Michelangelo – licem u lice s Bogom…

0
247

Kao učenik Ghirlandaija, najneposrednijeg slikara tog vremena, nastojao je najprisnije upoznati djela Giotta, Masaccia, della Quercie, Donatella i Piera della Francesce

Odavno je u svijetu, velika „Povijest umjetnosti” Ėliea Faurea, francuskog pisca i liječnika, simbol jedne od najboljih antologija o umjetnosti uopće. Generacije su odgajane na knjigama ovog velikana koji je istraživao pishološke portrete velikih umjetnika koji su promijenili svoje doba i utjecali na slijedeća stoljeća. U novom nastavku donosimo Faureova iznenađujuća razmišljanja o Michelangelu…

Sav je život Michelangelov bio dugotrajna drama, ističe Faure upravo zato što se on suviše odvajao od ljudi, pa nije mogao s njima biti u duševnoj vezi i jer je za njega to što je sam, značilo isuviše mnogo, a da bi mogao prihvatiti ljudsku inferiornost i pomiriti se s ljudskom niskošću. Firenca mu je bila domaja. Rodio se usred posljednjih oluja, koje su njome harale, pa je srastveni nemir, što ga je grad bio proživio, ostavio na njemu trag poput opkotine.

Pojavio se u Firenci dvadeset godina poslije da Vincija, u najgrozničavijem času njezine povijesti. Pročitao je Platona. Od Dantea se nije odvajao. Kao učenik Ghirlandaija, najneposrednijeg slikara tog vremena, nastojao je najprisnije upoznati djela Giotta, Masaccia, della Quercie, Donatella i Piera della Francesce. Poznavao je Savonarolu i bio njegov sljedbenik.

U dobi od 26 godina isklesao je iz mramora divovskog Davida, koji sažeto izražava bolnu mladost i napregnutu snagu toga grada. On je htio biti sve što je Firenca bila: graditelj, slikar, kipar i pjesnik. Da bi upoznao ljudsko tijelo, znao je tako dugo ostati zatvoren s leševima, dok ga njihov zadah ne bi otjerao. Njegova je velika duša bila poput krijeste vala, koji se dizao i padao u naletima energije i u nastupima kukavičluka njegove nesretne domovine.

Prvi anatomski aktovi

U očajanju je otišao iz nje. Vratio se zato, da bi ju pokušao spasiti. U Italiji, koja je propadala, njegovo je srce osjećalo teret ropstva. Na putu iz Firence u Rim vidio je u Orvietu još svježe freske Luke Signorellija, koji je u to doba već bio prekrio zidove samostana Monte Oliveto snažnim slikarijama u kojima je disciplina Piera della Francesca davala nove snage iscrpljenoj duši starih firentinskih majstora. U Orvietu je ljudsko tijelo, napeto poput snopa struna, postalo izražajni mehanizam, gdje su živci, gotovo posve otkriveni, u kratkim i učestalim plamenim mlazovima ubrizgavali strast u udove.

Te su se freske urezale u pamćenje mladog čovjeka kao da su mačem usječene. Bili su to prvi anatomski aktovi. Talijansko zanje o ljudskom tijelu ovdje se otkriva s neumoljivom točnošću. Osim nekoliko arhanđela u željeznim oklopima, koji čuvaju vrata nebeska, sve su ostalo aktovi. Leševi s oderanom kožom, naslikani neposredno, ponovno oživljeni i s nevjerojatnom žestinom ponovno bačeni u tok života. Presmiona skraćenja, kosti, što pucaju, zgrčene čeljusti, tetive tvrde poput metalne užadi, ljudi i žene što urliču.

Divlje komešanje tjelesa što ih muče demoni, koji preko beznadnog neba razastiru svoja opnasta krila. To je veliko djelo. Strast, zanje, sve stremi zajedno prema cilju. Kad mu je umro sin, on je ugušio svoju bol, skinuo mu odjeću i slikao ga ne prolivši ni suze. Njegov veliki muževni crtež siječe i uvijek ponovno udara poput mača. Tada je Savonarola bacio prokletstvo na svoje doba i bio živ spaljen na trgu Signorije.

Zahvaćena dahom straha, Italija pokajnički sagiba glavu, pa iako je Signorelli zdraviji od Botticellija, iako nije sklon misticizmu, ipak i on, slijedi glas proroka, te baca u kršćanski pakao sve što se tada smatralo poganskim oblikom, kao da svaki oblik ne živi isključivo po svojoj povezanosti s društvom kao cjelinom.

Između strasti i pročišćenja

Michelangelo je živio u Rimu sam s tim velikim uspomenama. Ondje je doživio smrt šestorice Papa; popuštao je pred njihovim prijetnjama i njihove je naloge slušao samo zato, da bi se slobodom svoje umjetnosti osvetio za svoje ropstvo. Sredina u kojoj je živio, bila je toliko materijalistička i demoralizirana, da ga je morala natjerati, da se zatvori u šutnju i da razvija u sebi onu silnu stidljivost, s kojom je razodijevao bogove, da bi satirao konklave pod teretom primitivnog heroizma.

Čitav je njegov život je sukob između strasti koja ga je vukla prema divnim pojavama materijalne prirode i želje za pročišćenjem, koju mu je nametao njegov ponos. Onaj koji toliko ljubi sve što postoji, sve što se kreće, mora nužno trpjeti zbog tog, što sve to ne može obujmiti najednom. A onaj, tko u takvom stanju nemoćnosti svojih ćutila, osjeća da bi dodir između duše i puti smirio te patnje, taj je prokletnik, no može postati heroj, ako ne dopusti, da se istroši njegova želja, i ako svoju vlastitu sposobnost, da osjeti opojnost zanosa, sačuva zato, da bi na slavu svog duha probudio zanos ljudi, koji će doći poslije njega.

Opiranje ljubavi ne treba stavljati pred ljude kao opći ideal, jer bi to značilo propast svijeta, ali onima koje ljubav salijeće i progoni bez predaha, može opiranje ljubavi, vraćajući u njih strujanje potisnutih snaga, nježnosti i želje, omogućiti da zadobiju unutrašnju vlast nad svojim bićem i neograničenu moć nad oblicima svemira.

Kakva neusporediva moć mora pripasti čovjeku, koji s jedne strane, preuzima svo apsolutno znanje, što su ga, čini se upravo za njegovu uporabu, pripremili njegovi prethodnici i koji je, s druge strane, stvoren tako, da se može oduprijeti svakodnevnim napastima nagomilanim tijekom dvaju stoljeća razvijene materijalne i moralne civilizacije, čovjeku, koji se javlja upravo u času, kad je misao njegova naroda na vrhuncu svog razvoja i kojega u njegovu vlastitom usponu pokreće sva težina pada njegove okolne!

Italija je, istražujući svoje srce, prekapajući tlo i secirajući ljudsko tijelo, tražeći od mrtvog roda ljudskog rješenje tajne života, a od živog roda ljudskog rješenje tajne smrti, iskovala u krvi i grozničavom nemiru jezik svoje strasti. Što je sada trebalo reći tim jezikom? Zar je trebalo poput Rafaela sjediniti sva njegova strujanja u ravnodušnoj harmoniji, u kojoj bismo mogli naći smirenje jedino u samom času kad joj se predajemo?

Htio je da mramor bude gol – kao misao

Poslije Mozarta – Beethoven. Veličina je Michelangelova u tom, što je on shvatio i rekao nam, da je konačna sreća za nas nedohvatljiva i da čovječanstvo traži smirenje zato, da više ne bi patilo, no čim je našlo to smirenje, uranja ponovno u patnju, da bi ostalo na životu. Mučeništvo Firence, koja se, i ne znajući to, lomi između svoje potrebe da definira oblik i svog neobuzdanog spiritualizma, posljedica je njezine vlastite neizvjesnosti. Michelangelo, u kojemu se to mučeništvo nastavlja, dovinuo se do izvjesnosti, no on izražava upravo one boli, što ih čovjek mora proživjeti, da bi se do nje dovinuo.

Središnja kompozicija na stropu Sikstinske kapele središte je njegove misli. Zmija, koja omata svoje kolutove oko osamljenog drveta, u isti je čas iskušenje koje vreba muškarca i ženu i anđeo koji ih tjera iz raja. Ne postoji mogućnost izbora. Ako ne želimo spoznati, nećemo ni uživati. Čim spoznamo, započet će naša patnja. Michelangelo otkriva ljudima, da se ne smiju nadati tome, da postoji nešto više od te ravnoteže koja ih ne zadovoljava, i pun gorčine pri pomisli na svoju nemoć, on im s prezirom predaje tu ravnotežu. Ponekad on podliježe – u većini kipova ostavio nam je poimanje o tom. Tada ga obuzima gnjev.

Uzalud provodi dane, pa čak i noći sa svjetiljkom na čelu, zatvoren s gromadom mramora, uzalud je napadan sa svih strana, uzalud, malen i krhak, sa svakim otkinutim komadićem kamena izbija iz kamena po jedan drhtaj: materija je jača od njega. Donatello, a naročito della Quercia bili su više kipari nego što je to on bio. Ima nekoliko njegovim pojedinačnih radova punih heroizma: njegova mraćna Noć, zatim Zora sa svojim dubokim trbuhom, svojim rukama i bedrima punim poput grana drveća, s licem na kojem se u trenutku buđenja javlja očajanje, pa njegov Torzo sa svojim kvrgavim udovima, s koljenima što praskaju, izvinut, pun strašnih nabora.

No, ni jedan njegov skup nije ostao u cjelini živ. Bilo da rob kida svoje lance, ili da djevica nosi u svom krilu težinu Boga – drama nije u tome. Mi osjećamo u tim djelima neku pobunu u sebi. On je izazvan doživljajem njegove borbe do iznemoglosti s materijom, koja se opire silovitim hirovima što joj ih on ne može nametnuti. Pa, ipak, njegovu oku nisu izmakle zablude posljednjih grčkih škola.

On je zazirao od igre svjetla i sjene na kamenu kipova. Znao je, da je izražavanje volumena u prostoru krajnji cilj likovnih nastojanja, dok je linija, u stvari, samo konvencijom utvrđen znak, a boja živi samo nesigurnim i promjenjivim životom, ovisna o stavu, o danu, o osvjetljenju i o posve nauhvatljivim nijansama naše osjetljivosti. Odbacivao je čak i polikromiju i htio je da mramor bude gol – kao misao. Izrekao je sve to tako jasnim riječima, da mi napokon vidimo opasnost u koju će upasti doktrinari slijedećeg stoljeća i u koju će se zaplesti David. „Slikarstvo je to ljepše, što se više približuje kiparstvu, a kiparstvo je to slabije, što je bliže slikarstvu”.

Kako to, da on nije opazio, da je sam bio mnogo bliže kiparstvu, onda kad je prekrivao zidove freskama, nego onda kad se upuštao u borbu s materijom od koje su zidovi građeni.

Sikstina

No, u slikartvu se on oslobađa. U početku nije htio slikati u Sikstini. Kasnije je, u svojoj slabosti popustio, posve sam izučio je zanat koji nije poznavao i ostao je ondje zatvoren četiri godine, sam – licem s Bogom. Četka i kist poslušno su slijedili vrtlog njegova duha, za kojim je materija mramora, suviše tvrda za obradu uvijek zaostajala. Kad bi završio polovinu kojega kolosa, već bi ga prerastao, a drugi nemiri, druge pobjede, drugi porazi nestrpljivo su čekali da na njih dođe red.

On nije dovršio gotovo ni jedan od svojih kipova, a upravo ni jednu od svojih monumentalnih cjelina. No, završit će Sikstinu, tu najveću dekorativnu cjelinu na svijetu. On je i protiv svoje volje velik slikar i protiv svoje volje nalazi sebe u slikarstvu. On umije postići da po njegovoj volji iskoče iz stijene ili se udube u nju volumeni, on umije zadiviti smionošću i snagom svojih skraćenja, prigušiti sjenu i svjetlost ili im pustiti maha. On umije vihor svog sna obuzdati svojom strahovitom voljom. Kad su pale njegove skele, na golemom se svodu pojavilo stoitnu živih kolosa, u skupinama ili pojedinačno, stotinu herkulskih tjelesa.

Tko nije bio ondje i nije vidio to djelo, ne može ga sebi predočiti. To djelo treba čuti. Kažem čuti. To je drama Geneze, ali uzvišnija od nje. Snaga simbolike strahovitog biblijskog duha ovdje je povećana u dodiru s razumom. Ništa više ne vidimo do čovjeka suočena sa svojom sudbinom. Nalazimo se na rubu praponora. Zagasitomodre, srebrnastosive i tamnocrvene boje stvaraju kao neku blijedozlaćenu prašinu nalik na onu, kakva se prosipa na putanji kometa i kakvom Mliječni put ispunjava zvijezdane prostore. Bog lebdi u svojoj osamljenosti. Zvijezde se rađaju. Bljesak prelazi iz Božjeg prsta na prst čovjekov…

Pramajka, mlada i naga, budi se od sna, pokazujući dojke i bokove koji se nikada neće iscrpsti. Prva se bol rađa iz prve nade. Potop satire život, čvršće steže zagrljaje, da bi lakše mogao slomiti udove isprepletene međusobno. U dnu, u posljednje dane svijeta, prvotni životinjski nagon nasumce gomila grozdove zagrljenih tjelesa, hram se ruši, čak je i sam križ oluja iščupala. Vjetar što se digao u početku, puše sve do kraja. Likovi ljepote, plodnosti i mladosti kovitlaju se poput lišća.

On je bez sumnje jedini čovjek koji se usudio slikarstvom izraziti moralnu tragediju, a da pritom nije bio pobijeđen. Onaj koji je u tolikoj mjeri ovladao oblikom, onaj iz kojega oblik struji u trzajima mišića, i u mukama puti i u grozi razmišljanja o zaboravu i smrti, taj ima pravo poslužiti se njime kao oružjem i naložiti mu, da se pokori duhu.

On je oplodio mrtvu utrobu Italije…

Izrael je pokušao obliku nametnuti svoju dušu, a nije slutio kakvu mu je neumrlu veličinu davala riječ, koja je također oblik. A sada je došao čovjek koji je imao u isti mah i osjetila umjetnika i srce proroka, i čiji je spjev šiknuo iz sudara strasti i saznanja. Sve sile koje su prema mišljenju filozofa međusobno protivne, postojale su u njemu napete do najvišeg stupnja, i svaka je od njih neumoljivo tražila svoje pravo, no njihova je volja vladala nad svima i sve ih je držala u skladu.

Iako bolestan i slab, živio je osamdeset i osam godina i vidio je propadanje svoje rase, on koji je predstavljao zrelo doba te rase. Divovska je duša prebivala u njegovu nejakom tijelu. Njegov proročki gnjev nije priječio neodoljivoj ljupkosti da se ispolji svakoga časa. Ljubio je samo jednu ženu, a ona ga je odbila. Živio je sam, jer je svjesno nosio u sebi tako bogate izvore nježnosti, da mu se strahovita stidljivost nije dopuštala da ih otvori. Čist i prezirući put, on je grlio sve puti u čulnosti svog razuma. Netaknut poput djevice, on je oplodio mrtvu utrobu Italije.

Nikada ni jedan čovjek nije bio tako dalek misticizmu, a tako religiozan kao on. Suviše je znao, da bi se mogao prepustiti neodređenoj opojnosti mistika, a znao je da suviše toga ne zna, a da ne bi bio religiozan. Njegovo je djelo epopeja Muke intelekta. Ma kakve bile patnje što očekuju razum, on će ipak doseći osjećanje koje ga je preteklo i primorat će ga, unatoč njegovu opiranju, da mu se preda. Razum dopire do svog vrhunca, no združen je s takom snažnim lirizmom, da ne može uništiti sam sebe.

Od tog se časa Michelangelo oslobodio svih starih dogma, uzdigao se iznad kršćanstva, koje je gotovo mrtvo, iznad poganstva, koje se više ne može obnoviti, iznad židovstva, koje je priznavalo jedino duh: on stoji licem u lice s idejom o Bogu, u borbi s vječnom simbolikom.

(Nastavlja se…)