I grad Osor, 'grad udovica' , kako se u molbama Veneciji volio plačljivo nazivati, pokušao je ponuditi na prodaju - osorsko plemstvo. No, kako se pokazalo da interesenata ima premalo, osorsko je Gradsko vijeće raspisalo natječaj za osorsko plemstvo s najnižom cijenom od 300 libara
Staru Istru, Kvarner i Hrvatsko primorje, skriveno blago koje je otkrio – od spomeničkih natpisa do srednjovjekovnih grafita – zabilježio je u svojoj antologijskoj knjizi „Terra incognita” u izdanju Kršćanske sadašnjosti – dr. Branko Fučić. Desetljećima je pješačio Kvarnerom i Istrom spašavajući od zaborava zaboravljene običaje i tradicije, sačuvavši pamćenje na ono staro Hrvatsko primorje kojega pamte još samo rijetki, otkrivši pritom niz zanimljivosti.
Neprocijenjivo svjedočanstvo o starim običajima u Nerezinama koje je zabilježio o. Krizogon Karavanić, otkrio je dr. Branko Fučić u trezoru Sveučilišne biblioteke u Rijeci. Karavanić je „Nerezinsku kroniku” napisao 1882. na talijanskom jeziku – uz latinski jeziku njegova školovanja. Karavanićevi fratri uveli su hrvatski jezik u svoje škole tek 1870., petanestak godina nakon što je Karavanić završio svoje školovanje, napominje Fučić.
Karakter starih Nerezinki i Nerezinaca…
Karavanić je vrlo živopisno opisao karakter starih Nerezinaca koji su, „…lijepa čeljad, od reda stasiti. Vrlo su skromni u odijevanju i nakitu. Vrlo lako planu, ali se još lakše smire… Neki su osvetoljubivi kao zmije. Galantni su koliko god hoćeš kada se nađu u društvu prijatelja, no slabo su prijemljivi za nježno i pravo prijateljstvo. Pomalo su i izdajice, a da tako o sebi ne misle, malo su zavidni i zloćudni; hvastavi su i tašti… no zato su mudri, oprezni, razboriti”.
No, mnogo više je otkrio Karavanić o karekteru Nerezinki, čiji se društveni položaj bitno razlikovao od seljačkih, zemljoradničkih djevojaka u drugim selima. Tako je napisao: „Nerezinka je slobodna i slobodno saobraća sa svakim. Slobodna je u izboru muža, nitko joj se ne plete u izbor. Nerezinki tuđa volja ne nameće zaručnika te nije puka slučajnost da u izboru prevladava osjećaj da su simpatije mladenaca uzajamne. I u činu vjenčanja, Nerezinke su bile posve dukčije od drugim mjesta…”
Dok se u drugim našim otočkim mjestima dio pučkog ceremonijala, a to je fingirana ponuda vjenčanja i fingirani izbor mladenke, obavljao pred kućnim vratima mladenke, u Nerezinama se režirala folklorna igra u samoj crkvi i unutar liturgijskog rituala. Ili kako je opisao o. Karavanić:
„Neka mi bude dopušteno da zailježim kako se šeretski i šaljivo običavaju ponašati u crkvi prije nego mladenku dovedu do olatara. Njezin kum, raširivši svadbeni rubac, ide po crkvi u potrazi za njom i spaziv sad jednu, sad drugu među radoznalim pridošlicama, što su ponajviše raspasane i prosto odjevene, zabaci okrajak rupca na jednu od njih, moleći je ljubazno da je slijedi do oltara da bi položila zakletvu vjernosti svom zaručniku. Ona, zbunjena, pričinjajući se povrijeđenom, odbacujući sa zgraženjem takvu za nju odviše veliku sreću. Ali on, jadnik, prilazi drugoj, ali ga čeka ista zla sudbina. No, on se ohrabruje, poziva treću, četvrtu i tako redom, a sve uzalud. U međuvremenu, svećenik, još natašte jer sveto vjenčanje počinje tek u 10 sati, ali i sakristan potiču migom kuma da nađe prijateljsku nagodbu. Konačno se ponižen i od pridošlog mnoštva glasno ismijan, jadni kum mora približiti skupu svatova među kojima stoji mladenka drhčući i netremice oborena pogleda, a kum dok joj dodaje okrajak rupca i obećaje brda i doline, vodi je veseo i zadovoljan na ženidbeni blagoslov.
Nakon toga slijedi drugi čin romantične lakrdije. Poslije blagoslova vjenčanog prstena, približi se kumovima sakristan s posudom blagoslovljene vode, u koju se odloži prsten, a kumovi ga aristokratskim držanjem pitaju – što hoće. „Ovdje vam nudim dragocjeni zalog da ga otkrupite za nisku cijenu”, odgovori on uljudno, „…ako ga želite”, te držeći ga dobro skrivena, steže im ruke, pa se između njih zametne strastveno rječkanje koje traje sve dok se sakristan ne uputi ponosan i veseo s oltara da bi preuzeo zaradu, koja je po vlastitoj njegovoj ocjeni, polučila odabranu visinu. Izlazi se iz crkve. Drugi kum treba dobro držati na oku mladu da mu ne bi izmakla iz ruku. Treba za njom trčati i zalijetati se, skupiti sve snage, bacati se u sjajne skokove i, dostigavši je, stresti prah s kose i obrisati znoj. Uto već zrakom odjekuje pljesak uz plesove i pjesme što ih oživljuju svečani zvukovi gajda, gusla i bučni radosni krikovi, pa se nastavlja put preko Studenca do mladoženjine kuće..”
Karavanić je, među ostalim, zabilježio i pravu vremensku pošast koju je u četvrtak, 17. kolovoza 1882., prouzročio uragan s vrtlogom, pijavicom. Opustošio je Nerezine, selo Sv. Jakov i Unije:
„Teški oblaci već su prijašnjih dana naviještali potop, kad najednom, iznenada zagrmjela su četiri groma, palo je par kapi, vjetar je pomeo oblake, zasjalo je sunce sjanije nego ikada prije toga. Tada je odjednom orkan, praćen strašnom pijavicom, prošao brzinom struje dugim trakom zemlje, razarajući polja i kolibe, rušeći sve na što je naišao. Srušio je sav dvor jednoga gospodarstva, razotkrio gospodarsku kuću, velika je stabla iščupao i odnio ih mnogo metara dalje, digao u zrak grmlje i posječeno granje i razasuo ih uokolo. Bila je sreća da se to dogodilo noću, pa nije trebalo oplakivati ljudske žrtve. Stradala su samo dva janjca i više od 20 ptica pod koprivićem na Studencu. No, uragan je uništio već dozrelo grožđe u vinogradima, bujne maslinike i duga stabla, tako da su u tren propale nade radišnih težaka i nestalo jedno vrelo zaliha i namirnica ovog puka…”
Prodaja ‘osorskog plemstva’
Posebno je intrigantna priča o „osorskom plemstvu”. Naime, troškovi Kandijskog rata što ga je Venecija u 17. stoljeću vodila s Turcima, prislili su dužda i mletački senat da odriješe remen i budu znatno jeftiniji. Za ratovanje koje je potrajalo 24 godine trebalo im je odmah novaca pa su odlučili da za gotovinu otvore rasprodaju mletačkog plemstva. Kupnja plemstva u samoj Veneciji nije bila jeftina. Tko je htio postati mletački patricij, morao je isplatiti 1000 libara. Jeftinije je bilo postići patricijat u manjim gradovima diljem mletačkih pokrajina. Tako je cijena za novo plemstvo bila u gradu Cresu svega 600 libara, pa je creski patricijat mogao sebi priuštiti i gospodin farmacist, koji se obogatio prodajom purgativa, pijavica i mašćica.
I grad Osor, „grad udovica”, kako se u molbama Veneciji volio plačljivo nazivati, pokušao je ponuditi prodaju osorskog plemstva. No, kako se pokazalo da interesanata ima premalo, osorsko je Gradsko vijeće raspisalo natječaj za osorsko plemstvo s najnižom cijenom od 300 libara. Javio se tako gospodin ranarnik, pojašnjava Fučić, „dotepenac iz Italije, onaj koji bi vas uz naplatu obrijao, koji bi vam istom britvom prerezao čir na šiji ili vam obrezao kurje oči, namastio vam i povezao ranu na ruci ili složio vaše prelomljene kosti.”
I doista, prihvatili su ga i uzeli u zbor osorskih patricija, jer je bio ugledan gospodin i jer je uredno isplatio zatraženu cijenu. Tada je odjednom i neočekivano stigla osorskom Gradskom vijeću jedna molba iz starinskog otočkog gradića Lubenica. Napisao ju je stari Lubeničanin, Vodarić. I on je tražio da za 300 libara postane osorskim patricijem. U svojoj molbi je naveo kako su njegovi pređi bili plemići još u 14. stoljeću, dok su nad cresko-lošinjskim otočjem vladali ugarsko-hrvatski kraljevi. Kada je nad otočjem opet zavladala Venecija, svi koji su posjedovali staro plemstvo, morali su unutar određena roka napisati molbu i uz molbu priložiti dokaze da bi im mletačka vlast priznala staro plemstvo. Vodarići su propustili to učiniti i tako im je, zbog administrativna propusta, propalo staro plemstvo. Stoga su zamolili da za 300 libara postignu opet plemstvo u gradu Osoru.
„Tko su ti Vodarići?”, zlobno su se na sjednici osorskog Gradskog vijeća pitali stari i krezubi osorski vijećnici. Veneciji novac treba, ali i ovom osiromašenom i bijednom gradu Osoru novac i te kako treba. Vodarići nisu siromasi, oni novca imaju, ali strašno – nisu seljaci, kopaju zemlju, oru, a u svoje vrtove i oranice prekrcavauj i ukopavaju gnoj, njihove ruke su prljave, oni se bave onim nečistim poslovima koji su kazna božja Adamu i njegovim potomcima, oni su nedostojni da postanu osorski patriciji…
Misao da je fizički rad plemenit i stvarateljski, izmišljotina je modernog doba. U prošlosti se mislilo – drukčije. Tada je bilo otmjeno imati bijele ruke, bez žuljeva i bez crnog pod noktima. Gospodin je onaj koji planduje i ubija vrijeme, dok za njega kopa i kuluči netko drugi. Još se u 18. stoljeću sprdao učeni opat Alberto Fortis s poseljačenim farmacistom u Osoru, jer on sam ore svoju njivu.
Kako se sjeća Fučić i njegovi su vršnjaci u rodnoj Dubašnici zamjerali župniku, pokojnomu Tomi Žuviću, što ih je sramotio tako da je za svoju fizičku relaksaciju motikom okapao vrt oko župnog stana:
„Mi smo naučeni da nam pop bude gospodin. Kako je rad sramota, rad je kazna Božja, rad je Adamovo prokletstvo. Mi smo u Osoru sirotinja, mi smo bijedna gospoda bez para, ali smo svjesni, gordi i ponosni. Ni za sve pare ovog svijeta ne može osorskim plemićem biti prljavko koji ore i kopa…”
(Nastavlja se…)
