Navajo umjetnica u Zagrebu – tkanje u ritmu ljudskog srca

Navajo Indijanci u skladu s drevnom predajom tkaju na tkalačkom stanu u ritmu ljudskog srca a vjeruju da im je ovo znanje prenijela Žena-pauk i Muškarac-pauk. U Muzeju za umjetnost i obrt održavaju se paralelno izložbe tkanja Navahosa i Konavoskog veza „Utkane poruke“, a oba izvanredna događaja održavaju se u okrivu u projekta „Baština koja priča priče“ u organizaciji Hrvatsko-američkog društva pod vodstvom Gorana Stojanovića

Drevne pjesme Navajosa sačuvane u tradiciji od praiskona kada je zvijezdano nebo natkrivalo američki kontinent i prije dolaska bijele rase dočekale su nas u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt u kojem je Navaho indijanka Tahnibaa Naataanii iz plemena u Novom Meksiku pjevala pokazujući prekrasno umijeće tkanja ovih američkih Indijanaca.

Ovaj izniman događaj na kojemu se predstavljaju dvije izložbe tradicijskog tkanja Navajo indijanaca i Konavoski vez „Utkane poruke“ organiziralo je Hrvatsko-američko društvo pod vodstvom Gorana Stojanovića koji će nakon predstavljanja američke tradicijske kulture, konavoski vez predstaviti u SAD-u, a goste su pozdravili i ravnatelj MUO Miroslav Gašparović i Andrea Gerenčer.

Dvije priče s dva kontinenta ujedno su priče o primarnoj vrijednosti drevne tradicije i kulturnog identiteta u kojima i Navajo žene i konavoske žene u tkanju čuvaju likovne arhetipove i drevni slikovni jezik koji se održao do danas.

Navaho (Navajo) Indijanci su se dugo vremena u povijesnim dokumentima spominjali kao Apaši, a tek 1626. prvi put se u španjolskim dokumentima javlja naziv Apaches de Nabaju. Danas žive na golemom području Arizone, sjevernozapadnog Meksika i jugoistočnog Utaha.

Tahnibaa Naataanii pripada petoj generaciji tkalja Navaja iz Novog Meksika. Otac joj je bio iz plemena Koyoti, a očev otac iz plemena Strme stijene. Za ove Indijance tkanje je duhovno umijeće i sveta vještina predaka koja se prenosi s koljena na koljeno. Tkalački stan pri vrhu predstavlja nebo, a donji dio majku Zemlju. Dok tkaju Navajo indijanci stvaraju zvuk nalik lupanju ritma ljudskog srca. Tahnibaa je naučila tkati sa sedam godina, tkala je do kraja srednje škole kada se priključila američkoj mornarici na četiri godine. Kako je kazala, i daleko na morskoj pučini, među valovima, u brodu je maštala o zvuku svog tkalačkog stana koji kuca kao ljudsko srce. Pri povratku vratila se u svoje pleme u Navaholandu, završila koledž i danas s majkom i kćeri nastavlja tradiciju tkanja i čuvanja ovaca.



Izložba prikazuje fasinantne prikaze tkanja iz Muzeja Heard u Arizoni. Tkanje Yei Bi Chei u četiri ugla prikazuje sveta muška božanstva Yei Bi Chei. Bogovi drže luk i strijele, a na sebi imaju košulju, kilt, mokasinke i orgrlicu. Moguće je da su tkalcu nadahnuće bili Twin Warriors: Child Born for Water i Monster Slayer koje je uništilo opasne životinje i divove, koji su, prema drevno predaji lutali Zemljom što je donijelo mir i sklad Navajo ljudima.

Yei Bi Cheika, pak, jest replika ceremonijalnog slikanja pijeskom čime su se služile svete osobe – medicine man. Na uzorku se nalaze slike muških i ženskih božanstava, a križ u središtu predstavlja svete elemente od kojih je jedan voda. U samom središtu uzorka je vrtlog vode koja izvire od njihovog postanka na zemlji. Prikazane su i četiri svete biljke – duhan, kukuruz, grah i tikva. Ovakvo se taknje radilo od predene vune u raznim nijansama prirodnih boja.

Četiri okvira na rubnim dijelovima tkanine nazvane „Oluja“ predstavljaju četiri svete planine gdje obitava Navajo narod. Središnji veći okvir predstavlja Navajo zemlju koja je munjama spojena sa svetim planinama a munja je snažna i sveta energija blisko povezana s nebeskom zaštitom.

Tkanje „Pero“, pak, pokazuje mnogo perja između strelica uzduž taknja. Središnja figura ima luk, a pored noge i strijelu. Blizu glave s jedne strane drži petokraku zvijezdu, a s druge svastiku – whirling log – sveti simbol vječnog života Navaja. Figura stoji na simbolu vodenog vira koji utire put za Navajo narod kada dolaze na ovaj svijet, dok simbol perja predstavlja zaštitu koja im je nebeski podarena. Kada su, naime, po predaji nebeska božanstva Twin Warriors putovala svome ocu, dobili su pero od Spider Woman koje ih je štitilo na njihovu svetu putovanju. U najstarijim legendama Navajo Indijanaca spominju se divovi koji su lutali zemljom i izazivali pustoš među ljudima što se može vidjeti i na tkanini Rhinoceros. Prema predaji bogovi Twin Warriors, Child Born for Water uništili su takve životinje da bi na svijetu vladali mir i harmonija. „Nightway Chant“ tkanje, pak, živopisan je rad što pokazuje svetu ceremoniju iscijeljenja koja traje devet dana. Posljednjeg dana pojavljuju se božanstva Yei Bi Chei u kompletnoj odori kako bi otplesali ples za pacijenta, zaokruživši time proces njegova iscjeljenja.

Konavoski vez

Odlično je bilo i predavanje Antonije Rusković Radonić, ravnateljice Zavičajnih muzeja Konavala koja je kazivala priču o konavoskom vezu. Konavle – na samoj granici Hrvatske između dvaju svijetova – oduvijek su imale osebujnu tradiciju tkanja. Vezla se košuljica za krštenje, vjenčanje i smrt. Vez je bio vrlo osoban. Kao i kod Navaja – u Konavlima počinju tkati curice od šest godina što rade sve do svog vjenčanja. Originalno je vez vezen svilenim koncem, koji se dobivao od dudova svilca koji se posebno brižno i pažljivo uzgajao u svakoj konavoskoj kući i bojao prirodnim bojama. Proizvodnja konca se odvijala u djevojačkim sobama svakog proljeća. Svaka je konavoska cura trebala uzgojiti dovoljno bubica da proizvede svoj konac za svoje vezove. Do udaje bi tako pripremila sve svoje vezove za sve životne okolnosti i prilike i to je vrlo dugo bio njen jedini nakit i osobna karta. Svaki vez ima svoj jezik kojim govori o svojoj vezilji , njenim vještinama ,bogatstvu ili siromaštvu a kad ga ona uklopi u svoju nošnju on postaje njena osobnost. Konavoski vezovi se nose na prsima i oko ruka, gdje se danas nosi nakit, i na onom mjestu gdje uperimo prst prema sebi kad kažemo „ja”.

Konavoski vez kao važan element nošnje jednog malog kraja tako je razvio svoj poseban likovni jezik postavši puno više od dekoracije.
Da bi se tradicija održala i danas žene u Konavlima u svojim radionicama izrađuju tradicijske vezove. Proizvode svoj svileni konac od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni dok god ima lišća na stablima za hraniti bubice. Rusković Radonić je
pokazala živopisan način kuhanja čahura iz kojih se izvlače niti jače od čelika! Prekrasni kovanoski vez nosi kodove hrvatskog identiteta, a strogo simetrični geometrijski motivi u bezbroj oblika najčešće su rađeni u crvenoj, crnoj i tamnozelenoj boji.
Uz konavoski vez se doje tek rođena djeca, privijaju stari, ona dopraća i ispraća na ovaj svijet. Po njoj se poznaju sestre. Svaka žena ima svoj vez i najveće poniženje bilo bi kada bi žene ostale bez svog veza tijekom brojnih ratova koji su oduvijek harali ovim rubnim dijelom Hrvatske, podsjetila je Antonija Rusković Radonić. Žena koja je izradila svoj vjenčani vez bila bi i ukopana u odjeći u kojoj se udala jer se vjerovalo da je smrt kao i vjenčanje prelazak u nov život, a „pred Gospoda se ide u najljepšem vezu“. Kada bi ostale udovice, Konavoke su u čast suprugu svoje vezove bojale u crno. U Konavlima se kao u stočarskom kraju pažljivo uzgajala vuna, a jajašca kukuljica iz kojih su dobivane niti žene su nosile oko vrata i nosile ih na blagoslov.

Navajo Indijanci- povijest i kultura

Da bi shvatili fascinantna indijanska kultura tkanja na ovoj izložbi podsjetimo da su Navajo Indijanci jedan od najvećih naroda sjeverno od Meksika. Većina obitava u velikom rezervatu Navaho, gdje imaju svoje plemensko središte, gradić Window Rock. Ime “navaho” došlo je od naziva Tewa Indijanaca Navahú, koje se odnosilo na veliko područje obrađenog tla, a dano je i bivšem pueblu Tewa. Naziv se kasnije širi na pleme Navaho, koje su Španjolci nazivali „Apaches de Navajó“, zato što su se ovi nastanili na području plemena Tewa i blizu njega, te da bi se razlikovali od Apača. Sami sebe oni pak nazivaju Diné’ (=ljudi). Razna druga plemena nazivala su ih pod mnogim drugim imenima. Pleme Ute ih je nazivalo Págowitch – “noževi od trske” (reed knives) a pleme Zuni “divlji kojoti” (wild coyotes). Njihovi prvi rođaci Apači, s kojima su nekada činili jedan narod, prema lokaciji ih prozvaše “oni što žive na granici s Jutima” (those who live on the border of the Ute). Ostali nazivi bili su: Hua’ĺmhú’u (pleme havasupai), Ta-cáb-cí-nyu-műh (Hopi) , Yátilatlávi (Tonto Apači), Oop (ili) Oohp (kod Indijanaca Pima).

Kao i Irokezi te njima srodni Apači, Navajo pripadaju matrilinearnim zajednicama, što se izmijenilo zbog novog zakona Sjedinjenih Država. Žena se u povijesti stjecala otkupom za konje. Prelaskom sa starog nomadskog načina života i odlaskom u rezervate Navajo se počinju baviti ovčarstvom. Matrilinearnim nasljeđem žena je vlasnik svega, i muškarac do žene mora doći otkupom za konje. Bogatstvo u konjima omogućava mu da se može oženiti u bogatijim klanovima. Ovaj običaj, prema Weselu, kod Navaha 19. stoljeća javlja se početkom raspada matrifokalnosti. Američka vlada kasnije ukida matrilinearne običaje Navaha. Klanove Navaha prema mitu stvorila je Sun Woman (ženski kulturni heroj), od kože skinute s raznih dijelova svoga tijela: prsiju, leđa, ispod desne ruke, lijeve ruke i drugdje. Klan je ostao veoma živo ukorijenjen među njima, i danas kada se na putu susretnu dva Navaja, prvo se predstavljaju svojom klanskom pripadnošću.

Navajosi su izvorno bili nomadsko pleme. Zimu su provodili u polu-ukopanim hoganima (nastambama) napravljenima od drvenih trupaca i granja obljepljena zemljom i blatom, dijelom zakopana u zemlju. Bavili su se lovom na losove, antilope i jelene. Od susjednih pueblo plemena preuzeli su obradu tla (kukuruz i grah) ali su se bavili i sakupljanjem. Nakon što je u ranom 17. stoljeću uvedena ovca, mijenjaju svoj život, ovca je istisnula lov i poljoprivredu i oni postaju pastirsko pleme. Odjeća se kod Navajo muškaraca i žena izrađivala od jelenje kože, koju u kasnije doba zamjenjuje pamuk. Sastoji se kod muškaraca od košulje bez okovratnika, pregača do ispod koljena i mokasina (moccasins). Tradicionalna nošnja Navajo-žena sastoji se od mokasina visokih do koljena, pamučne suknje i duge bluze bez rukava. Nakit, obično od srebra, nose i muškarci i žene.

Slikanje pijeskom

Slikanje pijeskom (sand painting) [‘iikááh] je uz taknje najpoznatija umjetnost Navaho Indijanaca. Riječ je o ceremonijalnom slikanju raznobojnim zrncima pjeska koje Indijanci nalaze u pustinji Painted Desert, oko 240 km (150 milja) od Grand Canyona (Velikog kanjona) u području nacionalnog parka Petrified Forest koje rasprostire na više od 19. 000 četvornih kilometara. Ovo područje pripada rezervatima Indijanaca Hopi i Navaho. Znanje slikanja pijeskom dali su im „Sveti ljudi“ (Holy People) koji su živjeli u Podzemlju (Underworld).

Slike stvaraju uz obredno pjevanje pjesama u raznim ritualima: Holyway rituali dovode do izlječenja. Evilway [Hóch’íjí] pjesme su zapravo njhov oblik egzorcizma, istjerivanja đavla, dok se Lifeway [‘Iináájí] pjesmama saniraju štete prouzrokovane acidentima. Ceremonije slikanja pijeskom [‘iikááh dio su svih Holyway ceremonija i većine Hóch’íjí (Evilway) ceremonija, a u ceremonijama ‘Iináájí (Lifeway) ne koriste se.

Osim ovaca, Navajo Indijanci su od Španjolaca nasljedili i umjetnost obrade srebra i tirkiza (doot kl’izhii), od kojega su počeli primitivnim pomagalima izrađivati srebrno prstenje i drugi nakit te tirkiz za njih predstavlja sveti kamen.

Narod Navajo ima šamansku religiju, poput Siouxa i raznih drugih plemena. Vjeruju u postojanje raznih bogova, duhova i kulturnih heroja. Predodžbu o paklu i raju nemaju, nego vjeruju u budući život koji će provesti s ljudima u donjem svijetu. Šamani imaju veliku ulogu a u o Navaho-mitu, kako navodi Aileen O’Bryan, svijet je stvaran pet puta. Peti je onaj u kojemu mi danas živimo.

Kod Navaha postoji i vjerovanje u neku vrstu čudovišta nalik vukodlacima koje nazivaju na svom jeziku Yee naaldlooshiii što doslovce znači „onaj koji hoda na četiri noge“, što je na američkom-engleskom prevedeno kao „skinwalkers“. Skinwalker (kožohodač) je muški ili ženski šaman. On (ona) može uzeti oblik, brzinu i snagu bilo koje životinje koje želi, i koristiti magiju mogu da bi prokleli ljude i uzrokovati im patnju i smrt. Navaji i danas vjeruju da lako mogu održavati brzinu jurečeg automobila, čitati tuđe misli, ili namamiti ljude iz svojih domova oponašajući krik djeteta. Na ovu temu snimljen je 2006. godine i film „Skinwlkers“. Navajo Indijanci danas žive pod imenom Navajo Nation. Uzgoj ovaca, proizvodnja nakita od srebra i tirkiza, te navajo-pokrivači koji se prodaju turistima čine im jedan od izvora zarade. U novije vrijeme na području rezervata otkriven je plin i uranij, te drugi minerali koji bi plemenu trebali osigurati sigurniju budućnost. Ipak, danas spadaju u jednu od najsiromašnijih zajednica američkih domorodaca.

Hrvatsko-američko društvo

Kako je istaknuo Goran Stojanović, najzaslužniji za ove izložbe i dolazak američke gošće, Hrvatsko-američko društvo već niz godina, kroz projekte univerzalnog jezika kulture, nadilazi granice država, kontinenata, povijesnog konteksta te spaja ljude različitih uljudbi.

Izložbama, predavanjima, radionicama i koncertima predstavljaju se autohtone baštine s ciljem očuvanja vrijednih tradicija i upoznavanja javnosti s bogatstvom različitih nasljeđa. Još od 2006. godine, društvo kroz svoje Red Rocks Arts & Crafts Festivale organizira kulturno-obrazovne manifestacije s priznatim predavačima iz Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. Imperativ je Festivala prenijeti znanja, svijest i vještine kulturno-povijesne baštine, kako bi javnost bila upoznata s pojedinim segmentima vlastite povijesti te razvila svijest o potrebi očuvanja tradicije. Odabirom zajedničkih tema grade se neraskidivi mostovi, povezuju kulture, ukazuje se na jedinstvo čovjeka bez obzira na zemljopisnu daljinu, potiče se međusobno razumijevanje. U svijetu je popisivanje nematerijalne baštine pomoglo osvještavanju vrijednosti tradicijske kulture i mogućnosti održanja iste u suvremenom načinu života, ali se pojavila i zabrinutost za njezin opstanak. I dalje se traže najbolje metode te načini prijenosa njezinih znanja i vrijednosti na društva iz kojih su iznikli.

Narodni običaji, glazba i plesovi, vjerske manifestacije i tradicionalni obrti očuvani stoljećima čine nematerijalnu baštinu jedne zemlje. Hrvatska je prva među europskim državama po broju zaštićene nematerijalne baštine na listi UNESCO-a, a na svjetskoj su razini ispred nas samo Kina, Japan i Koreja. Umijeće izrade konavoskog veza uneseno je u Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske 2015. godine i kao takvo predstavlja značajan iskaz tradicijskog tekstilnoga rukotvorstva koje je potrebno sustavno promicati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI