Želimir Hercigonja, pisac za djecu i mlade svojim trećim nastavkom "Tajnog leksikona" snažno pomiče granice dječje književnosti i odvodi je na znatno višu razinu
Hrvatska dječja književna scena već dugo nije iznjedrila neko veliko književno autorsko ime koje bi imalo toliko kreativnosti, maštovitosti i snažnoga umjetničkoga naboja, da bi znatnije pomicalo granice književnog stvaralaštva za djecu, do pojave Želimira Hercigonje.
Sve se godinama vrtjelo oko prepoznatljivih književnih stereotipa koji su isprazni, bezlični i prilično predvidljivi, i većina se vodećih i javnosti prepoznatljivih i eksponiranih autora koji pišu i stvaraju za djecu dohvatilo tih uniformno jednakih (dosadnih) špranci književnog stvaralaštva. Neki od tih autora pišu tek toliko da pišu, popunjavajući svoje bibliografske statistike, a umjetničko im je stvaralaštvo na razini tek osrednjih srednjoškolskih uradaka bez imalo umjetničkog začina.
Srećom, nedavno mi je u ruku dospjela novoobjavljena knjiga “Tajni leksikon 3”, nastavak uspješnica “Tajni leksikon 1″ i ” Tajni leksikon 2″ koje su mi otprije poznate i koje su već davno osvojile mlade hrvatske čitatelje. Hercigonja je autor “opasnih” namjera, žestok i nadasve britak kritičar društvene stvarnosti i društvenog okruženja koji bespoštedno kritizira političke stranke i eksponirane političare, crkvu i crkvene velikodostojnike, mnoge javne, a u biti isprazne osobe, a pritom ima djeci primjerenu dozu humora kojim toplo boji svoje književno štivo i neprimjetno im se uvlači pod kožu svojim neposrednim, duhovitim i ludo zabavnim promišljanjima o životu i svim devijantnim oblicima društvene stvarnosti.
Mala smo zemlja s nevelikim tržištem i tržišnim potencijalima, ali da se kojim slučajem Hercigonja rodio u Engleskoj, Njemačkoj ili u nekoj drugoj mnogoljudnoj zapadnoeuropskoj zemlji, bio bi hit pisac i postao svjetsko ime. Ovako je, bez ikakvoga marketinga i znatnije promidžbe, nažalost, samo jako ime na malenom hrvatskom prostoru. Prije dvije-tri godine pročitala sam njegov izvrstan dječji roman “Dogodovštine s Drek Rivera” i postala njegov fan, premda potpuno podržavam mišljenje dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek iz pogovora knjige, da, citiram: “u pisanju bajkovitih oblika Hercigonja opijumski očarava ljepotom svog neoromantičarskog bajkovitog književnog izraza, a u romanu grubo otrežnjavanje te čitatelja sučeljava s nemilosrdnom, naturalistički prikazanom stranom života…” Premda, upravo to potonje jasno i nedvojbeno pokazuje njegovu književnu širinu i svestranost!
Malo je tko kod nas posljednjih godina pisao tako nestvarno lijepo, književno bajkovito štivo poput Hercigonje, no mene autor podjednako, ako ne još i više, fascinira svojim romanima za djecu i mladež, koji su postavili za mnoge druge dječje autore nedostižne im standarde. Možebitno će ponekog kritičara naviklog na dječje književne “limunade” iziritirati autorov nov, nadasve svjež i provokativan književni izričaj kojim on bez dlake na jeziku, izravno i snažno progovara o svim stranputicama društvenog, obiteljskog, vjerskog i političkog okruženja, ali ja sam jednostavno osjećala radost čitanja dok sam se stapala s autorovim štivom koje zrači njegovom književnom snagom i životnim stavom. Ono što je novina, i čime autor pomiče granice, jest to što je ovdje dječje štivo u znatnoj mjeri, fascinantno i nenametljivo, protkao povijesnim anegdotama iz povijesti engleskih monarhija od 12. do kraja 16. stoljeća, na nepretenciozan, duhovit i nadasve simpatičan način, i djeci sjajno približio likove iz kraljevskih dinastija Anjou-Plantagenet i Tudor, koje su stoljećima vladale Engleskom. Neposrednost autorovog književnog izričaja pisanog ovdje u prvom licu tolika je da čitajući imate snažan osjećaj da ste i sami sudionik ovog duhovitog dječjeg romana, a po dovršetku žalite što su zbivanja proletjela prebrzo, u trenu. Hercigonja me ovdje snažno podsjetio na dar književnice svjetskih bestselera – povijesnih romana iz engleske povijesti – Pilippe Gregory (“Nesuđena vladarica”, “Druga sestra Boleyn”, “Bijela kraljica”, “Kraljičina luda”…) čije se knjige prodaju u milijunskim nakladama, a ima i doktorat iz književnosti iz doba baroka. Premda, Philippa je za mnoge, a i za mene, prepapetična i predramatičnog izričaja s prenaglašenim ženskim likovima tog dijela engleske povijesti. Zanima me kako bi Hercigonja, kao očigledni znalac i veliki ljubitelj tog dijela povijesti svojim muškim rukopisom i nespornim književnim talentom prezentirao neki takav povijesni roman na samo njemu svojstven način.
Nekoliko dana potom, iznova sam pročitala Hercigonjin roman i dojam je, gle čuda, bio još snažniji, te ga iz tog razloga preporučam profesorima hrvatskog jezika, jer iako je Hercigonja lektirni pisac s nekoliko lektirnih naslova, i kao takav među nekolicinom najčitanijih hrvatskih dječjih pisaca, a i pisaca općenito, moja je preporuka da ne propuste djeci preporučiti i treći nastavak “Tajnog leksikona”, pisanog živopisnim i djeci bliskim jezikom. Knijga će zasigurno postati veliki hit. Nadam se da će i hrvatske knjižnice prepoznati iznimnu vrijednost ovog romana u izdanju “Naklade Ljevak” koja je u svoju autorsku “ergelu” privela jedno iznimno jako ime s područja književnoga stvaralaštva za djecu, a vjerujem da su i sami svjesni njegova golemog književnog potencijala kojem bi književnim prijevodima neizostavno trebalo trasirati put i na široke europske prostore, i pokazati Europi da i mi “konja” za trku imamo.