“Krik” za sva vremena

0
129

Do 2020. bit će završen nov muzej španjolskog arhitekta Juana Herrerosa posvećen najvećem norveškom slikaru Edvardu Munchu. Građevina koja će sadržavati 28. 000 radova, slika, crteža, skulptura i skica izvala je mnogo kontroverzi ne samo svojom cijenom, već i vertikalnim i visokim oblikom dominantne građevine s vrlo modernom staklenom “kožom”

Krik” Edvarda Muncha – ne odzvanja samo ljudskom tjeskobom, nego je i možda najdomljivija slika čovjekove tragičnosti kroz stoljeća.

Svom najvećem slikaru Gradsko vijeće Osla je 2008. odlučilo izgraditi nov muzej, a na međunarodom natječaju je pobjedio španjolski arhitekt Juan Herreros. Građevina je svojom visinom i dominantnim položajem u prostoru izazvala mnogo kontroverzi iako je riječ o vrlo sofisticiranom tijelu u prostoru s modernom staklenom “kožom” koje će bez sumnje postati nov simbol grada do završetka radova 2020. godine.

Loading...

Munch (Loten, 12. 12. 1863.- Ekely, 23. 1. 1944.) nije samo stvorio opus u kojemu je prikazao univerzalnu egzistencijalnu dramu rastrganih ljudskih bića, već je i sam bio čovjek vrlo teške sudbine.

Život ga nimalo nije štedio od djetinjstva kada mu je umrlo nekoliko najbližih članova obitelji. “Bez straha i bolesti moj život bio bi poput čamca bez vesala” – sam je napisao. Ne čudi da njegova prva poznatija slika “Bolesno djete” iz 1885. prikazuje crvenokosu djevojčicu kako sjedi na krevetu uz ženski lik pognute glave. Slikar je prizor tako naslikao da se čini da svjetlost emanira iz samih tijela. Ipak, slika nije prihvaćena zbog svog „modernog rukopisa“ koji prelazi norme „dobrog ukusa i ćudoređa“, a nije bio prihavaćen ni slikar.

Kritika mu se rugala i za drugi rad “Portret sestre Inger” (označivši ga zastrašujućim, premda je na slici bila prekrasna mlada žena). Bio je to ujedno i obračun konzervativnih kritičara s bohemskom scenom koja nije bila drugo negoli individualni prosvjedi protiv lažnog morala, kako je pisa Josef Paul Hodin. U to vrijeme Munch je načinio i drugi sesetrin portret “Ljetna noć” u kojemu je prikazao mladu ženu u bijeloj haljini kako sjedi na stijenju, a fino sugalsje i nov način uporabe boje, uveo je baš tu sliku u novo stoljeće. U to doba Munch unatoč protivljenju mnogih kritičara odlazi u Pariz gdje proučava majstore, ali i nadahnut Whistlerom radi sliku “Noć u St. Cloudu”.

Krajem listopada 1892. otišao je u Berlin doživjevši nejverojatni fijasko svojom prvom izložbom koja je u potpunosti propala, međutim ,kako to često biva, baš je zabrana izložbe, izazvala interes za umjetnika, te je drugi put nastupio vrlo uspješno, prodavši čak nekoliko slika.

Voljeno ribarsko mjesto

Mjesto gdje je najviše volio slikati bilo je Aasgaardstrand – kupališni i ribarski gradić, smješten osmadesetak kilometara zapadno od Osla. Prostarani zaljev s borovim šumama, toliko ga je oduševio da je kupio malu, napuštenu ribarsku kućicu. Upravo će motivi iz tog ribarskog mjesta postati početci šestodijelnog niza koji će pod nazivom „Ljubav“ postati jezgrom njegovog slavnog ciklusa „Životnog friza“. U početku je slikao djela poput „Mjesečine“ – snovite atmosphere jake muške i ženske simbolike, a u slikama se počinje primjećivati pojedonstavljenja i redukcija prirodnih formi ne bi li ih približio publici.

Godine 1893. naslikao je potresnu sliku „Pubertet“ gdje je prikazao golu djevojčicu na rubu kreveta čiji tužan i sjetan lik potvrđuje njezinu nelagodu i izloženost nepoznatom, a upravo u toj slici prvi put dolazi do izražaja spoj straha i seksualnosti, karakterističan za slikarev kasniji ciklus „Životni friz“. U djelu „Kuća na mjesečini“ iz 1885., pak, prikazao je svoju ribarsku kućicu ispred čijeg vrta stoji žena, od koje jedva zamjećujemo svjetlu haljinu zvonasta oblika prikazanu kao konični cilindar, prema kojoj nadiru neobični oblici i konturu muškarca na rubu slike – a čitav prizor s neobičnim rasporedom statičnih i dinamičnih oblika odaje neobičnu mješavinu mirnoće i straha.

Ne manju zagonetku stvorio je u slici „Oluja“ gdje skupina žena kroči prema molu. Kontriravši svjetle prozore kuće u pozadini s neodredivom noći, Munch je napravio sliku punu unutarnje napetosti i neobične atmosfere. „Kobnu“ privlačnost spolova slikar je iskazao i u djelima „Poljubac“ gdje su lica ljubavnika doslovno stopljena i erotičnoj „Muškarac i žena“ gdje je samo u pokretima tijela izražena žudnja. Ipak, slika koja je svrstana uz rang „Krika“ bila je „Madona“ ili „Žena koja voli“, a koju su mnogi kritičari i teoretičari uspoređivali s Ofelijom i Salomom.

Žena što leži na krevetu lebdeći između sna i jave s ispruženim desnom rukom, u neobičnom položaju i danas intrigira istraživače. U dva teksta Munch je formulirao svoje shvaćanje neposredne povezanosti smrti i ljubavi na toj slici. Upućivanje na mjesečevu svjetlost vezao je uz stihove: „Tvoje lice sadži svu nježnost svijeta – Mjesečina klizi preko tvoga lica, puna ljepote i boli svijeta, jer (….)smrt životu pruža ruku tvoreći lanac između tisuću rodova mrtvih i rodova onih koji dolaze“.

Zanimljiva je opservacija Ulricha Bischoffa koji modernitet Munchovih slika, njihovu aktualnost kojom zrače sve do današnjeg vremena nalazi upravo u poteškoći da u riječi pretoči sve ono što je slikar iskazao.

Po tome su slike srodne I Beckettovim komadima „što samo u izvedbi zadobivaju smisao, dok se pri pokušaju zapisivanja rasplinjuju poput dima“. (Bischoff). Štoviše, u ženskim fizionomijama nalik na masku i prikazu muških lica izgubljena profila umjetnik je pronašao mogućnost izmaknuti do danas uobičajenom tumačenju koje poseže za psihološkom ili biografskom argumentacijom.

U slici „Tema triju žena kod Edvarda Muncha“ načino je, prema istraživanju teoretičarke Monike Green „vizualizaciju različitih predožbi o ženama“, te je bijeli ženski lik lijevo morska nimfa koja izmiče muškarcima, a sličan tip žene naslikat će u djelu „Razrješenje“.

U sredini slike, pak, je gola, necerena žena, dok u trećem liku prepoznajemo tužni lik sestre Inge, a sasvim u kutu pognutu glavu muškarca koji drži „krvavi cvijet“, u kojoj teoretičarka nalazi kršćansku pozadinu Munchova tegobna života, dok sam slikar svoje tri žene uspoređuje s Ibsenovim likovima.

Slikao je i gradove te je nakon poznate impresionističke slike „Proljeće u ulici Karla Johanna“, naslikao središnji gradski bulevar kao poprište drame o osamljenosti režući prednje likove u širokoj rijeci ljudi koja se giba prema promatraču, dobivši efekt tjeskobne blizine. Prolaznici unatoč širokim razrogačenim očima, imaju zatvorena lica, a zanimljivo je da je naslikao i sebe kao osamljeni lik koji korača sam što je i zabilježio u svom dnevniku: „Svi koji su prošli pokraj njega promatrali su ga tako čudno i neobično, a on je osjetio da ga tako posmatraju – da bulje u njega – sva ta lica – blijeda na večernjem svjetlu – htio je zadržati neku misao, ali mu to nije polazilo za rukom – činilo mu se da u glavi nema ništa osim praznine….“.

Antologijska slika

Na Munchovu najpoznatijem motivu „Krik“ koji osim u glavnoj slici iz 1893.,postoji u više od pedeseth verzija, vidljiv je strah i osamljenost čovjeka unutar prirode koja ne tješi, nego prihvaća njegov krik i raznosi ga preko prostrana zaljeva, tako reći do krvavo crvenog neba. Zaljev s naznačenim malim jedrenjacima i mostom čiji rukohvat dijagonalno dijeli sliku upućuju na Nordstrand. Munch je u svom dnevniku ostavio bilješke, što ih je u vrijeme bolesti u Nici 1892. zapisao prema sjećanju: „Šetao sam s dvojicom prijatelja – onda je zašlo sunce, nebo je iznenadno postalo crveno poput krvi – zastao sam, naslonio se mrtav umoran na ogradu – iznad plavo-crvenog fjorda i grada nadvili su se krv i plameni jezičci – moji prijatelji otišli su dalje, a ja sam još uvijek stajao na mjestu i drhtao od straha – i osjećao sam kako se velik, beskrajan krik prolama prirodom.“

U posebnu kategoriju pripada umjetnikov rad rađen za slavnog berlinskog redatelja Maxa Reinhardta koji je planirao ustrojiti kazalište za koje je secnegrafiju napravio Munch. Za taj je rad sam umjetnik napisao: „zaista je muka s dekoracijom za berlinsko kazalište….posrijedi je friz koji sam naslikao u jednoj od glavnih dvorana, a motiv potječe sa žala ispred moje kuće u Aasgaardstrandu u ljetnoj noći”. Najvažnija inovacija koju je upotrijebio bila je nova tehnika. Odabrao je slikanje temperom koju je nanosio na platno nepremazano temeljnom bojom čime je postigao duboko svjetlo.

Uspjeh u Njemačkoj

Svoj prvi velki i trajni uspjeh doživio je u Njemačkoj gdje je isprva stekao naklonost privatnih kolekcionara (dr. Max Linde, Gustaf Scheiefler, Albert Kollman, Harry Kessler) koje je portretirao, a veću slavu osigurala su mu izlaganja 1901. kod Paula Cassirera u Berlinu, a od 1903. i u galeriji Commeter u Hamburgu.

Međutim, kada je izlagao 1912. u okviru udruženja „Sonderbund“ s Van Goghom, Gauguinom i Picassom – stekao je međunarodnu slavu. Zanimljivo je da je Munch za Francuze postao najvažnijim međunarodnim umjetnikom. Među njegovim poznatijim djelima su i „Četiri djevojčice u Aasgaardsstrandu“ iz 1902. Iako odaju dojam osamljenosti i izoliranosti, od likova djece je napravio simbole života. U autoportretima je, pak, bio bespoštedan – („Autoportret s cigaretom“, „Autoportret u Weimaru“, „Autoportret između sata i kreveta“, “Autoportret pokraj prozora“) jer je prikazao samog sebe nemilosrdno u stanjima patnje. Umro je mirno u dobokoj starosti u Ekelyju, postavši najveći norvšeki i jedan od najutjecajnijih svjetskih slikara 20. stoljeća .