Općina Övertornea bila je duboko pogođena recesijom te je tom prilikom nezaposlenost narasla na 20 posto zbog čega je gradić izgubio četvrtinu svog pučanstva. Činilo se da nema rješenja. Tada su gradske vlasti odlučile istražiti drugačije mogućnosti razvoja. Općina se počela nazivati eko-općinom a počelo se raspravljati o razvoju općine, suradnji među odjelima, ulaganja u lokalnu kulturu i uzimanja u obzir neslužbenih gospodarskih djelatnosti, što su sve bile strane ideje u konvencionalnom radskom i općinskom planiranju. Ključ uspjeha bilo je masovno sudjelovanje stanovnika – u šest godina u gradu je otvoreno 200 novih malih uspješnih poduzeća uključujući biološko poljodjelstvo, pčelarstvo, ribnjake i eko turizam
U svijetu razorenom ekonomskim modelom koji omogućava prevlast korporacija, propast i zaduživanje brojnih država, povećava siromaštvo, uništava okoliš i uništava seoska gospodarstva kao što je to slučaj u Hrvatskoj, tražitelji humanije ekonomije fizičar Philip Smith i Max-Neef naveli su primjer milijuna i milijuna ljudi, koji su, u potrazi za boljim životom, krenuli u novim pravcima razvoja.
La Cocha – jezero u južnoj kolumbijskoj pokrajini Narino, u blizini granice s Ekvadorom, okruženo mnoštvom malih farmi i seljačkih posjeda od davnina je kao glavnu gospodarsku djelatnost iskorištavalo šume. Potkraj osamdesetih godina, kada se skupina poljodjelaca upoznala s razvojem po mjeri čovjeka i shvatila da će krčenja šuma izazvati katastrofalne posljedice – pokrenuta je incijativa za organiziranje zajednice u skadu s organiziranim oblicima stvaranja dohodka. Iz toga je 1991. izrasla udruga Minga Asoyarcocha, koja je proglasila da svi njezini posjedi pripadaju u Privatan prirodni rezervat civilnog društva, što je u to vrijeme u Kolumbiji bio nepoznat pojam. Kao rezultat toga 4000 hektara zemlje postalo je zaštićena površina koja je obuhvaćala močvare, kišne šume umjerenog pojasa i područja velike biološke raznolikosti te su na taj način, kako je to tada bilo nazvano, stvoreni biološki koridori.
Od samog početka Minga je pokretala obrazovne programe za promicanje socijalnih, ekonomskih, političkih i kulturnih načela na temelju poštovanja svih oblika života, održivog iskorištavanja prirode i razvoja po mjeri čovjeka za sve članove zajednice. Svi su posjedi bili podjeljeni u zone koje su omogućavale najbolje alternative za iskorištavanje tla, pri čemu su se naglašavali sigurnost u opskrbi hranom i što potpunije oslanjanje na vlastite snage.
Rezervati su postali mjesta interdisciplinarnih istraživanja u područjima biološke raznolikosti, ekologije, agroekologije i održivog iskorištavanja prirodnih resursa. Kako se u političkom smislu Minga temelji na izravnoj demokraciji, toliko je ojačala kao civilno društvo da je uspjela zaustaviti dva megaprojekta koji bi drastično promjenili cijelo to područje. Obiteljski prihod Minge, pri tome je porastao 2,77 puta iznad regionalnog prosjeka te 1,8 puta iznad nacionalnog prosjeka. Dok su prije proizvodili oko 40 posto, sada proizvode 83 posto hrane za svoje potrebe. Sve obitelji te zajednice ostavljaju 66 posto dijela svojih posjeda na ugaru, a u usporedbi s time seljaci izvan udruge ne više od 20 posto. Kao rezultat incijativa za pošumljavanje i regeneraciju koje su pokrenuli članovi Minge, olakšano je i kretanje ptica selica, što se može primjetiti po porastu broja i vrsta ptica.
Minga Asoyarcocha imala je utjecaja i na regionalnoj i na nacionalnoj razini. U pokrajini Narino osnovane su još tri udruge Minga koje slijede ista načela i koje su svojim ujedinjenjem stvorile ADC – Seljačku razvojnu udrugu. Ta je organizacija postala uspješna, jer su svi njezini proizvodni projekti i druge inicijative poduzeti u skladu s ekološkim, zemljopisnim i kulturnim obilježjima u različitim područjima. To se postiže dobrovoljnim radom različitih skupina poput Mreže prirodnih rezervata, Obnovitelja tla, Komunikatora zajednice, Agroekoloških proizvođača i Sociokulturneskupine.
Na nacionalnoj je razini ADC bio jedan od osnivača Kolumbijske mreže prirodnih rezervata civilnog društva, koja promiče slične incijative u drugim dijelovima zemlje. Koncepcija samodostatnosti koju promiče ADC povezujući različite generacije je vjerojatno najljepšta inicijativa te organizacije – Program nasljednika planeta, u kojem djeca i mladež mogu razvijati sovje sposobnosti u području umjetnosti, kulture, obrta, zaštite okoliša i igre.
Skupina od 18 članova već studira na sveučilištu one struke koje će im omogućiti da kao savjetnici daju svoj doprinos boljoj organizaciji, upravi i tehničkoj učinkovitosti udruga Minga i ADC. Temeljno načelo koje promiče je, „dijalog znanja“ što je rezultat spoznaje koliko su važne taradicionalne kulturne, duhovne i organizacijske vrijednosti seljaka, obezvrijeđene modernim metodama i stavovima. ADC je na posljetku postao izvanredan primjer uspješnog održivog razvoja koji kreće iz osnovice te promiče samodostanost, duh zajednice i sklad s prirodom.
Projekt ADC pod nazivom „Promicanje raznolikosti kolumbijskog jugoistoka , alternativna očuvanja okoliša i blagostanja prema načelima razvoja po mjeri čovjeka“ dobio je 2007. Nacionalnu nagradu za zaštitu okoliša, Plavi planet. ADC je od devedesetih organizirao i niz seminara na kojima seljaci raspravljaju s političarima, akademicima i stručnjacima. Rezultat svih napora bio je da su primjer ADC-a slijedile i druge zajednice, a sam Max-Neef nakon svojeg rada u Organizaciji UN za prehranu i poljodjelstvo kao i u Međunarodnoj organizaciji rada ističe da nikad nije naišao na razvojni projekt službenih institucija koji bi bio uspješan koliko i projekti iz samodostatnih zajednica.
Eko-općine
Sredinom osmedestih i gradić od 6000 stanovnika u svjevernoj Švedskoj Övertornea dobio je nacionalno priznanje Općine godine. I iskustvo tog gradića, napominju Smith i Max-Neef potvrđuju snagu procesa koji kreće od dna prema vrhu, jer lokalna incijativa koliko god bila malena, može imati velik i važan utjecaj, vrlo često i važniji od pristupa s vrha. Općina Övertornea bila je duboko pogođena recesijom te je tom prilikom nezaposlenost narasla na 20 posto zbog čega je gradić izgubio četvrtinu svojg pučanstva. Činilo se da nema rješenja. Tada su gradske vlasti odlučile istražiti drugačije mogućnosti razvoja. Općina se počela nazivati eko-općinom a počelo se raspravljati o razvoju općine, suradnji među odjelima, ulaganja u lokalnu kulturu i uzimanja u obzir neslužbenih gospodarskih djelatnosti, što su sve bile strane ideje u konvencionalnom radskom i općinskom planiranju.
Ključ uspjeha bilo je masovno sudjelovanje stanovnika – u šest godina u gradu je otvoreno 200 novih malih uspješnih poduzeća uključujući biološko poljodjelstvo, pčelarstvo, ribnjake i eko turizam. Više od 6000 građana sudjelovalo je u posebnim studijskim skupinama o pitanjima regionalnog razvoja. Iz tih studijskih skupina proizašle su udruge za razvoj sela koje su na sebe preuzele funkcioniranje i razvoj novih ideja. Ekološka perspektiva izbila je u prvi plan kroz ulaganja lokalnih vlasti u razvojpokrajinskih kapaciteta za zagrijavanje na pogon biogorivom, razvoj ekološkog poljodjelstva putem obrazovanja seljaka i poticanje kupnje biološke hrane u gradovima.
Vijest o probražaju Övertornea proširila se Švedskom u sljedećih nekoliko godina. Dijelom nadahnut obnovom og gradića, nastao je nacionalni pokrt od 3,300 sličnih organizacija za seoski razvoj, u kojima su tisuće seoskih stanovnika počele sudjelovati u razvoju svojih zajednica u smjeru kojim su upravo željeli ići.
Održiv način života
Početkom devedesetih slični lokalni eko projekti pokrenuti su u Norveškoj, Danskoj i Finskoj. Na temelju suradnje tih nordijskih eko gradova, udružena nordijska eko-zajednica pojavila se u Riju na sastanku na vrhu o održivom razvoju, koji su organizirali Ujednjeni narodi 1992.godine.
Velik dio programa formuliranog na sastanku u vezi s lokalnim održivim razvojem proizašao je iz tog dopirnosa nordijskih zemalja. Autori izdvajaju i važnost obrazovnog aspekta opisanog procesa kojega je uspostavio Institut za obrazovanje i pomoći u Eko- općinama kojemu je svrha davati potporu stvaranju novih eko općina i zajednica koje zanima promjena i održiv način života. Eko-općina se definira kao lokalna uprava – gradske ili pokrajinske vlasti koja je službeno prihvatila određeni skup načela održivosti i koja se obvezala na pristup primjene tih načela od dna prema vrhu i uključivao suradnju cijele zajednice. Rad eko-općina u Švedskoj postao je model za program sastanka na vrhu o održivom razvoju u Riju 1992. godine. Taj se proces naglo proširo tijekom protekla dva desetljeća te je 2010. U Švedskoj bilo više od 70 eko općina – a među njima je najvažniji Stockholm.
Pokret se proširo nadaleko. Nekoliko se gradskih i pokrajinskim valsti i u SAD proglasilo eko-općinama, prihvativši ista načela održivosti poput onih u Švedskoj, a slične inicijative pokrenute su u Keniji, Gani, Japanu, Kanadi i Meksiku. Zaključno, autori ustvrđuju da čovječanstvo doista može destorstruko povećati učinkovitost kako bi se postigla održivost, a u nekim se slučajevima može postići i stostruki rast produktivnosti , čime bi se uštedio novac, stvorila radna mjesta i smanjilo zagađenje, stres i visoki troškovi u mnogo humanijem gospodarstvu. (kraj)