Nije htio biti „Vitez slavonske ravni“- ponajmanje ratni

Hrvatski gardist, iz ciklusa „Lica rata“, snimio Matko Biljak

U sjećanje na sve žrtve velikosrpske ideje i nametnutog rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu s neizmjernim ljudskim tregedijama, u sjećanje na sve poginule, ranjene, članove njihovih obitelji, srušene gradove i sela i uništenu kulturnu baštinu, donosimo zapis preminule Vjesnikove novinarke Jasminke Ivančić iz 1992. kada je započela vojna agresija na Hrvatsku

Pišem ti ovo pismo u uniformi hrvatskog gardiste, u noći koju povremeno prekidaju rafali. Javljam ti se iz Slavonije koju nisam želio upoznati na ovakav način. Ne znam ni gdje si, ni kako izgledaš, ne znam ni gdje su ti roditelji, na čijoj su strani. Ne znam bore li se da i vaš Paulin dvor bude jedna od lijepih šara na hrvatskom tepihu. Slučajno sam ušao u tvoju kuću i vidio razbacane stvari i tvoju školsku torbu bačenu na pod, rasute knjige. Vidio sam i tvoj pribor za crtanje, vidio sam i tvoje točno riješene zadatke. Odrasli svoj zadatak slabo rješavaju, padaju na najvažnijem ispitu…“.

To je dio pisma što ga je Ilija Nikić, zagrebački učitelj, napisao nepoznatoj djevojčici Nataši, našaviši se na prvoj liniji slavonske fronte, u kući djevojčice, u Paulin dvoru. Umjesto da uči plemenitosti života, ljudskim vrijednostima, umjesto da, kako kaže, bude i sam dijete te da pravi svirale od vrbe i puca topovima od blata, učitelj se također našao usred ludila koje ga je natjeralo da obuče uniformu, stavilo mu pravu pušku u ruke i bacilo u blato slavonskih rovova, udaljilo ga od Zagreba i obitelji na stotine kilometara. Iskoristiti vrijeme ne misliti: U zagrebačkoj 101. brigadi, na slavonskom ratištu, nalazi se i Danijel Šokec dvadestčetvorogodišni Zagrepčanin koji je prošle godine završio Akademiju likovnih umjetnosti. Svoj svijet mašte i zbilje smjestio je u „atelier“ u Vladislavcima, također na prvoj liniji fronte.

Jako sam se plašio kad sam došao, nisam znao što me zapravo čeka, no sad je dobro. Svaki slobodni trenutak koristim za crtanje, želim što više slikati, vidjeti što više, iskoristiti vrijeme i ne misliti. Kad sam bio u Zagrebu razmišljao sam samo o ratu i nisam mogao ništa drugo raditi, sada kada sam dospio ovamo silom prilika, jedini mi je cilj kako se snaći u ovom svijetu . Taj događaj ostavlja traga u čovjeku, drukčije razmišljaš o svemu. U siječnju je mladi umjetnik imao izložbu u Zagrebu, pod nazviom „Ratni dnevnik“. Crteži u tušu ovjekovječili su likove mnogih ratnih drugova, prijatelja iz rovova, na straži, odmor ratnika i ostale situacije koje je stvarao i nametao rat. Povremene „izložbe“ Danijel ima i u biltenu 101. brigade. Mržnja i ludilo što hara našim prostorima mnogima su istrgli iz ruku kist, knjigu ili nešto drugo, svakako mnogo plemenitije od puške. No, iako rat traje već mjesecima, iako je postao svakodnevnica, to se teško prihvaća kao moguće. Stoga ružnu svakodnevnicu nastoje uveseliti, pa i smijehom pri susretu s nepoznatim ljudima. Uspjelo je to još jednom Zagrepčaninu. „Ja sam novinar Vjesnika“. „A ja sam Vinko Pintarić“. Ubrzo se ispostavilo da to bila istina, da se dvadesetosmogodišnji mladić doista tako zove te da, predstavljajući se, nije imao ambicija da bude „vitez slavonske ravni“. Ponajmanje ratni.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI