Izložba fotografija Stanka Vrtovca, u prezentaciji kustosice Moderne galerije, Lane Šetke i ostvarena zahvaljujući prijateljima fotografa - Ivanu Posavcu i Vladimiru Vučinoviću Čarliju - otkriva europski vrijedan dio opusa tog zaboravljenog, skromnog i samozatajnog trešnjevačkog fotografa koji je preminuo prošle godine
Krist iz predgrađa, mogla bi se nazvati dramatska, sjetna i izvanredna crno-bijela fotografija izložena na komornoj izložbi „Snaga tišine“ u galeriji „Josip Račić“, koja nam otkriva samozatajnog i zaboravljenog velikana hrvatske fotografije koji je preminuo prošle godine – Stanka Vrtovca.
To je onaj Krist koji, postavljen na rubovima grada, čuva sva zagrebačka predgrađa, one male kvartove u kojima još žive ostatci starih drvenih kuća, gdje još postoje male kapelice, a starice iza plotova uzgajaju ruže i zumbule.
Crno-bijele fotografije bremenite su samoćom i nekom ljekovitom tišinom, te napučene osamljenim bićima i stvarima.
I u ovako sažetom obliku – izloženo je samo šesnaest fotografija i nešto više grafičkih listova – izložba donosi antologijska djela, otkrivajući samozatajnog umjetnika koji je po struci bio inženjer kemije. Riječ je o velikom umjetničkom otkriću koje je samo zbog Vrtovčeve samozatajnosti i potrebe da radi u sjeni, ostalo neprimjetno u nacionalnom korpusu najbolje umjetničke fotografije. Ova je izložba stoga vraćanje iz zaborava velikana hrvatske suvremene fotografije, ostvareno zahvaljujući Vrtovčevim prijateljima i samima umjetnicima objektiva – Ivanu Posavcu i Vladimiru Vučinoviću Čarliju – te kustosici Moderne galerije, Lani Šetki, koja je izložbu pripremila za javnost.
Emocionalnost rijetkih majstora fotografije
Vrtovec je bio samotnik i melankolik. Teško je govorio zbog bolesti, više je šaptao, pa bih rekla da sve što je snimio i nije nego dijalog sa samoćom i tišinom u njemu samome.
Čak i kad je snimao obične predmete, postizao je dojam apsolutnog mira. Rešetkasti koš za otpatke u nekom zagrebačkom parku, tako nosi trojako značenje. Ritam njegove konstrukcije podsjeća na stabla koja ga okružuju, nosi njihovu izdvojenost u šumi i karakterističnu ljepotu predmeta koju su istraživali svi veliki foto avangardisti s početaka 20. stoljeća, otkrivajući ljepotu odbačenog, prezrenog ili običnog.
Lokva vode i seoski putljak u daljini, na kraju kojeg se naziru neboderi u Srednjacima s druge strane, posveta je bila spomenutim rubnim dijelovima Zagreba, zaboravljenim vizurama povijesti koja je još uvijek vrlo živa, a u Vrtovčevu objektivu popimala je razmjere uzbudljivih filmskih skevenci crno-bijelih filmova.
I kada je snimao samo mali dio Eiffelovog tornja u Parizu, Vrtovec je snimao niz praznih stolica uz toranj, otkrivajući ljepotu koju može pružiti samo praznina puna skrivenih značenja.
Fotografije iz 70-ih godina u kojima je ekspermentirao s ljudskim likovima i kolažem u duhu estetike nadrealizma, pak, prožete su psihodeličnim duhom prethodnog destljeća – u njima još uvijek plamte slobodarske šezdesete, kada je rock revolucija obećavala bolje sutra, od engleske matice do američkih rock revolucinara koji su visoko dizali barjak slobode, najvešćujujući oslobođenje od društvenih stega.
Poseban dio fotografskih kolaža nosi u sebi slutnju apokalipse – to su kolažirane fotografije s mračnim slikama ubijenih životinja, iznad kojih se prostiru tamno nebo i čudni oblaci. Na jednom radu se vidi samo stražnji dio krave koja korača po opustjelu kamenju punom otpada. To je fotografov prikaz uništene civilizacije koja je sa sobom donijela tolika pustošenja prirode i okoliša, ostavljajući iza sebe sablasne prizore onečišćenja i ugasnulog života.
Vrtovec je u tim radovima, odnosno, čitavom opusu koji tek čeka veću retrospektivu, postigao emocionalnost kakvu su imali rijetki majstori fotografije… Tema tišine kojom se bavio, jedna je od najznačajnijih uopće. Prema gotovo svim religijama, tišina jest put prema Bogu. Tišina je, kaže se u samostanskim regulama, velik obred. Tišina u duši, uvod je u otkrivenje, dok je šutnja zatvaranje prema otkrivenju. Tišina otvara prolaz, šutnja ga zatvara. Po mnogim predajama, stvaranju je prethodila tišina, a i po svršetku vremena nastupit će – tišina. Tišina obavija velike događaje, šutnja ih skriva, jedna daje stvarima veličinu i veličanstvenost, druga čini čovjeka gluhim za Božji glas.
I u grafikama koje je za izložbu posudio bivši ministar kulture, mr. Božo Biškupić, iz svoje grafičke mape “Campus Zagrabiensis: Turopolje” – Vrtovec se otkriva kao najnježniji crtač koji u dubokim nijansama plavog, stvara prizore pune ranjivosti.
Grafike u dubokim plavilima
Djela nazvana “Vodeni vrt” i “Zraka”, načinjena su minucioznim crtežem, u kojem su u geometrijskim oblicima upisane prirodne pojave – oblaci, nebo, trava, krajolik. Posebno su tragični radovi s mrtvim pticama i siluetama dvaju konja, svi s pozadinama u dubokoj plavoj boji. I u grafikama se javljaju motivi krave, mrtve svinje i mačke uz geometrijski okvir na poljani u crno-bijelim tonovima. U većini grafika preteže plava boja koja stvara dojam beskrajne tuge i otvara put prema vječnosti.
Plava, kao najmanje materijalna boja, u umjetnosti se uvijek pojavljuje kao da je sačinjena od prozirnosti, to jest od nagomilane praznine zraka, vode, kristala ili dijamanata. Praznina je čista, točna i hladna, te je plava i najhladnija – boja koja olakšava oblike, otvara ih i rastvara. Pokreti, zvukovi i oblici u plavetnilu nestaju, u njemu se utapaju. Simbolički, ona je put u beskonačnost gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. Ući u plavo, znači zaći iza druge strane zrcala. Vrtovec je koristi i u svijetloplavim tonovima što je put sanjarenja, ali i u tamnoplavim, kada plava postaje put prema iznadzemljskom. Religijski – plava boja nije s ovoga svijeta, pa Vrtovčeve grafike u plavilima i bjelilima, dakle izrazito marijanskim bojama – nisu drugo do emocionalne studije u kojima ranjivost i gubitak (smrt ptice, životinje, uništena priroda) vode prema spasonosnoj beskonačnosti i vječnom.
Stanko Vrtovec (1947.-2017.), bio je inženjer kemije po struci. Nije se želio isticati i izlagati. S njim se bilo nemoguće posvađati – posvjedočuju prijatelji. Rođen je u Mariboru. Po ocu je bio Slovenac, po majci iz okolice Varaždina i to je razlog da je jedan dio svoje ostavštine donirao varaždinskom Gradskom muzeju. Njegov je djed bio, naime, voditelj imanja grofa Bombellesa u mjestu Vinica (grof Marko Bombelles, podsjetimo, važan je za osnivanje šumarskog društva i za razvoj autokluba). Nasljeđene djedove fotografije, Vrtovec je također donirao.
Brzo po njegovom rođenju, njegovi roditelji doselili su u Zagreb i Stanko Vrtovec, zapravo, je čitav svoj život proveo na Trešnjevci. Završio je srednju kemijsko-tehničku školu, a apsolvirao organsku kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Bio je član Foto kluba Zagreb od 1968., a ULUPUH-a od 1974. godine.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, počeo se zanimati za tehnike dubokoga tiska, pri čemu mu je pomagao slikar lvica Šiško s kojim se upoznao još sedamdesetih u ateljeu Joze Ćetkovića, a desetljeće kasnije je počela njihova intenzivna suradnja.
Izlagao je na stotinjak izložbi, primio je dvadesetak nagrada. U svom radu mnogo pozornosti je posvećivao portretima, prirodi i “life” fotografiji, a onda se posvetio fotomontažama i nadrealnoj fotografiji.
U hrvatskim likovnim vrhovima
Stanko Vrtovec se u Fotoklub Zagreb učlanio 1968. i vrlo brzo je uslijedila i njegova prva samostalna izložba. Njegov je talent brzo prepoznat, pa već sedamdesetih, dakle, dobiva titulu majstora fotografije. Vladimir Vučinović Čarli je u povodu ove izložbe izjavio: “Njegovi kolege odmah su shvatili da su Stankove fotografije neobične i izvan standarda” i ispričao jednu anegdotu: “Donio sam jednom svoju fotografiju koja je bila na prvi pogled nadrealizam. Đuro Griesbach, koji je tada bio glavni u Fotoklubu, odmah je pozvao Stanka i rekao: ‘Ja to ne razumijem, pitaj njega’. Naprosto je bio autoritet na tom području”.
Stoga bi ova, doista, jedinstvena izložba na Cvjetnom trgu trebala biti uvid u mnogo širu prezentaciju – pa i inozemnu (zašto ne?), tog izvanrednog fotografa i grafičara koji pripada hrvatskim likovnim vrhovima!
