Mimarina zbirka govori sama za sebe

0
120

Prof. Tugomir Lukšić: „Ono što zbirci najmanje treba su zaključci poput - 'sve su to remek djela' ili 'ništa to ne vrijedi'. Istina je onakva kakvu jedino očekujemo: u zbirci ima i remek-djela i rariteta, ali i onih manje uočljivih, prosječnih ostvarenja. No, ono što uistinu dominira zbirkom, korpus je vrlo vrijednih predmeta koji pokazuju najviši oblikovni standard pojedinog autora, majstora,škole, radionice“

Trideseta obljetnica zagrebačkog muzeja „Mimara“ uz izložbu, svečarska je prigoda pregleda života jedne od najznačajnijih, ali i najnapadanijih zagrebačkih kulturnih institucija, kao i podsjetnik na povijest mučnih objeda koje su pratile lik i djelo Ante Topića Mimare (Korušca, 7. travnja 1898. – Zagreb, 30. siječnja 1987.). Žalosna je činjenica da se najveći donator Hrvatske, čovjek neobično burne biografije, kojeg su i poznavali i cijenili europski kulturni krugovi, još za života morao braniti u svakom intervjuu što poklanja svoju golemu zbirku od 3750 umjetnina Zagrebu. Je li uistinu bio Mirko Maratović, špijun, koji je lagao da je restaurator, kolekcionar koji je optužen za nevjerojatne prijevare? Svakako, pitanja su već za Mimarina života uvelike prelazila granicu dobrog ukusa

Britanski povjesničar umjetnosti, Brian Sewell, ustvrdio je svojedobno u svom djelu “Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage”, da je Muzej Mimara jedinstven u svijetu jer sadrži ogroman broj umjetnina koje nisu originali, već krivotvorine, da je Ante Topić Mimara promišljeno “varao i falsificirao”, te da ga je štitio Tito. Doduše, sam Sewell za života je priznao da „postoje jako dobra djela u ‘Mimari’“.

Stigle su i mnogo gore optužbe – da je Mimarino ime na popisima djela židovskog podrijetla koja su greškom predana određenim državama – točnije da je „Mimara apostrofiran kao jedan od onih koji su određena umjetnička djela koja su pripadala židovskim obiteljima nastradalima u ratu, preusmjerili u Jugoslaviju“. To bi značilo da je Titova Jugoslavija surađivala, raskošno ugostila i prihvatila čak tri donacije dvije za Zagreb (jednu u Strossmayjerovoj galeriji), a treću za Beograd, od čovjeka najgore prošlosti.

Mimara je svakako bio čovjek burna i pustolovna života čiji će dijelovi ostati zagonetka, međutim, nameću se ipak brojna pitanja na ove optužbe. Bi li Tito, čije su tajne službe bile izvanredno upućene u svačiju biografiju, pogotovo Mimarinu, dopustio ovakve donacije i nastanak muzeja od čovjeka koji je, kako tvrdi Sewell, bio toliko ozloglašen? Također, ako je istinita jedna od nebrojenih priča, da je Tito poslao Mimaru po umjetničko blago koje su oteli nacisti, a da je Mimara pritom prevario američke vlasti, “preusmjerivši” za Jugoslaviju umjetnine ubijenih židovskih obitelji, time se direktno implicira da je i tadašnja država upletena u taj skandal, a veliko je pitanje bi li to ostalo tajna do danas bez pravnih međunarodnih posljedica?

Osim toga, ne bi li na brojne spomenute “krivotvorine” ili barem neke iz Mimarine donacije za Strossmayjerovu galeriju reagirali ili upozorili stručnjaci ondašnje JAZU, ili tadašnji vrhunski likovni eksperti koji sigurno ne bi dopustili blamažu nastanka “muzeja krivotvorina”? Bi li, naposljetku, u zadnja dva desetljeća, kada se govori o svemu, reagirali vrhunski zagrebački povjesničari umjetnosti, ne manje rječitiji, blaži i kompetentni za slikarstvo od Sewella?

Ako se za većinu djela ne zna tko im je autor, a Mimara je sam, kako tvrdi Sewell „falsificirao“ atribucije, zašto bi prije smrti pozvao tolike mlade kustose u istraživačku misiju proučavanja njegove zbirke čime je, u stvari, pozvao na ispravnu znanstvenu valorizaciju? Na kraju, bi li danas toliki inozemni muzeji surađivali s Muzejem „Mimara“, da su sve te tvrdnje istinite?

U Mimarinoj zbirci, zasigurno, ima falsifikata, ali ni u kojem slučaju u fantastičnoj mjeri koju spominje Sewell. Štoviše, najveći dio zbirke vrlo su vrijedna djela dalekih civilizacija i umjetničkog obrta. Osim toga, nema muzeja na svijetu u kojem se ne pronalaze falsifikati i ne ispravljaju atribucije. Ne sumnjamo da bi Mimara, da je živ, odgovorio svim poznavateljima njegove zbirke ili, kako je jednom rekao: “Vratit ću svaku umjetninu za koju mi bilo tko dokaže da je njegova”.

Mimara je, pak, s druge strane bio kozmopolit, poliglot i vrstan poznavatelj umjetnosti. Jako su ga dobro poznavali i umjetnički i stručni krugovi, kao i aukcijske kuće od Pariza do Berlina, još u međuraću kada je započeo skupljati svoju veliku zbirku. Upoznavao je s njom stručnjake, među ostalima Otta von Falkea, ravnatelja berlinskih muzeja koji je potvrdio” visoku vrijednost nekoliko djela”.

Svoju životnu misiju skupljanja umjetnina, Mimara je ostvarivao sa suprugom dr. Wiltrud Topić Mersmann, dugogodišnjom profesoricom Salburškog sveučilišta, koja već desetljećima muzeju pomaže pri atribuciji djela.

Odgovor Muzeja ‘Mimare’

Muzej „Mimara“ se prigodom ove obljetnice nije nimalo obazirao na dugogodišnje objede, iznijevši tek u katalogu činjenice i o Mimari i o zbirci, kojima potvrđuju njezinu neupitnu vrijednost u najvećem dijelu fundusa, izloživši 75 djela. Kako je podsjetio dugogodišnji ravnatelj, prof. Tugomir Lukšić, darovana zbirka podijeljena je u trinaest tematskih zbirki (starih civilizacija, europske skulpture, talijanskog, nizozemskog, njemačkog i engleskog slikarstva, ikona, crteža, grafika i minijatura, metala i drugih materijala, bjelokosti, keramike i porculana, namještaja, stakla, tekstila i sagova, te kineske i drugih azijskih umjetnosti).

Zbirka je ukupnoj hrvatskoj umjetničkoj baštini pridonijela mnogim vrstama umjetnosti koje do Mimarina dolaska nismo imali, ili smo ih imali u zanemarivu broju, kao što su djela kineske i koptske umjetnosti, impozantan limoški emajl ili vrijedna zbirka orijentalnih sagova. Raznovrsnošću, zbirka očarava kvalitetom, a važnošću pojedinog djela zna i oduševiti no, traži, dakako, i trijeznost znanstvenog postupka. Ono što zbirci najmanje treba, zaključci su poput – sve su to remek djela ili ništa to ne vrijedi. Istina je onakva kakvu jedino očekujemo: u zbirci ima i remek-djela i rariteta, ali i onih manje uočljivih, prosječnih ostvarenja. No, ono što uistinu dominira zbirkom, korpus je vrlo vrijednih predmeta koji pokazuju najviši oblikovni standard pojedinog autora, majstora, škole, radionice“, jasan je bio Lukšić.

I njegova sjećanja na donatora razlikuju se od senzacionalističkih pretpostavki. Po Lukšićevu sjećanju, Mimara je bio strastven zaljubljenik u umjetnost, čovjek koji je desetljećima pribavljao, sabirao, čuvao umjetnička djela svih vrsta i ona europskog slikarstva, kiparstva, umjetničkog obrta i ona nastala na širokom prostranstvu od Afrike do Kine i Japana. Bez obzira što je bio samouk, Mimara je bio čovjek velikog znanja i naobrazbe, koji je sustavno radio na svom usavršavanju. Poliglot, načitan, stalno u umjetničkoj literaturi bio je pravi „Kunstkenner“, poznavatelj umjetnosti starog kova. Zanimali su ga materijali od kojih su djela napravljena, tehnike izrade koje će mu pomoći pri atribuiranju.

Prijateljevao je s njemačkim arheolozima i povjesničarima umjetnosti i s njima razmjenjivao mišljenje, dok je njegova supruga, njemačko-austrijska povjesničarka umjetnosti i sveučilišna profesorica, dr. Wiltrud Topić-Mersmann i sama kontinuirano desetljećima proučavala zbirku.

Kako ističe sadašnja ravnateljica, mr. Lada Ratković-Bukovčan, Muzej „Mimara“ je danas vrlo živo mjesto hrvatske kulture s brojnim međunarodnim izložbama, izložbama suvremenih umjetnika, predavanjima, koncertima, promocijama knjiga, ali i instutucija koja surađuje s brojnim drugim muzejima i ustanovama u Hrvatskoj i svijetu. Podsjetila je da se zbirka kontinuirano istražuje. Kustosi su izradili kartoteku zbirke i započeli temeljitu analizu svakog djela. Nakon izrade inventarnih knjiga, slijedeći sve nove mogućnosti rada, usvojeni su svi novi sustavi inventariziranja građe, a redovito su rađene i revizije zbirke. Stalna znanstvena istraživanja, pronalaženje komparativnog materijala za što su kustosi putovali i uspostavili suradnju s brojnim muzejima u Hrvatskoj i svijetu, pridonijeli su preciznom pozicioniranju pojedinog predmeta, kao i cjelovitog muzejskog fundusa.

Istraživanja su prezentirana putem izložaba, kataloga, zbirki, deplijana i vodiča, a 44 sveska Studija Muzeja „Mimara“, jedinstven su primjer znanstvene serije otvorene novim uradcima. Na kraju, podsjetila je ravnateljica, stalni postav Muzeja i oko 300 drugih događaja godišnje, vidi između 75.000 i 100 tisuća posjetitelja, a program je popunjen do druge polovine 2018., s najavama i za 2019. godinu.