Lovran će postati glasovita turistička destinacija tek nakon što Opatija postane europski poznata. Kvarnersko dioničarsko društvo, zadaću planiranja novog turističkog odredišta povjerilo je Bečaninu Eugenu Fassbenderu, arhitektu Badena koji se, zanimljivo, okomio na opatijsku neplansku građevinsku industriju i uveo u Lovran vrlo precizan urbanistički red, zabranivši podizanje gigantskih hotela i pansionskih vojarni
Lovran – na čijim su kristalno modrim obalama gradili vile rimski velikaši, o kojem su pisali arapski putopisci, kroz kojeg će prohujati mnogi vladari i kulture, koji je iskusio gorčinu bitaka i ratova, ispred kojeg će se boriti najveće svjetske flote, u kojem će Mleci paliti uskočka skloništa, kojeg će posjećivati kraljevi i čiju će jedinstvenu arhitektonsku ljepotu odrediti u 19. stoljeću hrvatski i austrijski arhitekti gradeći remek djela za europsku aristokraciju – grad je vrlo burne prošlosti.
Malo putnika, u stvari, zna koliko je neobična povijest ovog gradića. Iako nastanjen u antičko doba, prvi spomen Lovrana potječe tek iz 7., stoljeća iz pera anonimnog pisca iz Ravenne koji ga navodi kao Lauriana od lat. laurus (lovor) kojim ovaj fantastično lijep krajolik obiluje. Kako je ovaj dio liburnijske obale bio u antičko vrijeme odveć izložen s mora, povjesničari pretpostavljaju da se na samoj obali pojavio tek lanac izoliranih rimskih patricijskih ljetnikovaca dok su se stalna doantička naselja održala jedino na uzvisinama (citadele Kastva, Veprinca, Mošćenica, Brseča).
Pučke legende tvrdile su da je slavna Medveja dobila ime po prevedenom imenu vlasnika vile De Orsinija, odnosno da se pod temeljima crkve Sv. Jakova nalaze ruševine hrama. No, čak i ako se ne računa na legendu o Tusculumu – vili rimskog stratega Marka Agripe iz 27. g. pr. Kr., postoje izvori koji osim De Orsinijevih, kao vlasnike lovranskih ljetnikovaca navode znane rimske obitelji De Laetis i Frangipani. Stoga je lako moguće da su se oko napuštenih rimskih vila formirala mala ribarska naselja i da je Lovran iz takvog jednog naselja do 12. stoljeća postao pravi primorski grad brodograditelja i pomoraca bar koliko je vjerovati arapskom kartografu i putopiscu Al-Idrisiju koji je kralja normanske Sicilije izvjestio o „Al-Awranah“, zajedno s Al-Bunah (Labinom) i Baquari (Bakrom).
Poznato je da od 9. stoljeća titulu dux Liburniae ističu hrvatski knezovi još barem tri i pol stoljeća: dok su Istru zapadno od Učke držali dijadohi karolinške imperije, Liburnija je bila dijelom kneževine Hrvata, od Vladislava sve do Petra Krešmira IV, za čije vlasti istarsku Liburniju od hrvatskog korpusa otima Ulrik I. Weimarski 1063. Od tada je Lovran dijelio istarsku sudbinu bivajući pod raznim upravama od koruškog vojvode Eppensteina, goričkog grofa Henrika, akvilejskog patrijarha Siegharda i drugih. Puljska biskupija iznajmila je Liburniju Devincima, a njemačka vladavina daje čitavoj bivšoj rimskoj Liburniji novo ime Meranija.
Lovran ostaje u vlasti grofova devinskih do njihova iščeznuća 1399, kada je predan obitelji Walsee za čije će vladavine nastati bogata pisana baština. Iako su učeni slojevi pisali na latinskom, pretežit dio stanovništva Istre, pa time i Lovrana rabili su svoj materinji hrvatski jezik i svoje narodno pismo – uglatu glagoljicu. Na ovom su pismu tiskane i vođene knjige, kronike i spisi. Grad je opet došao u nezavidan položaj kada je iznajmljen pazinskim feudalcima postavši dio Pazinske grofovije, već čvrsto u rukama Habsburgovaca. U 16. stoljeću grad je imao 160 kućeglavara ili oko 800 stanovnika . Zabilježeno je mnogo patronima na ić, ali i stranih konstrukcija, vlaških i talijanskih. Slijedeće stoljeće bilo je posebno teško za grad: Lovran koji je bio uskočka baza četiri su puta opljačkali Mleci. Štoviše, ekspedicija mletačkog kapetana Civrana iz 1614. započela je napadom na Lovran, paljenjem uskočkog žita u gradskom tornju (tragovi dozidavanja su još vidljivi(!) i prolijevanjem vina), a potom se nastavila i kopnenim „pohodom“. Taj je uskočki rat okončan Madridskim mirom 1617. kada je Austrija raselila Uskoke. Ni početkom 18. stoljeća grad nije imao mira – zapovjednik francusko-španjolske flote Forbin, ratujući protiv Austrije topovima je tukao i opljačkao grad. Ipak, 18. je stoljeće početak prosperiteta – 130 je evidentiranih pomoraca od kojih će neki emigirati u Rijeku i Dubrovnik.
Dok u Opatiji niče slavna vila Angiolina, 1845. Lovran posjećuje pasionirani botaničar i kralj Saske Friedrich II August. No, Lovran će postati glasovita turistička destinacija tek nakon što Opatija postane europski poznata. Kvarnersko dioničarsko društvo, zadaću planiranja novog turističkog odredišta povjerilo je Bečaninu Eugenu Fassbenderu, arhitektu Badena koji se, zanimljivo, okomio na opatijsku neplansku građevinsku industriju i uveo u Lovran vrlo precizan urbanistički red, zabranivši podizanje gigantskih hotela i pansionskih vojarni. U svakom slučaju, lovranskim planerima je uspjelo privući one koji ne vole snobovsku buku opatijske klijentele, one koji se žele odmoriti uz guste i nedirnute lovorike. U to doba Lovran već ima 30 hotela i pansiona uz more i oko zidina srednjovjekovne jezgre. Postaje mekom slavnih medicinara koji otvaraju ordinacije u gradu (Eder, Herlinger, Beros, Bettini, de Cezare, Kozak). No, Lovran nije bio primamljiv smo liječnicima, već i odvjetnicima (Lukeš), trgovcima (Kumičić, Filipussi, Zipera) i građevinarima (Rubinich, Maguolo). Uređuje se i slavno obalno šetalište spojeno s opatijskim 1911. godine, a svečano se otvaraju i kino, ljekarna, tržnica i banka. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi nekdašnjeg hotela (Gran Hotel Laurana) skrasila se jedna od najčuvenijih ortopedskih klinika, a grade se i novi hotelski kapaciteti i nova naselja.
Stari grad Lovran je izvorno bio okružen obrambenim zidinama i bastionima na čijim su temeljima kasnije sagrađene kuće. Na samom ulazu na Trg sv. Jurja jedini sačuvani dio obrane grada je već spomenuta i od Mletaka napadnuta kula sačuvana do polovice svoje visine, građena od masivnih blokova klesanaca. Uz nju je gradska kuća, sjedište srednjovjekovnog magistrata na čijem se pročelju otvara portal čija je luneta ukrašena drvenim reljefom sv. Jurja koji kopljem probada zmaja. Riječ je o djelu domaćih majstora iz 19. stoljeća. Najvažnija građevina na trgu je župna crkva ovog sveca i zaštitnika Lovrana – izvorno jednobrodna romanička crkva koja će svoj konačni izgled dobiti neogotičkim preinakama 19. stoljeća. Međutim i ova je crkva kao i sam grad prošla mnoge preobrazbe. U 15. stoljeću svetište je nadsvođeno kasnogotičkim mrežastim svodom po uzoru na crkvu sv. Nikole u Pazinu. Majstori kasnogotičke slikarske radionice pokrili su svetište i trijumfalni luk zidnim fresko slikarstvom te svetište prekriva ikonografski program od prikaza Kristova života, legende o sv. Jurju, pa sve do Posljednjeg suda na trijumfalnom luku. Pretpostavlja se da su majstori bili vješti, domaći meštri koji su uspjeli u idealističke prikaze unijeti elemente svakodnevnog života. Zanimljivi su i brojni grafiti pisani glagoljicom i urezani pri dnu oslikanih površina, a svakako valja vidjeti i raskošno rezbarene oltare, krstionicu kao i dragocjenu riznicu crkvenog posuđa. Zvonik je pripojen crkvi u 17. stoljeću dogradnjom dvaju kapela. Sačuvan je i vrlo vrijedan fragment – kameni visoki reljef s motivom Krista iz 14. stoljeća koji je vjerojatno bio dio veće cjeline, a sekundarno je uzidan povrh ulaznog portala.
Šetajući starim gradom otvarat će vam se prekrasne vizure uskih prolaza, kortila (dvorišta) i skodova (vanjskih stubišta) mameći na fotografiranje. Na zapadnom dijelu starog grada lovranska bratovština sv. Ivana Krstitelja sagradila je u 14. stoljeću romaničku crkvicu posvećenu svom zaštitniku, jednostavne arhitekture i pročelja s jednostrukom presilicom na vrhu.
Šećući glavnom ulicom putniku se otvara čaroban pogled na stare vile. S istočne strane proći ćete kraj nekdašnje vile Beau Rivage, izgrađene 1910. za liječilišnu komisiju, dok je na zapadu izvanredno dimenzionirana dvokatnica vile Komušćak iz 1907. S istočne je, pak, strane uvučena dvokatna vila Igea graditelja Attilia Maguola iz 1898. S iste strane je veliki peterokatni hotel Bristol sagrađen 1912. pod imenom Excelsior i preuređen šezdesetih godina prošlog stoljeća. Uz njega je depandansa Belvedere koja velikom terasom dopire do samog mora.
Podignuta već 1873. pod imenom vila Fernandea, prvi je objekt izgrađen isključivo u turističke svrhe. Na zapadnoj strani je dvokatna vila Elsa najstarijeg lovranskog graditelja Andree Rubinicha, a prvi vlasnik vile bio je dr. Albin Eder, jedan od pokretača zdravstvenog turizma. Do vile je u gustom zelenilu hotel Miramare, bivša vila Iris.
S morske strane nalaze se vile na međusobnoj udaljenosti i u kultiviranom okolišu što ima daje posebno stilsko određenje. Prva u nizu je villa Gianna iz 1904.- raskošna secesijska dvokatnica (Maguolo) s raznobojnim dekoracijama animalnih, florealnih i geometrijskih motiva. Druga u nizu je vila Atlanta iz 1899., sagrađena u duhu historicizma koju je osim Lovranca Rubinicha gradio Tršćanin Emilio Ambrosini. Spomen ploča podsjeća da je u vili boravio slavni pisac Stanislaw Witkiewicz. Rubinich je sagradio i ljetnikovac grofova Blankensteina krajem 19. stoljeća na kojemu je austrijski arhitekt Carl Seidl 1909. izveo znatne promjene. Godine 1978. ljetnikovac je spojen s pansionom Beauregard u jedinstven hotel Lovran. Među najznačajnijim vilama ipak se ističe jedna – vila Frappart koju je naručio bečki odvjetnik Michel Ruault Frappart, a gradnju izveo austrijski arhitekt Carl Seidl načinivši dvokatnicu izvanredne raskoši. U središtu građevine je dvorana i centralni prostor dekoriran kopijama Carpacciove sv. Ursule. Obitelj Frappart iznajmljivala je ljetnikovac u iznimnim slučajevima pa je tako 1938. u njemu boravio predsjednik Republike Poljske i članovi talijanske kraljevske kuće. Spomenimo i vilu Magnolia iz 1904. barunice Klein Wisenburg koja se pripisuje Carlu Seidlu – još jedno remek djelo lovranske arhitekture koja potvrđuje nevjerojatnu kulturu ovog malog grada kojeg su stvarali istančani duhovi, a u kojem se odražava burna i slavna povijest ovog dijela Europe u kojem su se sudarala carstva.