Pedeset milijuna siromašnih Amerikanaca

Flickr

U Sjedinjenim Američkim Državama vlada najveća nejednakost te ondje usporedo postoje golemo bogatstvo i krajnje siromaštvo te su SAD najbogatija zemlja u povijesti, s najvišom stopom siromaštva u industrijalizirnom svijetu

Mnoge ljude koji su zaokupljeni problemima razvoja iznenađuje što nepravde i neravnopravnost neoliberalne ekononomske odeologije ne pogađaju samo stanovnike siromašnijih zemalja, već i one u bogatijih.

U Sjedinjenim Američkim Državama koje su razvile mit o “američkom snu”, danas žive milijuni ljudi u najtežem siromaštvu. U tom smislu autori “Raskrinkane ekonomije – od moći i pohlepe do suosjećanja zajedničkog dobra” Philip Smith i Manfred Max-Neef” uz postojeću termininologiju razvoja (nedovoljno razvijena, u razvoju i razvijena) koje su se desetljećima držale dovoljne za opis i usporedbe stanja, uvode četvrtu kategoriju zemalja u proturazvoju – onih koje se kreću iz boljega u gore stanje, a SAD su nedvojbeno najuočljiviji primjer takvog slučaja.

Po svim pokazateljima kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca, s iznimkom najviše elite financijskih krugova, ustrajno se pogoršavaju od 1970. godine što se jasno vidi prema Ginijevom koeficijentu (mjera nejednakosti raspodjele dohodka ili bogatstava nazvana po statističaru i sociologu C. Ginniju). Prosječni direktor tvrtke zarađivao je 1970. 25 dolara za svaki dolar koji je zaradio prosječni radnik, do 2000. godine taj je odnos dramatično porastao te je direktorska plaća uza sva prava na dionice, bonuse i druge povlastice bila 500 puta veća od radnikove. Štoviše, ukupno bogatstvo 400 najbogatijih Amerikanaca iznosi 1,57 bilijuna dolara što je vise od ukupnog neto imutka 50 posto stanovništva SAD. Ili drugim riječima, četiri stotine ljudi u SAD bogatije je od 155 milijuna drugih ljudi.

 Najbogatija zemlja u povijesti s najvišom stopom siromaštva

Stoga od svih ekonomski razvijenih zemalja, u Sjedinjenim Američkim Državama vlada najveća nejednakost te ondje usporedo postoje golemo bogatstvo i krajnje siromaštvo te su SAD najbogatija zemlja u povijesti, s najvišom stopom siromaštva u industrijalizirnom svijetu. Oko pedeset milijuna američkih građana živi u siromaštvu. Najmanje tri desetljeća plaće stagniraju, siromaštvo se širi, a u sustav socijalne skrbi je stalno na udaru. Preraspodjela bogatstva dogodila se u korist sićušne financijske elite jer je uz pomoć golemog paketa mjera spašen spekulativni financijski sektor.



Osiromašenje američkih radnika detaljno je dokumentirano u istraživanju Sjevernoistočnog sveučilišta, u kojemu je analizirana nezaposlenost 2009. godine, godinu dana nakon velike krize. Stopa nezaposlenosti u četvrtom tromesječju 2009. među deset posto domaćinstava s najnižim prihodima iznosila je 31 posto, što je na razini depresije. Šira mjera nezaposlenosti, stopa nedovoljne iskorištenosti tržišta radne snage – koja uključuje nezaposlenost, nedovoljnu zaposlenost i one ljude koji su ispali iz kategorije radne snage, jer više izravno ne traže posao – premašila je 50 posto među deset posto onih s onih s najnižim prihodima. Za slijedećih deset posto iznosila je 37,6, posto, a za trećih i četvrtih deset posto iznoslila je 17,1, odnosno 15 posto. Za gornjih deset posto stopa nedovoljne iskorištenosti iznosila je 6,1 posto.

Prema tom istraživanju, spomenuti podaci su ukazivali na stanje “Velike Depresije”, ali ipak nije bilo tržišne recesije među američkim bogatašima. Dakako, duboka polarizacija koja se izražava u basnosnoslovnom bogatstvu nekolicine na jednoj strani, te nezaposlenosti, smanjenju plaća, beskućništvu i gladi na drugoj strani znak je zaoštravanja dugoročnih kretanja. Prema Institutu za ekonomsku politiku iako su mnoge obitelji srednje dohodovne razine ostale bez posla, doma i mirovinskih ušteđevina u recesiji, njihove ekonomske nedaće sežu mnogo dublje u prošlost. Tijekom trideset godina prije fatalne 2008. godine u kojoj je buknula sadašnja kriza – gotovo 35 posto ukupnog rasta prihoda u SAD prigrabio je gornji jedan promil ljudi, dok je prihod donjih 90 posto narastao u istom razdoblju samo 15,9 posto.

Posljedice krize

Zastrašujući popis okolnosti koje su prevladavale u SAD 2009., kako su upozorili Smith i Max-Neef mogli bi postati trajno obilježje ako neoliberalni model i dalje bude temelj ekonomije dominantne struke. To znači: pedeset milijuna ljudi prehranjuje se uz pomoć bonova za hranu, 50 posto američke djece prehranjivat će se bonovima u određenim razdobljima svoga djetinjstva, a svaki dan 20.000 ljudi više trebat će bonove za hranu. Pedeset milijuna građana nema zdravstvenu skrb. SAD imaju najskuplji zdravstveni sustav na svijetu i njihovi građani ga plaćaju dvaput više nego u drugim zemljama, a po ukupnoj razini zdravstvene skrbi koju dobiju za taj novac, SAD su na 37. mjestu u svijetu. Od početka krize, Amerikanci su izgubili pet tisuća milijardi dolara od svoje štednje i sredstava u mirovinskim fondovima, a 13 tisuća milijardi u vrijednosti svojih domova. Osobni dugovi porasli su sa 654 posto prihoda 1980. na 125 posto prihoda. Pet milijuna obitelji već je izgubilo svoje domove,a procjenjuje se da će još 13 milijuna ostati bez krova nad glavom. Svakog dana 10.000 domova završi u rukama vjerovnika. Na kraju, SAD imaju tri milijuna beskućnika.

Suprotno tome, prihod 400 najbogatijih obitelji porastao je 31 posto samo u 2006. i 2997. godini, pri čemu je prosječni prihod svake obitelji iznosio 345 milijuna dolara. Kada je, međutim, riječ o porezima, oni su pali sa 30 posto u 1995. na 16,6 u 2007. godini. Radnici danas u SAD rade više sati, porasla im je produktinost ali im opada prihod. Masovni mediji, ističu Smith i Max-Neef redovito skrivaju goleme patnje i psihološki danak koji se nalaze iza te stvarnosti. U vijestima se dakako neprekidno pojavljuju brojke koje pokazuju lažan napredak.

Utjecaj sveučilišta

Također, što je poseban fenomen zatvorsko gospodarstvo u SAD-u cvate te već dugi niz godina sve više Amerikanaca odlazi u zatvor. Prije par godina, a trend se nije smanjio, boravilo je ili boravi u zatvorima 2,3 milijuna ljudi, što znači da je više ljudi u uzništvu nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta. Na svakih 100.000 američkih građana njih 700 je u zatvoru. Za razliku od toga, na svakih 100.000 ljudi u Kini, njih 10 je u zatvoru, u Francuskoj 80, u Saudijskoj Arabiji 45. U izvještaju tjednika Hartford Advocate pod naslovom “Zemlja tamnica” objavljeno je da se svaki tjedan negdje u Americi otvori novi zatvor. Zabrinjava, međutim, što takve informacije nikada ne stižu među glavne vijesti, već se doslovno prikazuje lažna slika. Primjer je dakako i nezaposlenost te službeni podaci ne obuhvaćaju ljude koji su “nedoborovljni djelomični zaposlenici” koji rade smanjeno radno vrijeme, ali žele puni posao niti “obeshrabreni radnici” koji su izgubili nadu i više ne traže posao. Sve su te kategorije ljudi isključene iz podataka o nezaposlenosti te se, paradoksalno, izvještava kako se “nezaposlenost stabilizirala”, dok zapravo broj nezaposlenih raste.
Usporedo s ovim poražavajućim podacima, autori, podsjećaju da se potkraj šezdestih godina neoliberalna paradigma kao definitivan ekonomski svjetonazor učvrstila kroz utjecaj osam velikih sveučilišta u SAD. Bio je to razultat raskošnog istraživačkog programa koji su pokrenuli RAND korporacija i američko ratno zrakoplovstvo u svrhu promicanja radikalnih istraživanja u području matematičke ekonomije. Razlog je bio u tome što su vojni stručnjaci držali da bi teorija igara i druga matematička pomagala mogla biti važna za nacionalnu obranu. Glavnina novca slila se u najvažnija veučilišta – California, Harvard, Princeton, Columbia, Stanford, Chicago, Yale I M.I.T. koja su vrlo rado promjenila orijentaciju svojih ekonomskih fakulteta kako bi bilo sigurna da će trajno dobivati ta sredstva.
Osim toga, više od tisuću ekonomista koje su od kraja šezdesetih zapošljavali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka prošlo je kroz sveučilišnu indoktrinaciju Velike Osmorice i ne treba čuditi što je u proteklim trima desetljećima 20. stoljeća i na u novom tisućljeću neoliberalizam ovladao cijelim svijetom usprkos tomu što je umjesto rasta svjetskog blagostanja što je obećavao, rezultirao suprotnim. Upravo je nevjerojatno, ističu pisci, da su Sjedinjene Američke Države nametnule ostalom svijetu ekonomsku ideologiju koja je upropastila i nju samu. Do kraja šezdestih na sveučilištima su se izučavale razne neoklasične teorije, od tridesetih godina i kejnzijanizam, kasnije i razne škole – postkejnzijanska, austrijska, behavioristička ili feministička te su studenti na raspolaganju imali različite perspektive iz kojih su mogli analizirati ekonomske probleme.
Danas, ističu Smith i Max-Neef na sveučilištima više uopće ne postoje usporedo različite ekonomske vizije i škole iako ima mnogo ekonomista koji ne prihvaćaju dominantnu ekonomsku misao, stvarajući važan alternativni doprinos. Njihov rad, međutim, ne priznaju ni ekonomske katedre ni tradicionalna ekonomska literatura.

Njihov rad je subverzivan, te se mora odvijati izvan zidina sveučilišne ortodoksije. Neshvatljivo je, nastavljaju, da je ekonomija jedina disciplina u kojoj se pretpostavlja da se problem 21. stoljeća tumače, analiziraju i shvaćaju uz pomoć teorija 19. stoljeća. Stoga i ne iznanađuje što su ekonomisti previdjeli raspad gospodarstva u listopadu 2008.- najveći kolaps od 1930. Vjerojatno su samo dva ili tri ekonomista previdjela tu krizu, a jednoga od njih Nouriela Roubinija, osuđivali su kolege zbog “katastrofalnog gledišta” te ga kritizirali zato što se u svom predviđanju nije služio matematičkim modelima.
Teško je, ustvrđuju, uopće shvatiti kako je takva nestvarna, previše pojednostavljena I dogmatska intelektualna tvorevina uspjela zavesti akademske krugove. Ili kako je najbolje opisao Fullbrook: “U neoklasičnom svijetu privida sve, kao u bajci, funkcionira čudesno dobro. Nikad nema nezaposlenosti, tržišta svih vrsta uvijek se smjesta isprazne, svatko dobije točno ono što zaslužuje, tržišni ishodi redovito su “optimalni”, svatko maksimalno iskorištava svoj potencijal i svi građani posjeduju kristalnu kuglu koja nepograšivo pretkazuje budućnost. U tom unaprijed osiguranom raju (u kojemu nema kaotičnih pojava kao što su društvena bića, institucije, povijest, kultura, etika, religija, ljudski razvoj I neodređenost koja prati slobodu), ne postoje državno vlasništvo, regulacija, odgovornost korporacija, propisi o gradnji, zdravstveni i siguronosni propisi, prava o kolektivnom pregovaranju, norme o kvaliteti hrane, kontrola oligopola I monopola, socijalna skrb, ustanove za javno zdravstvo. Umjesto toga postoje samo tržišta, tržišta I opet tržišta. Za one koji doslovno shvaćaju taj model, rješenje svih ljudskih problema svodi se na to da stvarni svijet postane sličniji neoklasičnom svijetu privida. “Sve što vam treba jest tržište”. Ako niste u stanju riješiti se nečega što nije tržište, promijenite to tako da izgleda kao tržište. To je središnja ideja neoliberalizma. Priprosto? Dakako. Zabluda? Sasvim. Ali…može se primjeniti gotovo na sve…”. (nastavlja se)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI