje ju je podučavao Emanuel Vidović. Nakon preseljenja u Zagreb 1928., odlazila je na niz studijskih putovanja u Rim, Firenzu, Veneciju, Beč i Pariz.

Pod utjecajem mentorice, prvo se okušala u portretima koji otkrivaju izuzetan likovni talenat. U “Portretu djevojčice” koji je načinila 1900. s nepunih petnaest godina, pokazala je iznimnu likovnu zrelost u impostaciji figure, mekoći oblikovanja lica i kose, te finoći teksture. Nekoliko godina kasnije, vjerojatno potaknuta predstavom Ekvinocijo, izradila je portret Vlaha Slijepoga, dubrovačkog “oriđinala” koji je glumio samog sebe. Kako ga je slikala i starijina Zenaidina sestra Mercedes u potpuno istom kadru i koloritu, nametnuo se zaključak da su ga portretirale zajedno.

Odjeci Bukovčeva učenja”

Na slici iz 1904., naslikala je dvije figure u prirodi, moguće prikaz njenih dviju sestara u vrtu obiteljske kuće na Pilama. Svjetlosni efekti na draperiji i bilju, te tema građanske dokolice, upućuju na slikaričine impresionističke uzore. Slobodan potez osjetan je i u portretu mlađeg brata Miha Ercegovića na kojemu je, kako ističu Rozana Vojvoda i Sanja Žaja Vrbica, uočljiva razlika između konvencionalno slikanog lica i brzih poteza kistom na odjeći dječaka. U portretu žene, pak, iz 1906., u kontrastu finije fakture inkarnata i slobodnijeg tretmana tkanina, možda se najviše osjećaju “dalekosežni odjeci Bukovčeva učenja”.

Iste godine naslikala je lik mlade djevojke s morem u pozadini, u polufiguri, snažne muskulature ruku, gdje je došao do izražaja njezin senzibilitet za svjetlosne efekte. Jako osvijetljene dionice lica izmjenjuju se s blago zasjenjenim dijelovima, a fini prijelazi svjetla očituju se i na inkarnatu ruku i na draperiji. Po opuštenoj pozi i širokom osmijehu djevojke, čini se da je slikarica dobro poznavala model kojeg će slikati u još dva navrata s manjim razlikama u detaljima fizionomije i tretmanu pozadine. U Etnografskom muzeju u Splitu slika je poznata kao “Stonska ribrica” i najvjerojatnije je i riječ o slici koju je izlagala 1928. na prvoj izložbi Kluba likovnih umjetnica i za koju je Jerolim Miše napisao – “da Zenaida Bandur ima i nekoliko nemogućih i neukusnih radova”.

No, variranje iste teme nije osamljen slučaj u njezinu radu, ističu autorice izložbe. Isto je napravila i u drugim žanrovima: vedutama “Dubrovački bazar” iz 1936. i “Mali Ston” (1930.), te u slikama s etnografskim motivima kao što su “Iseljenikovo pismo” (1925.) i “Ponikovsko kolo” (1930.). Naslikala je i nekoliko veduta Malog Stona od kojih je posebno vrijedna ona slikana iz pozicije pogleda prema moru, s djelomično vidljivom kulom u koju je uključila i žanr prizor s ribarima.

Priklon tendencijama vremena

Slike s etnografskim motivima nisu samo konstanta u opusu autorice, već i odraz mode s početka 20. stoljeća u kojemu su najčešće kupci umjetnina, stranci koji posjećuju naše krajeve tada za njih svojevrsni austrijski Orijent. Međutim, akademski obrazovani slikari posezali su za ovim motivima zbog egzistencijalnih razloga; kod Zenaide Bandur, supruge stonskog načelnika, najvjerojatnije je riječ o osobnom interesu i priklonu tendencijama vremena.

Najčešće je birala žanr prizore koji ocrtavaju karakteristične situacije u ruralnom životu: svečani ples, okupljanje oko ognjišta, berbu soli, slikarski uvjerljivo predočujući ambijent i karakter događaja, dok su sami likovi uvijek tipizirani bez individualnih značajki.

Osim toga, slikala je i moderne žene s natruhama glamura, svijet nadahnut modnim časopisima, svijetom filma i popularne glazbe u stilu tema art décoa. Okušala se i u sakralnim temama, ali u tim djelima nije dosegla razinu portreta i žanr prizora iz istog perioda. Primjerice, na triptihu Sv. Anutna Opata (1934.) iz župnog ureda u Stonu, u središnjem polju s prikazom sveca, djeteta Krista i anđela, koristi ustaljene obrasce. Nasuprot tomu, bočniji dijelovi slobodnije su riješeni i kvalitetnije izvedeni sa zanimljivim detaljima koji sugeriraju pelješki ambijent poput modela broda i zavjetnih slika.

Stoga je točno, kako zaključuju priređivačice ove iznimne izložbe, da se autorica nije snalazila u narudžbama i zadanim temama, već je intimni svijet njoj bliskih ljudi, poznatih prostora i detalja interijera bilo ono što ju je poticalo na slikarski rad, što je posebno vidljivo u njezinim mrtvim prirodama posebno izvanrednim “Paprikama” (1930.).

U posljednjih desetak godina njezina stvaralaštva, slobodniji duktus s vidljivim potezima kista, što je u ranijim razdobljima bilo rezervirano samo za pojedinačne dijelove kompozicije (draperija, pozadina), postao je dominantan, a sigurnost u komponiranju prešla je u pojedinim ostvarenjima u izrazitu lapidarnost izraza.

Prva afirmirana dubrovačka slikarica

Svakako, Rozana Vojvoda i Sanja Žaja Vrbica vratile su u kulturni život, ne Dubrovnika, nego hrvatske kulture, jedno posebno i duboko intimističko djelo koje se i u odabiru tema i koloritu može povezati s njezinim učiteljem, Emanuelom Vidovićem. Ili kako zaključuju autorice: “Premda je primila samo likovne poduke, slikarski poziv osjećala je do kraja života i intenzivno je stvarala u rasponu od četiri desetljeća. Svoje najveće dosege ostvarila je u mrtvim prirodama i portretima bliskih ljudi. Tijekom cijelog stvaralaštva, primjetne su oscilacije, te je česta pojava da se u istom vremenskom razdoblju javljaju iznimno kvalitetna i osrednja ostvarenja. Umjetnicu možemo promatrati kao prvu afirmiranu dubrovačku slikaricu, stalnu sudionicu žive izlagačke djelatnosti Kluba likovnih umjetnika i slikaricu otvorenu za impulse vlastitog okruženja i vremena”.