Osamljenost suvremenog čovjeka

0
152

I osamljeni i u grupama likovi Krešimira Trumbetaša odražavaju osmaljenost današnjeg čovjeka u svijetu bez milosti u kojem se očanički pokušava družiti na društvenim mrežama

Osamljenost suvremenog čovjeka osnovna je tema 20. stoljeća koja odjekuje u mnoštvu izvanrednih opusa.

Nije ni čudno da je upravo ta tema glavna odlika drvenih skulptura, manje crteža zagrebačkog slikara Krešimira Trumbetaša što se može vidjeti u galeriji Vladimir Filakovac

Loading...

Čak i kada su združeni ili u grupama po dvoje do troje skulpture odišu samoćom. Moderno doba pokazalo je svoje paradokse – svijet je ispremrežen mrežama za komunikaciju u kojima ljudi očajnički traže jedni druge ili samo prijatelje kojima bi povjerili svoje misli.

Trumbetaš rezbari drvo na tragu naïve, ne ulazeći u detalje čim više njegove skulpture s tek naznačenim ljudskim silhuetama ili obrisima bića postaju totemi samoće. One su vrlo jednostavno rezbarene odajući vještinu čovjeka kojemu je drvo vrlo blizak materijal stvaranja. One su i vrlo suvremene svojom tematikom svjedočeći da je čovjek izgubio bitku sa tehnologijom koja umjetno povezuje milijarde onih koji se nadaju da će pronaći drugoga ispisujući svoje misli na računalu, ne ostvarajući više ljudski kontakt što je i poraz modernoga doba.

Ili, drugačijim riječima Stanka Špoljarića drvo je materijal kojega je Trumbetaš istinski posvojio, te osjeća vitalitet i godove debla i grana upisanih u svako njegovo djelo. Odabir materijala jeka je njegova kiparskog razmišljanja, drva kod kojeg polazi od značenja iskonskog, do zaglađenosti ploha u konačnici djela. Poštuje tradiciju, vrijednosti klasične estetike, ali nalazi vlastita stilska određenja, te ono općepreobražava u osobnosti umjetničkog senzibiliteta.

Trumbetaš oblikuje skulpture čistog volumena, jasne obrisne linije, napete površine, odmjerene primjene boje. On stilizira formu, želeći takvim likovnim načinom odrediti i sadržajni sloj djela. Potka je, dakako, realistična, no redukcijom detalja Trumbetaš se koncentrira na bitno, na forme koje će ponajbolje izraziti njegove motivske interese.

Sa simpatijom promatra ljude oko sebe, donosi njihova raspoloženja, očekivanja i tanahnost emotivnog. Izabrao je stupovite forme, razložnih zadebljanja, dostatnih za puni taktilitet tjelesnog. Uz osnovni stav naglašenog vertikaliteta volumena pojavljuju se nijanse kretnje, blagog naklona, ili pomaka glave u stranu, sa svim varijantama položaja. I minimalnim pomacima Trumbetaš maštovitošću rješenja podiže slikovitost kiparskog, pri simboličnom hodu svake figure, vidljive i u atraktivnosti “razgovora” više osoba na jednom mjestu.

Površina skulptura s priljubljenom draperijom, izjednačenom s epidermom, izvanjsko je tkivo figurativnog, s pritajenom vibrantnošću oblika. U svojevrsnoj egzaktnosti forme uprisutnjena je liričnost dojma, konstantna poetičnost priča, s pojedincima kao akterima, ali i grupama koje nude složeniji scenarij. Ponajbolji primjer za to je djelo s prikazom ambijenta ispunjenog zbiljom mnoštva, Trg, gdje na ravnini plohe pulsira život. Šetači, u parovima i sami, osobe u žurbi i zastancima, skupljeni u raznim dijelovima trga, s aktivnim treptajima međuprostora.

Stvorena je dinamična scena bez gluhih dubina, ispunjena silnicama prostora i likova. Svaka prisutnost pojavnog, svake jedinke oblikovana je pomno, kiparskim marom kroz masu jasne tektonike i ritmizaciju fragmenata.

I u komornim dimenzijama sluti se naznaka stvarnog, gdje su anonimni u paradi svakodnevice uvjerljivi nositelji zbivanja. Neobične dramaturgije u presliku života, s naviranjem zavodljive zagonetnosti, sanjarenja, ljepote melodioznih gradacija. I odraza ljudskog. S govorljivošću u boravištima sjećanja i slutnje, u flertu s materijalom kroz stamenost oblika, u dijalogu s stablom koje je bilo, a skulpturom dodatno oplemenjeno, i putenošću i ornamentikom. Crteži u jednom segmentu prate kiparske faze Trumbetaša, ali i s nizom primjera gdje se linija ostvaruje nemirnim potezom ekspresionističke spontanosti, i u formi likovne istančanosti, reda, ali i primjerima slobodnije gestualnosti.

Veseli što Krešimir Trumbetaš usprkos visokoj životnoj dobi i dalje stvara umjetničkom svježinom, neugasivom kreativnom iskrom. Bio je svoj, i ostao je svoj. Krešimir Trumbetaš rođen je 1936. godine u Koprivnici. Diplomirao je geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i klarinet na Glazbenoj akademiji u Zagrebu, te se od 1965. do umirovljenja profesionalno bavio glazbom. Od 1967. godine kao samouk izrađuje skulpture od drva, crteže i grafike, a izlaže od 1971. godine na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Godine 2016. Hrvatski muzej naivne umjetnosti, u suradnji s Creskim muzejom, svečano je obilježio 80-godišnjicu umjetnikova rođenja velikom retrospektivnom izložbom skulptura i crteža. Član je Hrvatskog društva naivnih umjetnika. Živi u Zagrebu.