Kad je pred turskom najezdom bježao iz svoje modruške glagoljaške biskupije, biskup Šimun Begna Kozičić, sklonio se u glagoljaški grad Rijeku i u njoj, 'v hižah svoga stanovanja', osnovao tiskaru u kojoj je godine 1530. i 1531. tiskao prve knjige, redom glagoljicom
Tajne Istre i Kvarnera nitko nije otkrivao tako uzbudljivo poput dr. Branka Fučića, povjesničara umjetnosti i doktora teologije koji je pješačio stotinama kilometara kroz krš, šume i otoke dajući čitateljima uputstva gdje će naći još vidljive tragove drevnih svetaca na starim crkvama, kamenim pločama i pronaći ostatke važnih crkvenih građevina, pa je njegova knjiga, „Terra incognita”, jedna od najljepših knjiga o hrvatskoj baštini koju možete naći…
Mnogima koji u Rijeci danomice prolaze njezinim Starim gradom, napominje pisac, ostat će mnogi zakutci nepoznati i nezapaženi. Jedan od njih je neposredna okolica „Vele crikve”, nekadašnje jedine gradske župne i stolne crkve Uznesenja Bogorodičina – one uz kosi, nagnuti zvonik.
Koliki je postotak riječkih građana zavirio u dvorište koje se proteže uz sjeverni crkveni zid? Vrlo malo, napominje Fučić. Duž toga sjevernog crkvenoga zida ugrađen je lapidarij, tj. zbirka važnih kamenih spomenika iz riječke prošlosti. To su redom nadgrobne ploče koje su do pretprošlog stoljeća pokrivale rake u podu same crkve.
Radikalna obnova i novo opločenje crkvenoga tla izbacile su ih iz crkve, a crkvena uprava ugradila ih je tada na ne baš najsretnije i najprikladnije izabrano mjesto – na vanjštini sjevernoga crkvenog zida. Tu su one sada u sjeni, loše osvijetljene, stoga i teže čitljive. Na razornom su udaru bure, kiše i zimskih smrzavica, sramotno loše monirane, onako kako se ne postavlja lapidarij, zbirka i trajna izložba kamenih spomenika.
Upravo ga je tamo, ističe Fučić, na poseban način privukla jedna nadgrobna ploča iz 17. stoljeća, koju je na grob svoje majke dao postaviti ondašnji riječki župnik, gospodin plovan koji se zvao Francesco Calucci. Taj je Calucci bio potomak doseljene talijanske obitelji koju je u Rijeku privukao i doveo posao – obrt i trgovina. To prezime piše se sad Caluci, sad Calvucci…
Prestanak glagoljanja…
Calucci su se udomaćili, naturalizirali, postali su Riječani, „Fjumani”, ženili su se domaćim djevojkama i počeli govoriti po „domaću”. Onaj mali Francesco nije pošao u obrtnike ili trgovce, nego je postao klerik, a puljski biskup, koji je tada bio nadležan i nad Rijekom, zaredio ga je za svećenika. Calucci je zatim u svom malom gradu učinio veliku karijeru: u rodnoj Rijeci postao je važna i istaknuta ličnost – župnik, „gospodin plovan recki”.
A riječka župa, od kada je u povijesnim izvorima možemo pratiti, bila je glagoljaška. Činila je cjelinu s ostalim glagoljaškim krajevima Liburnije, Istre, Kvarnerskih otoka, Hrvatskog primorja, Moduša, Krbave, Like, Pounja. Sačuvan je dio glagoljicom pisanih matica vjenčanih Riječana i glagoljicom pisana administrativna knjiga riječkoga kaptola o pogrebima Riječana i o misama zadušnicama za njih u riječkoj Veloj crikvi. Imamo i glagoljicom pisane isprave riječkog notara Kvirina Tihića, a po bibliotekama i arhivima Rijeke i Zagreba, čuvaju se istrgnuti ili izrezani listovi pergamene iz starih i odbačenih riječkih glagoljskih liturgijskih knjiga.
Kad je pred turskom najezdom bježao iz svoje modruške glagoljaške biskupije, biskup Šimun Begna Kozičić, sklonio se u glagoljaški grad Rijeku i u njoj, „v hižah svoga stanovanja” osnovao tiskaru u kojoj je godine 1530. i 1531. tiskao prve knjige u Rijeci, knjige redom tiskane glagoljicom. I tako se u riječkoj crkvi glagoljalo mirno i spokojno sve do godine 1593., kada je nemir u tradicionalno glagoljašku Rijeku unio puljski biskup, Claudio Sozomeno.
On je zahtijevao od riječkog klera da prestane glagoljati i da počne misliti na latinskom jeziku, na univerzalnom jeziku Zapada, tj. Katoličke crkve. Bila je razumljiva reakcija riječkih glagoljaša, jer im je biskup dirnuo u stari red stvari i od davnine uvriježene običaje. Diglo se na noge i gradsko stanovništvo i od riječkih kanonika tražilo da nastave s bogoslužjem „nostra materna lingua”, na našem materinjem jeziku.
Neko vrijeme su se natezali, a onda je i vrijeme učinilo svoje. Započelo je novo školovanje klera, a u grad Rijeku naselili su se isusovci. Oni su otvorili novu školu, tzv. Seminarium za višu naobrazbu, gdje je nastavni jezik bio latinski i talijanski, pa je i to djelovalo na uzmak glagoljice. Svugdje u našim krajevima prijelaz od glagoljanja na latinanje bilo je pisanje hrvatskim jezikom, ali latinicom, ne više glagoljicom.
U to vrijeme i sami riječki isusovci tiskaju 1693. godine molitvenik na hrvatskom jeziku – latinicom. Naravno, taj hrvatski jezik je hrvatski riječki gradski dijalekt, jezik kojim je govorio puk. To je meki izgovor čakavštine u kome se „caka i šuška”. Isusovački riječki molitvenik zove se „Brašno duhovno”, a bio je namijenjen članovima najpopularnie riječke bratovštine, „Brašćine svetoga Križa”.
Na tom istom dijalektu riječkoga puka, na govoru kojim je govorila i Caluccijeva majka, sastavio je naš Francesco Calucci godine 1665., hrvatske stihove u dvanastercima i dao ih uklesati na majčnu nadgrobnu ploču: „Ovi grob je pokril moje majke kosti ke smert mi je dala velike žalosti. Krepih se da v slavem svet pribiva, ufajuć da duša večni raj uživa.”
Pod leroj…
Kada bi naši stari otočani, pak, dolazili u Rijeku po poslu i zbog trgovine, prije nego što bi se raštrkali ulicama i „butigama”, dogovorili bi mjesto gdje će se u gradu naći. I kao po nekom nepisanom pravilu, to je mjesto uvijek bilo jedno te isto – „pod leroj” – pod urom na Korzu.
Pričao mu je stari domorodac, ističe Fučić, njegov prijatelj pok. dr. Šime Žgombić iz Dubašnice na otoku Krku, kako bi ga u djetinjstvu povela tetka u Rijeku, pa da joj ne smeta dok trgujući obilazi poznate riječke obitelji, ostavljala bi ga pred gradskim vratima i nježno mu tepala: „Šimić, kokošice moja, čekaj me ‘pod leroj’, ću ti kupit jabučicu”.
Pitajte bilo kojega staroga Zagrepčanina, gdje bi se našao s prijateljem u svom gradu… Gdje drugdje nego – „pod repom” – pod konjaničkim spomenikom bana Jelačića na Jelačić placu. Ako se, ističe Fučić, kada u kasnim večernjim satima nađete na riječkom Korzu, zaustavite se nekoliko trenutaka na tom mjestu – pod urom. Prenesite se duhom nekoliko stoljeća unatrag, u srednji vijek. Pa dok ura bude otkucavala sate kroz noćnu tišinu, s malo mašte dočarajte si život tadašnje Rijeke, malog gradića, zatvorena u svoje obrambene zidove.
U grad se ne može – a pod prijetnjom kazne ne smije se ni preko gradskog zida. Može se samo kroz gradska vrata, pred kojima vi upravo stojite. No, sad je kasno, noć je, a vi ni kroz gradska vrata ne možete u grad. Gradska ih je straža zatvorila i iznutra zakračunala. Noću se u grad ne ulazi, niti se iz njega izlazi.
Ako ste došli brodom što ste ga usidrili u današnjoj Adamićevoj ulici, čekajte do zore na Korzu – na morskom žalu – jer će se tek u svitanje otvoriti vrata. S vama će u grad, na gradski trg (danas Koblerov trg), u dućane, magazine, radionice, nahrupiti seljački svijet iz okolice, koji je još u zoru stigao pred zatvorena vrata.
Tim mjestom mora proći svatko tko ulazi ili izlazi. Tražite li nekoga – ako baš nigdje drugdje – tu ga morate uhvatiti. Tu ga čekajte – „pod leroj”…!
Sudbina dvoglavog carskoga orla
To je tipična točka grada, to su mu usta, to je ključna prometna točka, tu život najintenzivnije struji. A vani su brodovi krcati robom, vani su luka, more, ribari, brodogradilište na morskom žalu, tamo gdje je danas riječki Korzo, vani je vreva – sve ono što privlači ljude da izađu kroz gradska vrata. I tako to ide, ne od jučer, nego godinama, decenijama, stoljećima.
Pa ono što je nekada bila životna funkcija, što je bila nužda nametnuta samim životom, kasnije – kada se grad razvio i razlio preko staroga zida – postalo je tradicijom. U novim uvjetima, u modernom gradu, gradska vrata više nisu imala svrhe. Ona su ukinuta godine 1775., ali još im je sačuvan trag…
Zađite u prolaz pod urom. S unutarnje strane kamenog okvira stoje još s obje strane u zidu po dvije masivne željezne baglame, oko kojih su se obrtale vratnice. Da pred ovim starim spomenikom ne stojite kao pred zagonetkom, napominje naš pisac – evo na kraju nekoliko podataka:
Na najstarijoj slici Rijeke iz 16. stoljeća nad vratima još nema kule, koju već vidimo na slikama iz 17. stoljeća. Tada je na kulu i postavljen sat. U staro doba nalazio se pred vratima opkop, napunjen vodom, a preko njega prelazilo se pokretnim mostom. Kula i vrata mijenjali su oblik nekoliko puta od 17. do 19. stoljeća. Gornji dio kule ima današnji oblik iz 19. stoljeća, a donji dio – sav u kamenu – dobio je današnji oblik oko 1700. godine.
Dva lika u reljefu, kako nam to svjedoče uklesani natpisi, prikazuju careve Leopolda I. iz 1675. i Karla VI. iz 1782. godine. Grb na vratima je austrijski, s umetnutim slovom L,. tj. s inicijalom imena cara Leopolda. Priča za sebe je ukras što je stajao na vrhu krova. Tamo je u vrijeme austrijske uprave bio postavljen kao akroterij, kao završetak, motiv iz riječkog gradskog grba koji je gradu podijelio car Leopold I., a to je – dvoglavi orao.
U riječkome grbu ima jedna mala heraldička razlika koja riječkoga dvoglavog orla razlikuje od carskoga dvoglavog orla. Dvoglavi je carski orao simetričan: jedna mu glava gleda ulijevo, a druga udesno, dok obje glave riječkoga orla gledaju – u istom smjeru.
Smetao je carski orao, smetali su austrijski znakovi u gradu Gabrijelu d’ Annunziju kada je okupirao Rijeku, pa je onoj „kokoši s dvije glave” dao otpiliti vrat s jedne od dviju glava. A smetali su austrijski znakovi i onima koji su na vrhu sviju zgrada najradije gledali petokraku zvijezdu, pa su oni poslije Druogoga svjetskog rata dovršili rabotu koju je počeo d’Annunzio, te su skinuli do kraja sve što je još preostalo od riječkoga orla. Sada na vrhu tornja s urom na Korzu stoji kao znak jedno golo – ništa…
Krimeja
Kako ističe Fučić, prijatelji su ga bolesna doveli pokojnom doktoru Šestiću, urologu u susačkoj bolnici, kada ga je nemilosrdno stisnula bubrežna kolika. Doktor je u ordinaciji imao šarenu mačku i na pitanje, kakva je to mačka, odgovorio: „Krimjeska”. Tako je s tom šarenom, nakostrušenom Šestićevom mačkom na red za istraživanje došla i susačka Krimeja. Stari i novi Sušačani znaju o čemu se radi…
To je dio grada kojim prolazite kada se spuštate od bolnice ili od igrališta za grad – to je ona strma ulica koja nosi u našoj primorskoj sredini neobično ime – Krimeja. Kako je došlo do tog neobičnog naziva? „Krimeja” nije stari, prvobitan naziv onoga dijela Sušaka što leži iznad željezničke pruge, napominje pisac. To je područje bilo daleko izvan naselja – tamo su bili vinogradi i u starini nije se zvalo „Krimeja”, nego – „Zagorje”.
Krimeja je novo ime, nastalo iz vica, iz šale u pretprošlom stoljeću. Bilo je to nakon znamenitog Krimskoga rata (od 1853. do 1858.), u kojem je Rusija u sukobu s Turskom težila da se domogne Carigrada i Dardanela i da istisne Tursku s Balkana. Zapadne sile, bojeći se ruskoga imperijalizma i njezina dominantna položaja u Dardanelama i na Balkanu u slučaju ruske pobjede nad Turskom, ušle su u rat i stale na stranuTurske.
Ravnoteža velikih sila – bilo je tada načelo vanjske politike Zapada, kao i danas. Taj rat – nazvan Krimski – jer su se glavne operacije vodile na poluotoku Krimu – zanimao je cijeli svijet. Nakon duge i teške opsade, nakon 11 i pol mjeseci, pala je godine 1855., glavna ruska utvrda, Sevastopol. Događaj je postao upravo legendaran. Sevastopol i Krim postali su pojam i u našim krajevima.
Tih je godina na današnjoj susačkoj „Krimeji”, Adam Riccoti upravo gradio kuću, a kraj kuće je osobenjak podigao i malu kulu, minijaturnu igračku na kojoj je dao uklesati u onaj čas tako aktualan natpis – Crimea – prema talijanskom nazivu za poluotok Krim.
Natpis je djelovao u općem raspoloženju onih godina senzacionalno i privlačno i odonda su Suščani stali nazivati Riccotijevu kuću – „Krimeja”, a po nazivu kuće ostao je do danas i naziv cijelome onome kraju…
Poštanska dopisnica
U školi, sjeća se pisac, za vrijeme stare Jugoslavije, pisali „smo jednu zadaću latinicom, drugu ćirilicom”. Tada su i sve table na kolodvorilma imale naziv postaje napisane na jednom i drugom pismu. Dva su se pisma dosljedno i strogo primjenjivala i na tablicama nad vratima svih prostorija na školskom brodu „Vila Velebita”, pa je i ona tablica nad vratima brodskog zahoda iimala, ne dvije, nego četiri nule… Dvije lijeve pripadale su latinici, a dvije desne ćirilici. Svakome svoje…
Ali, na dopisnici iz bogate Fučićeve zbirke, nema ćirilice. Ne može je ni biti, napominje, jer je dopisnica starija od stare Jugoslavije. Ona je još iz vremena stare Austro-Ugarske. Na njoj je Rijeka, odnosno riječka luka. Na poleđini dopisnice su svi natpisi tiskani na četiri jezika – njemačkom, mađarskom, talijanskom i hrvatskom: Korrespondenz-karte, Levelezölap, Cartolina Postale, Dopisnica.
Njemačka riječ je jasna, jer je car u Beču, talijanski je jezik kancelarija i jezik talijanskog življa. Dopisnica na hrvatskom također je jasna. No, čemu mađarski? Pa zato, tumači pisac, jer smo mi u Rijeci od vremena Ugarsko-hrvatske nagodbe, 1868. godine. I one famozne riječke krpice koja je na tekst Nagodbe bila prilijepljena, bili izravno pod Ugarskom.
U Guvernerovoj palači u Rijeci stolovao je mađarski guverner. Rijeka je bila „separatum, sacrae Hungariae coronae adnexum corpus” (odijeljeno tijelo, priključeno svetoj ugarskoj kruni). Bilo je to vrijeme neugodna mađarskog presizanja u Hrvatskoj, vrijeme mađarske ekspanzije, doba velike mađarske prepotencije i šovinizma. Jedna od tadašnjih mađarskih parola glasila je: „magyar tenger” – mađarsko more. Osobito je taj izraz išao na jetra hrvatskim patriotima!
Jedan među njima bio je i pomorski kapetan Polić, komandant putničkoga parobroda koji je jednom Mađaru što se popeo na komandni most i pokazivao „mađarsko more” u Rijeci, viknuo jedinu riječ koju je znao na mađarskom, a to je mađarski naziv poštanske dopisnice. Nije bilo važno što je Mađar razumio, već intonacija, dikcija i kapetanov bijes, pa je dopisnica značilla i „odlazi”, „gubi se” i sve najstrahotnije primorske kletve…
(Nastavlja se…)