Papa Inocent IV. je 26. siječnja 1252. u pismu krčkom biskupu Fruktuozu dopustio da redovnici, benediktinci-glagoljaši, u Omišlju, mogu obavljati bogoslužje na crkvenom slavenskom jeziku, odnosno da umjesto latinskoga jezika mogu slobodno - glagoljati. Tim pismom - uz pismo, koje je 1248. poslao senjskom biskupu Filipu - potvrđeno je slavensko bogoslužje u zapadnoj, latinskoj crkvi
Kako smo krenuli tragom antologijske knjige dr. Branka Fučića, „Terra incognita”, pred nama se razotkrivaju sve zanimljivije priče o hrvatskoj baštini koje je taj neumorni znanstvenik otkrivao na svojim putovanjima Hrvatskim primorjem. Jedna od njih je i priča o hrvatskim benediktincima-glagoljašima.
Papa Inocent IV. je 26. siječnja 1252. odgovorio pismom krčkom biskupu Fruktuozu. U svom pismu Papa je dopustio da redovnici, benediktinci-glagoljaši, u Omišlju na otoku Krku, mogu slobodno obavljati bogoslužje na slavenskom jeziku, a to znači na crkvenom slavenskom jeziku, odnosno da umjesto latinskoga jezika mogu slobodno – glagoljati.
To je ključni datum i ključni događaj u našoj crkvenoj i u našoj nacionalnoj kulturnoj povijesti, jer je tim papinim pismom — uz pismo, koje je 4 godine ranije (1248.) poslao senjskom biskupu Filipu — potvrđeno slavensko bogoslužje u zapadnoj, latinskoj crkvi. Papa u svom pismu doslovce navodi kako opat i redovnička zajednica samostana sv. Nikole de Castro Muscla (tj. u Omišlju) pripadaju redu svetoga Benedikta, da oni, kao Slaveni koji imaju slavensko pismo (to je glagoljica), ne mogu učiti latinsku knjigu, pa im stoga – na njihovu molbu – dodjeljuje dopuštenje da bogosluže iz slavenske knjige, ali po obredu rimske Crkve.
Prema tome, iz ovog papinog dokumenta vidimo da su godine 1252. redovnici u Omišlju bili istodobno i benediktinci i glagoljaši. Iako je ta činjenica jasna i nedvojbena iz papina pisma, ipak se ona čini nevjerojatnom i gotovo zagonetnom. Znamo da je osnivač benediktinskog reda bio sv. Benedikt, rođen u Nursiji (to je danas Norcia kod Spoleta) u Italiji, u pokrajini Umbriji. On je sastavio pravila kako njegovi redovnici moraju živjeti – a to je glasovita Regula sv. Benedikta. Godine 528. osnovao je matičnu opatiju na Monte Casinu u Kampaniji, sjeverno od Napulja. Iz Monte Cassina benediktinci su se postepeno širili po Italiji i na sve strane po svijetu, pa su tako preko mora došli i u naše krajeve.
Dva tipa benediktinaca
Benediktinci su posvuda bili izraziti nositelji latinske pismenosti i kulture. Ako to znamo, pitamo se začuđeni, kako je to Papa podijelio pravo bendediktincima u Omišlju na otoku Krku da službu božju obavljaju, ne na latinskom, nego na slavenskom jeziku, jer — rekao je Papa – „discere latinas litteras non possunt”, tj. da oni ne mogu učiti latinsku knjigu.
Bilo bi više nego naivno misliti da su se benediktinci-latinaši, dolazeći iz Italije, odjednom u našim krajevima preobratili i postali glagoljašima. Što se, zapravo, dogodilo? Znamo da su u našim krajevima usporedo postojala dva tipa benediktinaca: jedni koji su se služili latinskim jezikom, i drugi koji su se služili u liturgiji staroslavenskim jezikom i slavenskim pismom (glagoljicom, odnosno ćirilicom). Ćirilicom su se služili benediktinci u Povljima na otoku Braču, a glagoljicom benediktinci na otoku Krku (u Omišlju,i u opatiji sv. Lucije kod Baške, te u jednom samostanu u gradu Krku). Ali, hrvatskim benediktincima-glagoljašima nema traga u historijskim izvorima prije XIII. stoljeća!
A kako smo upravo iz rimskih, iz latinskih, iz papinskih dokumenata saznali da je nekakvih redovnika-glagoljaša bilo na tlu dalmatinskih biskupija već početkom X. stoljeća, možemo iz svega zaključiti da su s misionarskom akcijom svete braće Ćirila i Metoda i s dolaskom njihovih učenika u naše krajeve, nastali, uz svjetovni kler, uz popove glagoljaše — i redovnici glagoljaši i glagoljaški samostani.
Svaki samostan je u ono vrijeme bio autonomna jedinica s vlastitom upravom, pravilima i običajima, kako u bogoslužju tako i u liturgijskom jeziku. Mi smo u to daleko doba na na našoj obali i otocima imali i samostane u kojima je jezik bio grčki. Ta, bili smo i pod Bizantom…
Pape, rimska kurija i državne vlasti inzistirali su na tome da samostanska pravila budu svuda na Zapadu jedinstvena. Savršen model samostanih regula bila je Regula sv. Benedikta, „Regula monasteriorum”. Prema njoj se reforma tijekom XII. i XIII. stoljeća svuda provodila. Tako su i naši stari redovnici glagoljaši na Braču, Pašmanu i Krku bili prisiljeni prihvatiti pismo sv. Benedikta, pa su na taj način istodobno ostali tradicionalni glagoljaši, a naknadno su postali benediktinci.
Grafiti – svjedočanstva života
Jedan ga je prijatelj, pisao je Fučić, nazvao u šali – „sakristanom svih istarskih crkava”. A to kako je istaknuo naš znanstvenik nije bila šala, već istina.
„Ne znam ima li neka crkvica u Istri, u Hrvatskom primorju i na otocima u kojoj nisam bio. To su godinama bili moji kabineti, moji instituti i blažena i mirna radna mjesta”, isticao je Fučić. U tim je ckvama otkrivao srednjevjekovne freske i na njima pronalazio grafite. Grafiti su bile črčkarije ugrebene oštrim šiljkom na zidu, pogotovu obojenu, gdje su se uparane crte bolje isticale od tamnije pozadine, pojašnjavao je Fučić.
To su crteži, zapisi grafomana, kojih je bilo uvijek i svuda. U grafitima je svašta pisalo, iz njih se čitalo, kao i u naše dane – tko je za plave, a tko za zelene. Grafiti su bili i prvorazredni povijesni izvori. Oni su otkrivali „malu povijest”, povijest malih ljudi svakidašnjice. To su bila mala zrcala na kojima se spontano odražavao život.
„U starim crkvicama bio sam strastven lovac na sve grafite i one latinske i talijanske i njemačke, ali i na prikuturalne grafite”, napominjao je pisac. Tako je na freskama u crkvi sv. Antona opata u Barbanu, netko prikazao barbanski kaštel kako ga je vidio u XV. stoljeću. Tamo jasno vidite pojedinosti – nazubljene prsobrane, zastave na vrhu kaštela i pokretne ljestve. U gradu Ozlju, pak, u ‘žitnici’. tj. u kući gdje su Zrinski živjeli, na oslikanim zidovima jedan grafit prikazuje grad Ozalj.
U mnogim crkvama u Istri znatan broj grafita prikazuje brodove. To je jasno i razumljivo kad su crkve u primorskim mjestima. Pismen čovjek svoje molitve i zavjete piše na crkvenim zidovima pismom, a nepismen ih riše ili crta. ‘Bože sačuvaj me živa i zdrava na brodu’. U crtežima tih brodova i njihovih vesala, ako znate čitati, prepoznat ćete uzdahe i muke galiota, onih mladića koje je Venecija regrutirala da služe kao mornari, kao veslači na mletačkim brodovima.
Bio mi je užitak ih gledati. Godinama sam stajao sasvim blizu zidovima pred kojima je nekoliko stotina godina ranije strajao neki drugi čovjek. Moje srce kucalo je na istom mjestu gdje je nekada kucalo njegovo srce. Obuzimao me čudan osjećaj, suosjećaj s davnim čovjekom koji se jadao i ispovjedao zidu”, napomenuo je Fučić.
Na grafitima je naš znanstvenik otkrivao imena i prezimena, zabilježene titule, saznavao i za njihovo porijeklo, službe i funkcije. U srednjem su vijeku pisali svećenici i svećenički kandidati – žakni i dijaci. Tako na grafitima pratimo životni put nekih od istarskih svećenika. Na primjer, onog znamenitog popa Levca Križanića, glagoljaškog notara koji je ovjerovio prijepis Istarskog razvoda, pratimo od prvih dana kada je u Bermu počeo školovanje, pa sve dok nije postao gospodin prošt u Pazinu, pazinski prepozit, a to je značilo postići najvišu svećeničku karijeru u srednjoj Istri.
U stoljećima opće nepismenosti grafite su pisali najviše i ponajprije crkveni ljudi. Ali, ne samo oni. U Barbanu, u maloj bratovštinskoj crkvi sv. Antuna opata, u XV. stoljeću se na više mjesta potpisao izabrani poglavar bratovštine koji se zvao Bratonja. On nije bio svećenik, već svjetovnjak, barbanski seljak. To nije nevažan podatak – uvijek se u nas našlo talentiranih ljudi iz puka koji bi se opismenili…
U istoj crkvici u Barbanu zamiljiv je grafit što ga je glagoljicom ugrebao u XV. stoljeću pazinski potkapetan: „1491, miseca maja dan 15, to pisa Baldasar Polderštan, (v) to vrime u Pazinu vicekapitan”.
Srednjevjekovne žene u grafitima
Ni u stara vremena nije se moglo bez žena. Bilježe se i ženske smrti, pojavljuju im se imena zabilježena u vjenčanjima. Evo što je zapisano na zidu Sv. Marije u Bermu: “1552, da umre Fumija, hći Martina Guštića. Biše lipa divojka tere dobra kada bude xy vele žalostan”. Ime onoga tko je žalio za mrtvom djevojkom je nečitko. Netko ga je htio pecnuti.
A žene se pojavljuju i u malim seoskim skandaloznim kronikama. Na beramskom zidu piše: „1541, da umre Anica Gospina hći, ka biše hći…”. Riječi „ka biše” su precrtane, a netko je zlobnika spriječio da napiše ime grešnoga oca nezakonite kćeri. A u Ozlju, u „žitnici”, tj. u kuću gdje su gospodari Ozlja živjeli, dva su grafita zabilježila na zidu vjenčanje znamenitoga hrvatskoga bana Nikole Zrinskoga s Katarinom Frankopan:
„Oženi se gospodina Zrinki Mikluš gospu Katariju od Frankopanov”. Na grafitima se, navodi Fučić, mogu osjetiti muke i tjeskobe malih ljudi, njihov smijeh kao i strah od smrti i pošasti, rata i gladi.
U Lovranu, na zidu oslikane župne crkve čitamo: „1558. miseca sektebra na dan 14. taj dan se v Lovrane javi nagla smert i umre 50 ljudi”. Smrt i prolaznost – tom je mišlju kasni srednji vijek bio opsjednut. U Draguću jedan grafit bilježi upad senjskih uskoka u srednju Istru, u Draguć koji je tada bio na mletačkom, a to znači na uskocima neprijateljskom teritoriju i palež seljačkih kuća u burgu, u otvorenom neobranjenom predgrađu: „1615, dektebra da pervi be požgan borg pred Draguć od Oskok”.
Grafiti su se pisali i o gladi, pa na zidu Sv. Katarine u Savičenti piše: „To pisa fra Brnardin Rabljanin, hodeći priko istrije na tri dana augusta misica. Ne biše dobra litina. Vele Bože pomozi!”
Zanimljivi su i grafiti o vinu, pa na zidu župne crkve u Hrastovlju piše: „To pisa ki voli pri mizi (pri stolu) sideć vino piti nego krop (kipuću vodu). Ki to pisa Bog mu pomozi i cetera”, dok na zidu župne crkve u Lovranu piše: „To pisa žakan Marko Mravić, ki voli pit vino nego vodu. Ki to pisa prebivaj v Božjoj miloste va veki amen”.
Kroz stoljeća prolazile su pred oslikanim zidovima rijeke glagoljaša, mladih dijaka, žakana i popova, redom naš „domaći, robustni soj” kojemu školovanje na selu nije izbisalo seljačku jedrost i pučku dušu. Humor im je sutilan, opor i sirov. Dok jedni pišu s nakanom, njihovi drugovi dopisuju im šaljive dosjetke.
U Bermu, dok je još bio dijak, potpisao se onaj znameniti Levac Križanić ovako: „1533. Sie pisa Križanić”, a jedan njegov kolega je dopisa: „Pijani osal!”. Neki glagoljaš u Barbanu uzvišeno je meditirao o molitvi, pa je napisao na zidu: „Ako srce ne moli, zaman jezik falfoli” – tj. ako srce ne moli, uzalud jezik melje. „To pisa Ivan, Žilin sin”, a na tu suptilnu misao netko mu je ugursuski dopisao: „Kada beše sit smokav suhih”.
Izvanredna svjedočanstva…
Pođete li, pak, na otok Krk, pa posjetite samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša u poetskom ambijentu Glavotoka, zaustavite se pred crkvenim portalom i napnite oči. Na glatkoj mramornoj površini čeone strane lijevog dovratnika, glagoljicom je zapisao mladi fratar: „1522 To pisa fra Brne Bajčić”, a sudrugovi su mu nadopisali, pozivajući oca ministra, tj provincijala da ga premlati: „Počtovani oče ministre, njega udrite tih trista krati, molimo vašu milost”.
„S imenima, prezimenima i nadimcima također ima duhovitosti, zafrkavanja i malih podvala. Ni vi ni ja nismo sami sebi dali ni ime ni prezime. Krste nas uvijek drugi. Nadimak vam daje vaš susjed, vaš sudrug, vaš bližnji, a on nije uvijek najumiljatiji anđeo”, isticao je Fučić.
U okolici Savičente jednu su obitelj zvali Čovan, jedan Ive imao je nadimak Janjac, lindarski pop glagoljaš zvao se Ivan Sablja, čovjek iz Zrenja bio je Ripa, a to je ikavski repa, a kakav je lik i oblik imao u XV. stoljeću onaj ugojeni barbanski kanonik Petar Panceta, ne treba tumačiti ni Istranu ni Primorcu.
Većina je grafita izgrebana na freskama. A kako su glagoljaši doživljavali slike na crkvenim zidovima? Oni su ih komentirali. Grafiti pokazuju kako je zidna slika, kako je sadržaj neke freske djelovao na čovjeka, kakve je sve reakcije u njemu budio, koje sve emotivne promjene. To su, naglašavao je Fučić, izvanredna svjedočanstva koja govore o povijesti ljudskog duha, o mentalitetu ljudi u određenom povijesnom vremenu i u određenom društvenom ambijentu.
(Nastavlja se…)