Nakon nekoliko stoljeća gospodarskog rasta, većina svjetskog stanovništva još uvijek živi na razini stanovanja, prehrane i infrastrukture na kojoj nije moguće stvoriti čak ni najniži minimum za život u sigurnosti i dostojanstvu
Što je uzrok kolapsu mnogih nacionalnih ekonomija, slomovima burzi, socijalnoj nesigurnosti i siromašenju? Kako tumače fizičar Philip Smith i ekonomist Manfred Max-Neef u svom traganju za novom, humanom ekonomijom – knjizi „Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra“ – formula kako su „za liječenje bolesti“ potrebna slobodna tržišta, prestanak državnog intervencionizma i bespomoćni sindikati, a koja je bila iskušavana stoljeće i pol, s matematičkom je sigurnošću dovela do opetovanog kolapsa i socijalne pustoši.
Povijest sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća stoga je, prije svega, priča o posvemašnjoj pobjedi bogatih i moćnih u njihovoj borbi za ponovno pridobivanje vlasti, nakon što su je kroz dvije generacije morali dijeliti s društvom. Prosjaci su se vratili na ulice Londona, a broj milijunaša naglo je porastao, podsjećaju autori. Bila je to potpuna propast kejnzijanizma i njegovog slabašnog obećanja boljeg svijeta za obične ljude.
Štoviše, kako upozorava Smith, šteta koja se nanosi društvu zamagljivanjem vrijednosnih postavki u pozadini društvenih istraživanja, nigdje nije toliko ozbiljna kao u ekonomiji, jer su ekonomisti često u situaciji da bitno utječu na političke procese. Iako svi vodeći ekonomisti naglašavaju da je zadaća ekonomije razumjeti ekonomske procese, a ni u kojem slučaju utjecati na mjere i propise, u praksi svaki prosječni ekonomist čini upravo to. Ako iza tog utjecaja leže skrivene prosudbe, građansko društvo se nije u stanju obraniti, osobito zato što su ekonomisti stekli ugled stručnjaka usprkos očitoj nesposobnosti da predvide razvoj ekonomskih događanja.
Važnu studiju o tom pitanju, napisao je Gunnar Myrdal, koji je bio zaokupljen osnovnim ekonomskim načelom, prema kojemu su prikrivene prosudbe presudne za oblikovanje ekonomske teorije, te je već 1930. objavio knjigu o političkoj pozadini ekonomske teorije. U tom je djelu pokazao kako političke prosudbe ulaze u korijene kojima se temelje različite škole ekonomske misli. Pritom je razotkrio nepostojanje vjerodostojnosti u tim pretpostavkama. Njegove jetke primjedbe o nelogičnosti, čak i besmislenosti mnogih prihvaćenih pretpostavki u različitim ekonomskim teorijama, priskrbile su mu trajnu nenaklonost njegovih starijih kolega.
No, osim Myrdala, postoji znatna literatura koja pokazuje da se pretpostavke na kojima se temelji ekonomska teorija, ruše pri pomnijem ispitivanju. Nažalost, ustvrđuje pisac, opsjenarstvo je uzelo tolikog maha u ekonomiji, da bi i većina ekonomista ustvrdili kako ekonomija uopće nije društvena znanost, a još manje moralna znanost, kako su vjerovali Adam Smith, Keynes i Gunnar Myrdal.
Mit o gospodarskom rastu
No, kroz svoju analitičku prešu, Smith i Max-Neef propustili su i jednu od temeljnih ideja s kojom bi se, bez sumnje, svatko složio, a to je uvriježeno mišljenje da je gospodarski rast – dobar, čak i nužan. Kako podsjećaju, prihvaćeno je mišljenje da gospodarski rast donosi bogatstvo i sreću svima. Čak i danas u postmodernističkom razdoblju, upozoravaju, kada su se snovi o beskrajnom napretku istrošili, gospodarski rast ostaje svjetionikom prema kojemu treba jedriti čovječanstvo. Mnogo je, međutim, ljudi koji nemaju nikakve materijalne koristi od gospodarskog rasta. Nakon nekoliko stoljeća gospodarskog rasta, većina svjetskog stanovništva još uvijek živi na razini stanovanja, prehrane i infrastrukture na kojoj nije moguće stvoriti čak ni najniži minimum za život u sigurnosti i dostojanstvu. Gospodarski rast nije pridonio poboljšanju njihova stanja i to ne samo u siromašnim, već i u mnogim vrlo bogatim zemljama ogroman broj ljudi živi u teškom siromaštvu.
Upravo gospodarski rast, kako tvde Smith i Max-Neef, ima niz uništavajućih učinaka. Sve više truje biosferu tvarima koje zagađuju okoliš, a neke od tih tvari nisu samo vrlo štetne, već ugrožavaju temeljne životne procese. Osim toga, iscrpljuje zalihe sirovina do te mjere da će se neke vrste sirovina, osobito energenata, iscrpiti za života mnogih ljudi koji danas žive. Opasnost od nestašice sirovina, pak, vodi u kontrolu nad preostalim zalihama i u aktualne ratove s nebrojenim žrtvama. Štoviše, kako tvrde autori, ako čovječanstvo ne odustane od fetiša rasta, u predstojećim desetljećima izbijat će novi ratovi za pristup sve oskudnijim resursima, što će prouzročiti goleme ljudske patnje i preoblikovanje geopolitičkog krajolika s nesagledivim posljedicama.
Gospodarski rast, dakako, stvara veliko bogatstvo, ali njegov najveći dio odlazi prema postojećim bogatašima, odnosno, naglo raste broj vrlo bogatih i ultrabogatih ljudi. Sve to navodi na zaključak kako će gospodarski rast sve više ometati svaki pokušaj stvaranja svijeta u kojemu ljudi mogu živjeti bolje. Dakako, iako se globalno političari opredjeljuju za stvaranje boljeg i ekološki podnošljivijeg svijeta, svi se istodobno opredjeljuju za rast – kao prioritetni cilj. Kod ekonomista, dominantne struje uvjerenosti u „beskrajni rast“, poprimile su obilježja religije, ističu autori. Mnogi ekonomisti i dalje tvrde kako postoje ekonomski „zakoni“, koji jamče da se gospodarski rast može nastaviti zauvijek, a da se pritom ne iscrpu prirodni resursi, dok će usporedo s tim rasti blagostanje, a okoliš postajati čišći.
Pokojni cijenjeni ekonomist, Julian Simon, tako je 1995. zapisao: „Danas postoji tehnologija za proizvodnju gotovo neiscrpivih količina gotovo svega što proizvodi priroda – hrane, nafte, čak i bisera i dijamanata – te da sve to bude u većini slučajeva jeftinije od cijene njihova prikupljanja u prirodnom stanju… Sad imamo u svojim rukama – zapravo u svojim knjižnicama, tehnologiju za prehranu, odijevanje i opskrbu energijom neprestano rastućeg pučanstva za sljedećih sedam milijardi godina“.
Simonovo mišljenje, upozoravaju Smith i Max-Neef, samo je jedno od mnoštva sličnih. Nažalost, kako postaju sve jasniji znakovi da beskonačni gospodarski rast vodi svijet sve brže prema propasti, glasovi koji tvrde kako je rast najbolji lijek za sve naše probleme, postaju sve glasniji.
Ljubav prema novcu – ‘odvratna morbidnost’
Upravo je dirljiva naivnost, podsjećaju, s kojom je jedan od najvećih ekonomista stoljeća – Keynes – još 1931. godine pisao u poglavlju naslovljenom „Ekonomske mogućnosti za naše unuke“ iz „Eseja o uvjeravanju“:
„Pretpostavimo da ćemo za stotinu godina svi mi biti u prosjeku osam puta imućniji… Izvlačim zaključak da bi, uz pretpostavku da ne bude nikakvih velikih ratova ni naglog rasta stanovništva, ekonomski problem mogao biti riješen, ili barem na pragu rješenja, u roku stotinu godina. To znači da ekonomski problem nije, ako pogledamo u budućnost – trajni problem čovječanstva. Zašto je to toliko neobično? Neobično je jer ako pogledamo u prošlost, vidjet ćemo da je ekonomski problem, borba za opstanak, uvijek do sada bio glavni, najhitniji problem čovječanstva. Stoga smo po prirodi izričito evoluirali – sa svim našim poticajima i najdubljim nagonima – u svrhu rješavanja ekonomskog problema. Ako ekonomski problem bude riješen, čovječanstvo će biti lišeno svoje tradicionalne svrhe… Hoće li u tome biti ikakva probitka? Ako uopće vjerujemo u stvarne životne vrijednosti, izgledi za to, u najmanju ruku, otvaraju mogućnosti probitka... Kad akumulacija bogatstva više ne bude od visoke društvene važnosti, nastupit će velike promjene u moralnom kodeksu. Bit ćemo u stanju procijeniti novčani motiv u pravom svjetlu. Ljubav prema novcu, kao posjedu – za razliku od ljubavi prema novcu, kao sredstvu za užitak i zadovoljavanje životnih realnosti – prepoznat će se u svom pravom obliku, kao prilično odvratna morbidnost, jedna od onih polukriminalnih, polupatoloških sklonosti koje s drhtavicom predajemo u ruke stručnjacima za umobolne. Tada ćemo, naposljetku, biti slobodni odbaciti sve one vrste društvenih običaja i ekonomskih postupaka koji utječu na raspodjelu bogatstava, raspodjelu ekonomskih nagrada i kazni, a kojih se sada pridržavamo po svaku cijenu, koliko god sami po sebi bili neukusni i nepravedni, jer su oni izuzetno korisni u promicanju akumulacije kapitala…“
Upravo je na ovom mjestu, Keynes krivo procijenio, napominju autori. Koliko god je je proizvodnja poprimila divovske razmjere, te iako je akumulacija kapitala premašila granice bilo kakve zamislive korisnosti, akumulacija bogatstva svejedno je ostala i ostat će od presudne društvene važnosti. Štoviše, kako zaključuju svoju neveselu prognozu Smith i Max-Neef: „U krajnje grbljivim društvima, kakvo je sadašnje društvo postalo u proteklih nekoliko desetljeća pod utjecajem neoliberalizma, može se smatrati da se čak i od neznatnog porasta prihoda ima sve ‘veće koristi’“.
(Nastavlja se)