‘Lavlja usta’ – mletački politički kurvinjak za cinkere u svim pokorenim gradovima…

0
320

Kada vas netko pita, što radite kasno navečer, nakon što su se svi poštanski uredi zatvorili, a vi morate otposlati pismo, u mraku pođete ulicom, nađete prvi poštanski sandučić i u njega ubacite pismo. Tko vas živ vidi? Nitko. Upravo na tom psihološkom momentu stvorio je mletački režim na tisuće 'lavljih usta', dao je isklesati i montirati mnogobrojne 'bocche di leon'

Za što su služila mletačka „Lavlja usta”, kakve tajne skrivaju crkvice sv. Vida Dobrinjskoga i sv. Jurja, otkriva u svojoj čudesnoj knjizi „Terra incognita” u izdanju Kršćanske sadašnjosti, povjesničar umjetnosti i akademik dr. Branko Fučić koji je čitav život proveo otkrivajući spomenike hrvatske kulture. Obraćajući se izravno čitatelju ovaj veliki i neprežaljeni znanstvenik daje jednostavna uputstva za upoznavanje davnih tragova prošlosti od kojih je mnoge prekrio zaborav.

Ako ste s dovoljnom dozom znatiželje prolazili Istrom, našim Kvarnerskim otocima ili Dalmacijom, otkriva nam Fučić, u krajevima u kojima je Mletačka republika vladala nekih 300 do 400 godina, morali ste tu i tamo zapaziti tragove njezine vlasti.

To su prije svega krilati lavovi kao simboli svetoga Marka evanđelista, ujedno znakovi venecijanske vlasti. Ali, uz ove heraldičke krilate lavove upada u oči još jedan lav – bilo da ste ga zapazili pohranjena u nekom muzeju, bilo još danas izložena na svom izvornom mjestu, na javnim zgradama u gradovima i gradićima pod mletačkom upravom. To je reljef koji manje ili više realistično ili naivno prikazuje lavlju glavu s razjapljenim ustima. U kamenu, u lavljim raljama, probijena je rupa, slična onoj rupi ili prorezu na današnjim poštanskim sandučićima. To su tzv. „lavlja usta” (bocca di leon).

Kada se sjetim svih svih tih mletačkih usta koje sam sreo, piše Fučić, ne mogu ostati pristojan već reagirati prostačkim rječnikom — to je bio pravi mletački politički kurvinjak. Kada vas netko pita što radite kasno navečer, nakon što su se svi poštanski uredi zatvorili, a vi morate otposlati pismo, u mraku pođete ulicom, nađete prvi poštanski sandučić i u njega ubacite pismo. Tko vas živ vidi? Nitko. Upravo na tom psihološkom momentu stvorio je mletački režim na tisuće lavljih usta, dao je isklesati i montirati mnogobrojne „bocche di leon” po svim pokorenim gradovima…

‘Lavlja usta’ za zaštitu režima

Ako se nađete u Kopru, vidjet ćete lavlja usta na ulici, u prizemlju pretorske palače. Evo ih i u gradu Poreču, a lavlja usta još stoje i u Buzetu, na zidu blizu ulaza u Gradski muzej. U vrijeme kad ih je venecijanska uprava postavljala, lavlja su se usta nalazila na zidovima državnih ureda. Kao pismo, koje danas upadne u poštanski sandučić, tako je i onda ispisani listić kroz rupu u lavljim ustima upadao potiho u košaru ili sandučić s druge strane zida u sobu državnog ureda. Što li su sve politički svjesni građani mogli napisati na listićima koje bi potajno ubacivali u lavlja usta?

Pa mogli su npr. napisati da je taj i taj koji stanuje u toj i toj ulici antidržavni element jer kada se napije, oštro kritzira vladajuću kliku i postojeći režim, ili da je on bezbožnik i heretik jer u petak jede kobasice i javno daje takve i takve izjave. Sve je to interesiralo mletačke žbire i policjote, ali državu nisu toliko uzbuđivali teološki i disciplinirani građanski tračevi nego, kao svaku državu na ovome griješnome svijetu, zanimao ih je u prvom redu – novac, zanimale su ih utaje poreza, privredni kriminal, zanimali su je šverc i šverceri…

Građani, prijavljujte nam sve one koji varaju državni monopol, prokažite nam one koji među vama krijumičare sol ili duhan, one koji nedopušteno sijeku drva u šumi ili koji na ovaj ili onaj način prikraćuju državnu kasu za gotov novac. A sve to činite diskretno i anonimno. Kako ističe Fučić, Plinije Mlađi, kao rimski prokonzul u Bitiniji u Maloj Aziji pisao je caru Trajanu oko godine 112. što mu je činiti u procesima protiv kršćana. A car mu je među ostalim uputama odgovorio i ovo:

„Prijave koje nisu potpisane neka se ni u kojem sudskom postupku ne prihvaćaju. Bio bi to loš primjer i stvara nedostojna našeg vremena”. Care, poganine, bio si bolji i kršćanskiji od kršćanske i katoličke Venecije koja je lavljim ustima svjesno kvarila svoje građane! Ona im je odgovorila: „Ljubljeni građani i vjerni naši podanici, svi se od reda uključite u rad policije. Zdušno radite za nju i to potpuno besplatno! A pri tome zadovoljite svoj bijes i svoju zlobu i uživajte u svojim podvalama, pa prijavljujte jedni druge, a sve to radite bez straha i obzira, bez strepnje na posljedice”.

Dakle – ništa pod Bogom ne morate riskirati. Prijavljujte jedni druge, budite cinkaroši i rufijani, diskrecija vam je zajamčena. Pomoći ćete vladajućem režimu. Stoga hrabro, kurvini sinovi, a pri tome zadržite plemenito i čisto lice dobrih susjeda i korektnih sugrađana. To je bio odgoj mletačkih lavljih usta. Ali, zar samo mletačkih?

Sv. Vid Dobrinjski

Vozite li cestama u okolici grada Dobrinja na Krku, budite oprezni, napominje pisac. Zaustavite se u dobrinjskom selu koje se zove sv. Vid. Selo leži na cesti između Šila i Dobrinja. Propitajte se u kućama gdje morate skrenuti na poljski put kojim ćete za čas stići do male crkve posvećene sv. Vidu. I pobrinite se za ključ. Na zelenom ste sagu niske trave, u krugu što ga zatvara gromača. Iza gromače su šumarci, a usred zelenog saga diže se arhitektonski spomenik – minijaturna jednobrodna crkva kojoj se na stražnjoj strani izbočuje polukružna apsida, dok joj se na prednjoj strani, usred pročelja, diže zvonik. Sada ste na jednoj od pozornica stare hrvatske povijesti. Pa otplovite vremeplovom unatrag sve tamo do Nove godine, do 1. siječnja 1100. godine…

Tu, gdje sada stojite, okupilo se toga dana mnoštvo ljudi. Bili su tu krčki biskup i svi popovi glagoljaši, članovi dobrinjskog kaptola, suci dobrinjski i dobrinjski općinski notar, a bio je i najvažniji čovjek tog dana, slavni „Dragoslav” sa svojim sinovima. Povod toga svečanog okupljanja bila je darovnica slavnog Dragoslava. Taj slavni „Dragoslav” pripadao je očigledno nekomu staromu hrvatskom plemenitom rodu na otoku Krku i nije bio siromah. Biti imućan značilo je u ono vrijeme – posjedovati zemlju, kuće, stoku. Dragoslav je sagradio crkvu sv. Vida na svom zemljištu i obdario je velikim zemljišnim posjedom koji se stekao uokolo crkve, pa ga je izručio krčkomu biskupu.

A biskup je zatim posebnim obredom posvetio crkvu sv. Vida. Tim je crkvenim obredom – po starorimskom poimanju – biskup zapravo ulazio u njezin posjed. Istoga dana, nakon toga, biskup je crkvu predao, sa svim posjedima, s pravima i dužnostima kao patronatsko pravo Dragoslavu i njegovim nasljednicima. O svemu tome bila je sastavljena isprava – po svemu sudeći na hrvatskom jeziku i na glagoljskom pismu, a sastavio ju je „Kirin, sin Radonin, pisac od komuna Dobrinja… moljen od Dragoslava biskupa.”

U toj ispravi čitamo da je bila izvršena takozvana reambulacija, a to je pravni čin, komisijski ophod granica svih onih zemljišnih čestica, oranica, pašnjaka i šuma koje je sve uokolo nove crkve – njoj darovao „slavni Dragoslav”. Isti nazivi zemljišta, isti toponimi oko Svetog Vida traju već tisuću godina, najmanje od godine 1100. do danas. Ako se komu ipak učini da poneki od tih toponima danas glasi malo drukčije, neka se ne čudi jer je i jezik tijekom dugih stoljeća bio podvrgnut promjenama, a ni ova se isprava o daru slavnog Dragoslava nije do danas sačuvala u originalu.

Pod mletačkom upravom na otoku Krku, poslije godine 1480., preveo ju je iz hrvatskog jezika i glagoljskog pisma u latinski jezik, Benedetto Grabia, javni notar, a on sam veli da mu je staru ispravu čitao dobrinjski glagoljaš, pop Juraj Mavrović, a zatim je jednom drugom zgodom Grabijin prijevod ponovno prepisao drugi notar, pop Petar Bogović iz Dubašnice.

Fučić je, istražujući isprave o starinama otoka Krka, u Državnom arhivu u Veneciji naišao na dva Grabijina prijevoda u prilogu drugih spisa kao dokaz o posjedima crkve sv. Vida. Posljednja redakcija ove stare isprave kojom se služimo, zapisana je u rukopisnoj kopijalnoj knjizi dobrinjskoga kaptola, a nju je 3. siječnja 1724. zapisao notar Petar Petriš koji veli da ju je s latinskog preveo na hrvatski. Prema tome, isprava je iz hrvatskoga jezika bila za potrebe mletačke administracije prevedena na latinski, a zatim je za potrebe dobrinjske crkve iz latinskog opet prevedena na hrvatski i zapisana glagoljicom.

Pa dok budete stajali na zelenom sagu u krugu oko crkve sv. Vida u nepomućenu miru prirode, navodi Fučić, razmotrite njezinu arhitekturu. U njoj ćete prepoznati tip crkve koji se oko godine 1100. ponavljao na otoku Krku: takva je i znamenita glagoljaška opatijska crkva sv. Lucije kod Baške i sv. Ivana nad Baškom i opatijska crkva sv. Mihovila u gradu Krku. Sve one imaju masivne zvonike na pročelju, a kroz prizemlje zvonika ulazi se u crkvu.

Sv. Juraj kod Vrbnika

Slikar koji bi se latio posla da u srednjem vijeku oslika zidove neke crkve, najprije bi dao da se zidovi ožbukaju grubljom žbukom. Onda bi kistom i crvenom zemljanom bojom skicirao i rasporedio duž svih zidova pojedine slike sa svetačkim likovima, sa svetim zgodama i s ukrasima, pa bi tako imao vidljivi putokaz o svemu što će definitivno šarenim bojama nastati na crkvenim zidovima. Takav slikarev predcrtež zove se – sinopija.

Kad bi bio zadovoljan sa skiciranom cjelinom, dao bi da se na zid nanese tanak i finiji sloj žbuke, koji bi on brižno zagladio i na njemu bi onda izradio sve slike u bojama. Nemilosrdno vrijeme koje sve razara, razaralo bi postepeno i slikarevo djelo. Razorilo bi najprije boju, razorilo bi i onaj tanak sloj žbuke — takozvanu „kartu”, dok bi najkasnije vrijeme razorilo onaj prvi grublji sloj žbuke sa crvenim predcrtežem, sa sinopijom.

 

S tom spoznajom o starom načinu slikanja, krenimo na izlet na otok Krk, u grad Vrbnik, gdje se trebate odlučiti kako ćete stići do uvale sv. Jurja. Najlagodnije je otploviti barkom, a teže je, ali poetičnije, uputiti se – pješke. Uzmite sendvič i pljosku bevande, pa krenite uređenom turističkom cestom kroz borik, a tamo gdje prestaje cesta, hrabro nastavite kozjom stazom na jug, do uvale i žala sv. Jurja. Tu su se u starini sklanjali jedrenjaci pred burom i jugovinom. U uvali, na žalu čekao ih je nepresušan izvor pitke vode.

Nekoliko koračaja od uvale naprijed, prema rtu, ruševine su stare srednjovjekovne crkve sv. Jurja. Malena je, jednobrodna, s izbočenom polukružnom apsidom. Od davnina je bila vlasništvo krčkih knezova Frankopana koji su je vjerojatno i dali sagraditi. Godine 1453. krčki ju je knez Ivan Frakopan predao u vlasništvo krčkim biskupima za neku protuuslugu.

Kad se za trenutak oči priviknu na šare oronulih zidova, gdje se miješaju slike oderotina žbuke s mahovinom i lišajevima i tragovima crvene boje — s ostacima sinopije — malo pomalo počinju se spajati tragovi crvene sinopije u suvisao crtež, a pred vašim očima uskrsavaju najprije likovi velikih procesijskih križeva, zatim lik jednog sveca s aureolom oko glave i konačno, slika velikog trbušastog jedrenjaka, koji privezan miruje u moru dok oko njega plivaju ribe.

Sveti Juraj je bio mučenik iz Kapadocije, koji je svjedočeći vjeru poginuo u progonstvima kršćana pod carem Dioklecijanom u III. stoljeću. No, zacijelo ni jedan svetac nije poput svetoga Jurja doživio takav uspjeh, toliku popularnost u puku i to u svim slojevima društva, podjednako na Istoku kao i na Zapadu. Gotovo nema područja života kojemu sv. Juraj nije u srednjem vijeku bio nebeskim zaštitnikom flore i faune, usjeva, trave, šume i stoke.

Zazivali su ga mornari jer je prije sv. Nikole iz Barija bio zaštitnikom na moru, „in mari gubernator” — na moru kormilar — a u vrijeme križarskih ratova postao je i svetim zaštitnikom vitezova…

Vrbnička bracera sa starim kormilom

Sada je jasno koju je ulogu odigrala njegova crkva u osami ove uvale. Tu su ovce, tu je šuma, blizu su vinogradi, a od pamtivjeka u uvali su se sklanjali jedrenjaci. Na ostacima svečeve slike, sv. Juraj je odjeven u aristokratsku odjeću od karirane tkanine, koja se u bokovima zvonoliko širi, jer su joj tamo ušiveni bočni klinovi tkanine. Ove moderne pojedinosti vode nas u 12. i 13. stoljeće.

U Vrbniku sv. Juraj još nije postao konjanikom koji ubija legendarnog zmaja. Konjanikom i zatornikom zmaja postaje tek u 12. stoljeću. Sv. Juraj u svakoj ruci nosi po jedan list kao znak vegetacije, kao simbol svekolikog zelenila, čiji je on zaštitnik. U toj ikonografiji, u tom načinu prikazivanja, brkaju se predodžbe kršćanskoga sveca s folklornim, mitskim likom „zelenoga Jurja” iz narodnih običaja koji u rukama nosi proljetno zelenilo.

S druge strane brod je jedrenjak s trima jarbolima, velika trbušastva srednjovjekovna „nav” iz vremena križarskih ratova, iz 12.-13. stoljeća, trgovački brod koji ima visoko korito s mnogo prostora za prijevoz robe. Statva na pramcu broda, jako povijena prema unutra, pokazuje oblik značajan za jadransku brodogradnju, koja se u toj pojedinosti sačuvala u gradnji bracera.

Na prednjem jarbolu spušteno je kvadratno (križno) jedro. Mornari se penju na jarbole ljestvama. Na vrhu jarbola su koševi, promatračnice za stražu. Na krmi broda stoji visoko nadograđeni „kasar”, prostor za boravak putnika. Brod je usidren, a na krmi mu je privezan pomoćni čamac.

Vrbnički brod još nema modernoga kormila koje se obrće oko okomite osovine, a koje je izumljeno tek u 13. stoljeću. Na njemu se još kormilarilo na stariji način, tj. pomoću dvaju velikih lopatastih vesala.

(Nastavlja se…)

Loading...