Ana Lendvaj bila je zadnja modna kritičarka ne samo Večernjeg lista, već hrvatskih dnevnih novina općenito, koje su privatizacijom pretvorene u privatne tabloide i internet servise, ugasile se i suzile kulturne rubrike do neprepoznatljivosti, spojivši ih s rubrikama zabave...
Hrvatska i moda – tužna je tema za razgovor. Ne samo zato što je davno propuštena prilika lansiranja nekih velikih talenata trajno u inozemstvo i stvaranja značajnijih marki. Jesu li šeširi Nade Kobali, avangardne kreacije Nade Došen, što su resile naslovnice njemačkih novina, eksperimenti Davora Klarića ili kreacije Tončija Vladislavića, da spomemeno tek neke, bili u ravni europskim dizajnerima mode? Naravno da jesu! Zagreb je nekoć imao i 1100 proizvodnih butika; Rikard Gumzej je odjevao Richarda Chamberlaina. Na studij modnog dizajna dolazilo je 500 kandidata godišnje, od kojih mnogi danas rade druge poslove jer je, nažalost, uništena i većina masovnijih, ali vrlo kvalitetnih domaćih robnih marki i industrijskih vrlo kvalitetnih proizvođača u zadnjih dvadeset godina.
Gotovo sudbinski, prije dvije godine napustila nas je posljednja velika kritičarka mode u jednim dnevnim novinama – Ana Lendvaj – otišavši tiho, dok je nekoć gotovo cjelokupna slavna kulturna rubrika Večernjeg lista, od koje je ostao samo jedan novinar, doslovno – likvidirana. Poznati kritičari (Jendrić, Ciglar, Stanetti, Vuković, Radić) zamijenjeni su studentima i ideološkim podobnicima koji su dolutali iz drugih novina, a same novine pretvorene su u tabloidni internet servis privatnih vlasnika.
No, kako se povijest ne može zaboraviti, igrom sudbine upravo je knjiga Ane Lendvaj, „ULUPUH-ova modna povijest – Umjetnost odijevanja”, koju je oblikovala Sanja Bachrach – Krištofić, a uredili, točnije dovršili, likovna kritičarka i povjesničarka umjetnosti, Doroteja Jendrić – Anina kolegica iz Večernjeg lista i modni kreator Davor Klarić – ovjenačna ULUPUH-ovom nagradom za najbolji izdavački projekt 2017. godine.
Stara garda i neumoran duh…
Zbog teške bolesti, naime, Ana Lendvaj, preminula je 2016. godine. Nije završila knjigu za koju je godinama prikupljala materijale i rijetke fotografije. Mnoge tematske tekstove je završila, najveći dio objavljen je u katalozima ULUPUH-ovih izložaba, a nešto tekstova ostalo je u fragmentima, u mnoštvu zapisa i misli „kojima smo podarili redoslijed povijesnog kontinuiteta držeći se njezina sinopsisa, imena autora, spominjanih izložbi, modnih revija i najvažnjijih dizajnerskih pojava”, kako je zabilježila Doroteja Jendrić.
Kako se znanstvena literatura o povijesti hrvatske mode može svesti na samo nekoliko knjiga, rad Ane Lendvaj dobiva dimenziju nove i nezaobilazne stručne publikacije o, slobodno možemo reći, revolucionarnoj Sekciji za modu ULUPUH-a bez koje više neće moći raditi ni jedan ozbiljniji istraživač ove teme. To je ujedno i svjedočanstvo o onom najboljem što su stvorili hrvatski modni dizajneri, kronika najznačajnijih ličnosti ULUPUH-ove Sekcije za modu u kojoj su „postmodernisti i avangardisti” išli ruku pod ruku.
Ana Lendvaj bila je od one stare garde hrvatskih kritičara i neumornih duhova koji su neprestano istraživali, pisali, putovali, žrtvovali i privatni život za dobar tekst ili kako je sama rekla u intervjuu sa studneticom TTF-a, objavljenom u ovoj knjizi: „Volim modu više od samog pojma voljeti”. Pisati o modi, za nju je bio prvorazredan izazov kritičke analize radova, za koju je trebalo jako dobro poznavati i likovnost, sociologiju, povijest, dizajn i filozofiju. O modi su, uostalom, kapitalna djela pisali Umberto Eco, Gillo Dorfles, Roland Barthes, Dick Hebdige, Ted Polhemus i Jean Baudrillaird.
Već je u tom važnom razgovoru dijagnosticirala pad cjelokupnog domaćeg novinarstva koje je u segmentu mode svedeno na informacije, tko je došao na važne modne događaje, a ne što se na njima pokazalo, na jedno novinarstvo koje je izgubilo svaku kritičku dimenziju i postalo isključivo – senzacionalističko. Podsjetila je da se dobar novinar mora neprekidno usavršavati, istaknuvši svoju fascinaciju Suzy Menekes, legendarnom modnom kritičarkom „International Heralds Tribunea”, koja je “zadužila modnu povijest svijeta”, ali i navela rijetke hrvatske teoretičare mode, Tončija Vladislavića, filozofa Žarka Paića, Mirnu Cvitan Černelić i Đurđu Bartlett, koji su napisali temeljne knjige hrvatske modne kulture i povijesti.
U knjizi o povijesti modne sekcije ULUPUH-a, Ana Lendvaj je prišla doslovno od „rasutog tereta”, kako je zapisala, jer o početku hrvatske mode nema podataka. Stoga je i zadaća ove knjige bila oslikati, ne samo ULUPUH-ove dosege, nego i najvažnije ljude i događaje vezane uz rađanje modnih postignuća. Istražila je velik broj rijetkih arhivskih zapisa od kojih ćemo, zbog opsega teme koje obrađuje knjiga, navesti samo neke zanimljivosti i pojedince koji su stvorili „hrvatski modni genotip” i pomogli da se taj bazični oblikovni modni izričaj razvija do danas.
Analiza arhivskih materijala
Prvi modni magazini u svijetu, podsjeća autorica, razvili su se od neke vrste modnih tabli, letaka na kojima su još u 16. stoljeću bili pribilježeni podatci i crteži modela, haljina i cipela, koje su trgovci iz modnih centara prenosili u druge gradove. Pravi modni magazini s ilustracijama, pojavili su se sredinom 18. stoljeća, a revoluciju je donijela uporaba fotografije u modi, kada su se razvijli najslavniji magazini, „Vogue”, „Elle”, „Marie Claire”. Od tada se i proteže stoljeće rađanja modnog novinarstva i magazina.
Lendvaj je pronašla i neke kuriozume analizirajući arhivske materijale vezane uz stoljeće hrvatske povijesti mode. Tako je pravi šok na zagrebačkim ulicama, izazvala Alma plemenita Balley – dama iz visokog društva koja je prva zapalila cigaretu na ulici 1912. i prva položila vozački ispit 1907. godine. Od iste su godine žene prvi put mogle studirati slikarstvo, te je već nakon Prvog svjetskog rata, „Praktični modni list” izašao s ilustracijama slikarice Anke Krizmanić – autorice brojnih crteža i modnih ilustracija. Godine 1927., izabrana je u Berlinu, Zagrepčanka Šetefica Vidačić, za prvu europsku ljepoticu, a tijekom kratkotrajne filmske karijere nosila je raskošnu odjeću domaćih krojača, nimalo atraktivniju od radova pariških i londonskih dizajnera.
Kako su se upravo umjetnici javljali kao pokretači modnog oblikovanja, glavna figura Art décoa, stila koji je obilježio vrijeme od 20-ih godina do početka Drugog svjetskoga rata, bio je Otto Antonini, urednik ženske revije „Svijet”, prvog specijaliziranoga magazina s temama o modi, obrazovanju, tjelovježbi, bontonu, prehrani, zdravlju, glazbi, kulturi. Kao Antoninijev projekt, časopis je izlazio od 1926. do 1933., a od 1938. uređivao ga je Pavao Gavranović. Uređivačka politika je bila takva da je časopis uvijek predstavljao najluksuznije modne trendove u Europi, a čitateljice su bile informirane posredovanjem Antoninijevih crteža, te fotografijama odjeće vodećih pariških kuća, poput „Paula Poireta”, „Luciena Lelonga” i „Molyneuxa”. Popularnost revije je bila zajamčena – jer, moda, sport, film, ples i kazalište bili su omiljeni u visokom društvu u koji je mladog slikara Antoninija uvela supruga Olga Ključec.
I zahvaljujući Mariji Jurić Zagorki, prvoj našoj novinarki i velikoj spisateljici, 1925. je pokrenut asopis „Ženski list” koji je izlazio do 1938. , nakon kojega je pokrenula i mjesečnik „Hrvaticu” (za žene i dom) od 1939. do 1941. godine. Zagorka, kako je podcrtala Ana Lendvaj, nije samo objavljivala tipično ženske teme, već je bila promotorica hrvatske kulture, književnosti i uopće civilizacijskih vrijednosti. Magazin je obilovao tekstovima, književnim prilozima, savjetima, ali nije bio tako vizualno atraktivan kao Antoninijev „Svijet”. I tijekom teških ratnih godina izlazio je „Hrvatski ženski list”, urednice Side Košutić, te „Rekord moda” s krojnim arcima za šivanje.
No, u novije doba otkrivena su i neka potpuno zaboravljena i velika imena, poput tragične Otti Berger, rođene u Zmajevcu 1898., na čiji je izniman životopis podsjetila Antonija Mlikota s Odjela povijesti umjetnosti u Zadru. Otti Berger, jedina je iz Hrvatske završila studij na slavnom „Bauhausu”, na kojem je i predavala. U Berlinu je otvorila vlastiti Atelje za tekstil, surađujući s brojnim tvornicama u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj koje su proizvodile tekstil po njezinim dizajnerskim rješenjima. Namjeravala se pridružiti svom mladiću u New Yorku, koji se sklonio u SAD zbog rastućeg nacizma. No, nesretna Otti Berger se zbog bolesti majke vratila u Baranju, odakle je s braćom 1944. godine deportirana u Auschwitz.
Sivilo postratne konfekcije
„Bauhaus” je polazila i Ivana Tomljenović (1906.-1988.), slikarica, fotografkinja i dizajnerica, kći posljednjeg hrvatskoga bana Tomljenovića. Na „Bauhausu” se zadržala dva semestra, a nakon putovanja po Europi vratila se u Zagreb, gdje je predavala crtanje i likovnost. Zanimljivost vezana uz nju je i da je bila jedina studentica „Bauhausa” koja je snimila film o toj slavnoj školi, koji se danas čuva u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Upravo na tragu „Bauhausa” i njegovih slavnih načela, kipar Vojta Braniš je 1948. oblikovao nastavu u današnjoj zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, razvijajući nastavu po odjelima. Poslije Drugog svjetskoga rata, usprkos tadašnjoj ideologiji, nisu se ukidali modni saloni, jer su se i supruge komunističkih boraca voljele profinjeno odjenuti, pa je autorica podsjetila na salone koji su se upisali u povijest iznimnim odjevnim kreacijama – Tilde Stepinski, Terke Tončić, Mile Granitz, braće Masnec i Žuži Jelinek. Od kasnih šezdesetih, u Zagrebu i većim gradovima, bujao je i razvijao se modni obrt. Irena Uhl bila je prva profesionalna manekenka, Katarina Balogh, prvo ime u modnoj odjeći, a postolar Đuro Baćani, u obući. Njima uz rame bili su modni kreatori Rikard Gumzej, Branko Hundić, Vesna i Drago Muhić i Velimir Matei, koji su pokrenuli razvojni proces koji je od obrta doveo do modnoga dizajna.
Iz sivila postratne konfekcije izdvojilo se nekadašnje Udruženje umjetnika „Andrija Buvina” koje je od od osnutka 1950. imalo sekciju za odijevanje i modu. Modeli su se crtali, ukrašavali, ali su ostajali na papiru. Tekstilnu sekciju vodio je Rikard Gumzej (1940. – 2014.), pravnik po obrazovanju, a uspostavljanjem hrvatske države i političar, koji je krajem šezdesetih otvorio prvi butik u Zagrebu, stvarajući originalnu modu za žene i muškarce, prepoznatljive haljine sa stiliziranim narodnim motivima – posve moderne i urbane. Iako je to bio šok za ondašnju socijalističku konfekciju, Gumzejeva fina odijela i haljine kupovali su svi – i komunistički čelnici i osobe iz svijeta kazališta i estrade.
Gumzej je među prvima počeo primjenjivati tradicijske motive panonskog područja, često se služio aplikacijama posavskih ruža i zlatoveza, spojivši etno praksu s modernim linijama. Nenadmašna je ostala, ističe Ana Lendvaj njegova lepezasta konstrukcija ramena na modelima od kože kojima je zakoračio u doba avangardnih osamdesetih. Gumzej, koji je odjevao mnoge poznate osobe – od Sandre Dubravčić do Richarda Chamberlaina – znao je kako golema ramena haljina ili sakoa učiniti lijepima, kreiravši ih tako da se lepezasto šire i spuštaju niz ženina ramena i po tome je ostao zapamćen.
S one druge strane masovnog odijevanja sedamdesete su donijele doba jeansa, megakoncerata, traperice s trapezastim nogavicama i minisuknje koje su se i u prvim godinama 21. stoljeća vratile u modu. Globalizacija je učinila svoje – cijeli je svijet bio u modrim trapericama i kožnim jaknama. Tamo gdje se željelo pobjeći od globaliazcije, strukovna umjetnička udruženja omogućila su djelovanje, pa je sredinom 70-ih, ULUPUH povećao broj članova, osnovavši Sekciju za oblikovanje odijevanja. Bilo je otpora, ali je Vesna Muhić, prva predsjednica, u suradnji s Vidom Tućan, organizirala prvo javno predstavljanje modne sekcije u Kazalištu „Komedija”. Kada se rad sekcije intenzivirao avangardnom modnom scenom 80-ih, tada se unutar sekcije oformila grupa „Modagram”, koja se programski oslanjala na primijenjenu umjetnost.
‘Šteta što nisu otišli u Pariz…’
Zagrebački salon, Tjedan mode, godišnje Revije zagrebačkih modnih obrtnika, autorski modni programi na klupskoj sceni, u Glatinom MM centru i Centru za kulturu Novi Zagreb, u galerijama HDLU-a, i, dakako na posebnim godišnjim modnim programima ULUPUH-a ,pod nazivom „Vizije”, neizostavno su uključivali članove ULUPUH-ove sekcije za oblikovanje odijevanja. Drago Muhić, po struci arhitekt, postao je agilni pokretač zagrebačke modne scene. Na drugoj strani, tamo gdje je bilo moguće ostvariti izvjestan gospodarski učinak – u Hrvatskoj gospodarskoj komori – Muhić je potaknuo osnivanje Hrvatske modne zajednice, po uzoru na strane modne institute ili komore koje su pružale logistiku cjelokupnoj modnoj sceni, no takav oblik potpore nije zaživio. Kako je svjedočio Drago Muhić: „Nekolicina talentiranih dizajnera sudjelovala je na našim modnim revijama… Bili bi sigurno zamijećeni na prét-à-porteru u Parizu, šteta što nisu otišli u centar mode… Oni su bili pravi umjetnici, a u Zagrebu za njihovu umjetnost nije bilo podrške.” Logistička podrška nije uspjela ni u Hrvatskoj udruzi poslodavaca.
Rad ULUPUH-a je tako opet iznova bio individualan, ali su pokrenute izložbe s naslovom „Vizije”, što su se održavale bijenalno, s nekom zadanom temom. Velik uspjeh su hrvatski s dizajneri postigli izlažući na minhenskom Tjednu mode, kada je dr. Karl Dieter Demisch publici, kao „senzaciju” Fashion Starta, predstavio mlade zvijezde iz bivše države i njihove futurističke vizije. Minhenski list „Abendzeitung” je na prvoj stranici, 24. kolovoza 1988., donio fotografiju modela Nade Došen, „čije su se vrpce postavljene uzduž haljine vrtjele poput prstenova oko nekog modnog planeta”, kako je oduševljeno pisala Ana. U istim su novinama predstavljeni modeli Tončija Vladislavića – skulpturalna plisirana forma. Riječ je bila, istaknula je autorica, o tipičnoj avangardnoj modi i to u svojoj najzrelijoj fazi, kada su se znanja, imaginacije i artefakti domaće modne scene poklapali s onima iz vana. „Glasnost iz susjednog i dalekog istoka”, pisale su novine, opisujući modele Branke Donassy, Alana Hranitelja, Davora Klarića i ostalih autora od kojih se dio baš tada udružio u avangardnu modnu jezgru ULUPUH-ove sekcije za oblikovanje „Modagram”, koji je od osnutka 1988. donio urbanu modnu misao, esenciju dizajna i čistoću promišljanja. Osnovan je bio uoči nastupa na minhenskom fashion startu u ULUPUH-ovoj Sekciji za oblikovanje odijevanja, a inicirao vizažist i dizajner, Veno Mach, uz kojeg su djelovali Branka Donassy, Vesna Muhić, Nada Došen, Ante Tonči Vladislavić, Alan Hranitelj, Dženisa Pecotić i Davor Klarić.
Branka Donassy je bila koncentrirana na konstrukciju često oblikovanu kao mobilijarij, a njezina finoća ideje i izvedbe, nenadmašna je i danas, istaknula je Ana Lendvaj. Vesna Muhić je bila dosljedna minimalistica, dok je Nada Došen počela dug put od detektiranja što moda jest, koja su njezina pravila, kakva može biti, te kakva će naposljetku biti kao sinergija svih tih modnih poruka. Poput Dženise Pecotić, koja je naginjala teatru, i Hranitelj je bio poznati kostimograf. „Modogram” je, podsjetila je Ana, opstao deset godina. Titova smrt i promjena društveno-političkog konteksta, uspostavila je dekadu slobode. Nije bilo više mita, jedan je društveni model destrukturiran, slika je postala kompleksnija, ostvarilo se pravo na alternativu…
Proces individualizacije
Autorica je podsjetila i na stariji važan datum – 1973. godinu, kada je unutar Više tekstilne škole otvoren smjer dizajna tekstila i odjeće, mjesto gdje je Vladislavić bio akter i posrednik dizajnerskog mišljenja, različitog od nasljeđenog poimanja mode. Više se ulagalo u industriju, sajmove i modne revije, među kojima se izdvajao prvi putujući modni festival – „Modefest International”, koji je Josip Čurik osnovao 1970. u Trogiru. Tonči Vladislavić se prisjetio: „Bio sam modni urednik i dovodio europska i svjetska imena na taj ljetni festival mode preko kojeg nam je slika o europskoj modi i modnome sistemu dolazila iz prve ruke. Svaki je kreator morao dovesti i svoje manekene. Bili su tu Bill Gibb, Balenciaga, Guy Larosche, Paco Rabanne, Ana Piaggi…”
Psihologija je u osamdesetima bila ušivena u modne šavove kao „nepisani program vizualnog identiteta koji trendovskom kolektivizmu pretpostavlja individualno koncipiran izgled”. Svijest o tome da su odjeća i njezin izbor poruka, postala je važna i dizajnerima i korisnicima, što je stvorilo teren za eskapade odjeće i njezinih oblika. Oblici tkanine postavljali su se u međusobne odnose bez obzira na tijelo kao korisnika. Poznat je tako primjer žičane „Forme” Davora Klarića prikazane u alternativnim gradskim prostorima. Rođen je pojam „sam svoj modni izložak” koji je jasno govorio o procesu individualizacije modnog izgleda, ali i o art dimenziji mode. To je bio i početak procesa u kojem je moda postala instrument slobodnog oblikovanja osobnoga identiteta, što traje do danas. U njemu je modna industrija oslabila svoju dominantnu moć u smislu sezonskog dikatata, istaknula je Ana, jer je na djelu bio intersezonski surfing s malim udjelom onog što je sezonski uvjetovano.
Proces individualizacije otvorio je osamdesetih i poglavlje reciklaže, koju će kasnije i slavni modni dizajneri učiniti modnim identitetom 21. stoljeća. Koliko je moda postala važna u Hrvatskoj, svjedoči i činjenica da je želja za studiranjem modnog dizajna dovodila više od 500 kandidata godišnje na Studij mode. Osmdesetih su se modi otvorila i vrata galerija, kazališta, klupskih prostora i manifestacija. Modu su uzdrmali i punk i rock, podsjetila je Ana. Dorian Gray je svirao na Klarićevoj erotičnoj i ekstravagantoj reviji i izložbi u Studentskom centru, a grupu su snimili Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić za jedan od najboljih glazbenih ovitaka toga doba.
Samostalnim revijama 1981. u Kulušiću i 1982. u Muzeju za umjetnost i obrt, startao je i Vladimir Rudinsky, krojač rasnog dizajnerskog nerva i kostimograf koji je u tom muzeju pripremio modni program kao fotosession. Bio je izvanredna ličnost, kako ga je opisala autorca, dizajner koji je, pripremajući reviju u Kulušiću „Od Buhausa do folklora”, isticao da ga ne zanima zarada „već samo želi da ljudi budu sretni”.
Avangardnošću pokrivala za glavu, isticala se Nada Kobali. Izduživanje formi, fragmentarna bujanja volumena na istom šeširu ili potpuna zamjena šešira ready made predmetima, bili su srž njezine avangardnosti. Rudinski je pak, napomenula je Ana Lendvaj, imao „sestru” u Rosi Lavin, autorici koja je radila dizajn čistih linija, urban, iznimno vezan uz crnu, bijelu i crno-bijelu paletu dizajna. Njezin medij je bila koža, a kreacije odraz hipijevske neomanufakturne prakse. Isti umjetnički duh donosila je i Eleonora Luketić, članica ULUPUH-a koja je oblikovala bijele plohe tkanine koje su kritičari prepoznavali kao – japanski. Na najvećim površinama, obično na leđima – u pravokutni bi okvir smjestila apstraktnu sliku, a oblikovala je odjeću i na skulptorski način. U njezinu “hladnu ekspresiju”, slikarica Snježana Vego unosila je, naime, „strast, eros i pokret”.
Umjetnici bez logističke potpore…
Kakvu je važnost moda tada imala, svjedoče i tribine na kojima su sudjelovali pisci, sociolozi, filozofi, povjesničari, profesori dizajna i modni kritičari. Profesorica Gordana Bosanac, koja je vodila Centar za kulturu Novi Zagreb, koncipirala je program „Proljeće u Novom Zagrebu”, u kojem je moda dobila dostojnu prezentaciju. O modi je pisao povjesničar umjetnosti, Jerko Denegri, arhitekt Oleg Hržić je izrađivao smjele kompozicije, dok je povjesničar umjetnosti, Radovan Vuković, čitavu priču zaokružio 1988., izložbom „Odijelo – otvoreno djelo” u Galeriji Galženica, kojoj je esejistički okvir dala profesorica na Studiju modnog dizajna TTF-a, Mirna Cvitan.
I modna kritičarka, Sanja Muzaferija, priredila je važnu izložbu u Domu HDLU-a, „Kontinuitet hrvatske modne avangarde”, dok je u tv emisijama „Radar” i „Fluid” predstavljala avangardne autore. Sekcija za oblikovanje odijevanja ULUPUH-a doživjela je velik uspjeh u Australiji 1996., gdje su se predstavili revijom i izložbom „Nasljeđe u suvremenom”. U australskom izdanju magazina „Marie Claire”, bilo je objavljeno kako će vodeći hrvatski dizajneri predstaviti svoje avangardne ideje. Domaćin hrvatske izložbe bio je „Sydney Museum Antique Centre”, a s obzirom da su tih ratnih godina bile izražene potrebe za donacijama, Australci su organizirali i donatorsku reviju, a sav je novac uplaćen bolesnicima na Dječjem odjelu onkološke bolnice na Rebru. Od međunarodnih aktivnosti bile su zapažene i izložbe „ULUPUH-ov modni genotip” u Sarajevu 2012., te „Interakcije” u Pečuhu, 2015. godine.
Ukratko – Ana Lendvaj predstavila je u ovoj knjizi impresivnu povijest ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja, predstavila glavne protagoniste čije su kreacije bile originalnošću i inovativnošću u ravni s visokim europskim dometima, pokazujući da je jedna mala zemlja imala velike umjetnike mode, ali bez logističke potpore koja bi ih pratila. Ipak, uz teško osiromašeno društvo, ULUPUH-ovci, među kojima i mnogi spomenuti umjetnici, nastavljaju izrađivati svoje osebujne i unikatne kreacije. Kako svoju knjigu i završava Ana Lendvaj, u svojem aktualnom djelovanju, ULUPUH je kao dugoročni projekt usvojio ciklus bijenalnih izložbi s ekološkom temom Art-Eco, što bi mogao biti početak „jedne nove ULUPUH-ove priče”.
