Velika retrospektiva Vaska Lipovca u Klovićevim dvorima u obradi dr. Zvonka Makovića, vrhunskog stručnjaka za 20. stoljeće i kustosice Ane Medić, možemo reći, kulturni je događaj prvoga ranga
Vasko Lipovac i Split – evo teme od koje bi i mnogo veće kulturne sredine načinile svjetsku priču o jednoj iznimnoj sudbini. Lipovac je imao onu najrjeđu umetničku sposobnost o kojoj sam više puta pisala, a to je – usrećiti druge ljude – što je danas postalo gotovo nemoguća misija. Stoga je njegova velika retrospektiva u Klovićevim dvorima u obradi dr. Zvonka Makovića, vrhunskog stručnjaka za 20. stoljeće i kustosice Ane Medić, što se otvara 14.rujna, i kulturni događaj prvoga ranga.
Ako mi je dopušten osoban osvrt, rekla bih da su me Lipovčevi vedri, duhoviti, jedinstveni, osebujni, puni svjetlosti, boja i života likovi mornara s lulama, ribara, mladih i starih dama, lutalica, prolaznika, šetača, biciklista podsjećali na sve one nezaboravne likove starije splitske drame, književnosti i filma koje su pisci i redatelji učinili doista besmrtnima. To je onaj buntovni, cinični Split gdje vam sa svakog ugla, u svakoj ulici ili s prozora (oprostite novinarki iz Zagreba što ne zna rabiti živopisan splitski govor), dobacuju nešto o politici, životu, vašoj fizionomiji, odjeći, komentiraju i lamentiraju i kada već nestanete iz dosega pogleda, pretvarajući uvijek ulicu u živopisan teatar.
Lipovac je, rekla bih, uz Zvonimira Lončarića i Vjekoslava Voju Radoičića, napravio jedinstvenu ikonografiju mediteranskih likova 20. stoljeća (u Lončarićevu slučaju sjevernjačkih), koji snagom izraza dosežu opus jednog Hundertwassera i uopće ne sumnjam da će jednog dana sva trojica biti poznati koliko i slavni austrijski arhitekt, slikar, kipar i ekolog. Hrvatska je ekonomski propala zemlja, ali njezina se kultura, srećom unatrag nekoliko godina sve više počinje otvarati svijetu. Ili da budem preciznija, kako Split postaje sve više kulturno i turistički atraktivniji, tako će i Lipovac bivati sve značajnijim umjetnikom. Uostalom, i Lipovac, Lončarić i Radoičić bili su u poslanju onih rijetkih plemenitih likovnih misija gdje je svijet umjetnošću postajao vedriji, bolji, plemenitiji, sadržajniji.
Maković je sveobuhvatno obradio sve aspekte umjetnikova djela, istaknuvši Lipovčevo jedinstveno mjesto kao jednog odnajznačajnijihumjetnika Splita druge polovice 20. stoljeća, “a da istodobno osobine njegove umjetnosti odudaraju od svega što pripada bogatoj likovnoj tradiciji toga grada”. I Maković naglašava da je umjetnik bio autentični komentator gradskih posebnosti, stvarajući likove koji pozivaju na dijalog i nude svoju priču.
No, posebno je zanimljivo zaleđe, odnosno, umjetnikova biografija manje poznata, iz koje povjesničar umjetnosti također iščitava genezu opusa. Rođen u Kotoru, školovan u Zagrebu, život i stvaralački vijek proveo u Splitu, Lipovac je utkao duh Mediterana u svoje djelo kao ključnu supstancu. Sam je, napominje Maković, u jednom razgovoru rekao kako mu je „mediteranski ambijent uvijek izazovan na drukčiji način“.
Humor i tuga
Obilje vedrine, ponekad humora, ironije, ali i ljepote, čine ovu umjetnost koliko zavodljivom, toliko i nadasve duhovitom. „Nikad nisam imao svjesnu namjeru unositi humor ili ironiju u svoje radove, ali život je takav“, govorio je. „Iako su moji likovi često osamljeni i vrlo često tužni“, komentirao je svoje djelo dalje, „u njima se osjeća radost života”.
Sve te osobine, međutim, nimalo ne narušavaju čisti plastički govor, pa se u Lipovca prepoznaju mnoge teme koje su obilježile umjetnost prošloga stoljeća, ističe Maković. Ovdje se otkrivaju i elementi pop-arta i figuralike karakteristične za francuske „nove realiste“, ali i pokret kao bitna supstanca skulpture. Pritom je pokret važna dopuna vrlo precizno modeliranome volumenu i prvenstveno je u funkciji izgleda, točnije vizualnoga sadržaja kipa.
No, kako se Lipovac odlučio za poziv umjetnika? Rođen je u Kotoru 1931. u uglednoj građanskoj obitelji u kojoj se njegovala i cijenila umjetnost. Odrastao je u brojnoj obitelji i bio najmlađe od petero djece Spasoja Lipovca i Antice Lui. Obitelj je bila vrlo dobro situirana, jer je otac bio uspješan brodarski agent i veletrgovac, a sredina u kojoj su živjeli bila je u Škaljarima, mjestu u Boki Kotorskoj, u neposrednoj blizini Kotora.
Za razliku od drugih naselja Boke, Škaljari su više gravitirali kopnu, nego moru. Stanovnici su stoljećima bili čuvari granice prema Crnoj Gori, borili se s Venecijancima protiv Turaka, bili cijenjeni kao zidari i sudjelovali u izgradnji i obnovama kotorskih zidina. Postoji bogata kulturna baština toga mjesta koja seže do srednjega vijeka. To su mahom crkve, njih čak petnaestak, od kojih je najstarija ona sv. Petra iz IX. stoljeća, a zanimljivo je i to da iz XIII. stoljeća potječe crkva sv. Dujma, zaštitnika grada Splita. Kult ovoga sveca širio se istočnom jadranskom obalom sa Splitom kao središtem, a crkva u Škaljarima, najjužnija je točka do koje taj kult dopire. Taj znak, naglašava Maković, svjedoči kulturnu i političku pripadnost Kotorske biskupije, pa tako i Škaljara, Splitu, te “nitko kao ovaj umjetnik nije svojim životom i djelom tako čvrsto povezao dvije geografske i kulturne točke, izgradivši na njima jedinstven prostor ispunjen vlastitim djelom koji prožima i iz njega zrači duh Mediterana”.
Lipovac je u jesen 1950. upisao netom otvorenu Akademiju primijenjenih umjetnosti. Ta institucija je svojim programom, ali i nastavnicima, pomogla formirati više važnih umjetničkih osobnosti, među kojima su Jagoda Buić, Zlatko Bourek, Ordan Petlevski, Zvonimir Lončarić, Ante Sony Jakić i nekolicine drugih. Nažalost, vijek Akademije primijenjenih umjetnosti bio je kratkotrajan i ona je prestala djelovati 1955. godine. Vasko Lipovac, baš kao i svi drugi polaznici te škole, uvijek su isticali kako su rad i znanje koje su u njoj stjecali, bili od velike važnosti za osobnu formaciju.
Iz doba školovanja na Akademiji sačuvano je više Lipovčevih radova. Radio je pejzaže i portrete, a zbog programa škole širio je registar tehničkoga znanja, pa je osim slika u ulju i temperi, radio gafike, temperu na staklu, a Maković osobito izdvaja vitraj „Žena s mačkom“ iz1955., kojeg karakterizira naglašena stilizacija i visoke umjetničke vrijednosti.
Rana djela
Sa školovanja na Akademiji sačuvani su i portreti rođaka u kojima lica lišava svake ekspresivnosti, te ona odaju mir, čak i odsutnost osobnosti. Pomak prema apstrakciji, a koji dolazi od posvemašnje stilizacije konkretnoga motiva, vidi se i na slici na staklu, „Morski konjic“, u kojoj se oblik konjica pretvara u apstraktnu šaru, zadržavajući ipak dovoljno elemenata koji pomažu lakom prepoznavanju motiva.
Nakon završene Akademije primijenjenih umjetnosti, Lipovac je polazio Majstorsku radionicu Krste Hegedušića od 1956. do 1959. godine. Kao što su mu godine školovanja na Akademiji bile važne za formiranje i traženje vlastita izraza, to će biti još više boravak kod jednog od najuglednijih hrvatskih slikara i pedagoga, napominje povjesničar umjetnosti.
Iz 1956., pak, potječe Lipovčeva slika. „Kišobrani“. koju će Maković izdvojiti iz više razloga. Stilizacija, koju ovdje provodi, potpuno je drukčija od svega što je radio ranije. Riječ je o nizanju sedam vrlo shematiziranih antropomorfnih figura kojima su tijela okomiti raznobojni pravokutnici, a glave kugle s jedva naznačenim crtama lica.Također, a što je istaknuto i u nazivu ove slike, iznad glava nalaze se stilizirani kišobrani kojima se naglašavaju pojedina mjesta. Još veću stilizaciju, točnije shematizaciju, naći ćemo i na drugoj slici, „Ikona“(1956.), na kojoj ponovno nalazimo sedam stiliziranih antropomorfnih figura svedenih na okomite pravokutnike i kugle iznad njih koje označavaju glave.
I dok je na prethodnoj još bilo pokušaja individualiziranja lica iscrtavanjem očiju, nosa, usana, sada je umjesto svega toga samo nizanje kugli s naglašenim sjenčanjima koja pružaju dojam volumena. Različiti pomaci u visinu omogućavaju da glave, zapravo kugle, stvaraju ritmičke pomake. Nema nikakvih naznaka dubinskoga kretanja, nema nikakvog jasnog pokreta, nego je sve podređeno plohi. Takva radikalna stilizacija upućuje ovu ranu Lipovčevu sliku predlošku od kojega joj je uzet naslov, a to je ikona. Međutim, ikoni će ga približiti i opći dojam mirnoće, štoviše maestetičnosti.
Nastanak karakteristične figuralike
Godine provedene kod Hegedušića, Lipovac će kasnije pamtiti kao iznimno važne za njegovu formaciju i afirmaciju, što je često isticao. Ideja majstora Hegedušića je i bila da polaznicima omogući razvijati upravo vlastite ideje, ma koliko one često i bile nedovoljno artikulirane. Upravo slika, „Ikona“, postat će važna iz više razloga, jer je njome naznačio, možda, više nego i jednim drugim djelom iz pedesetih godina, sve ono na čemu će od šezdesetih pa nadalje graditi svoju karakterističnu figuraliku, i to ne samo kada je slikarstvo u pitanju, nego i skulptura.
Zanimljivo je da je u vrijeme boravka u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića , između 1957. i 1959. načinio ciklus slika zasnovanih na načelu geometrijske apstrakcije, od kojih će se distancirati, nazvavši ih – „kompozicijama“. Upravo je ta svoja djela izložio u City of Yor Art Gallery u Engleskoj, gdje je pozvan s Ordanom Petlevskim. Izložba je prošla vrlo dobro u inače uglednoj galeriji tog grada na sjeveru Engleske i popratili su je napisi u novinama, među kojima treba izdvojiti i komentar najuglednijeg, ne samo engleskoga, nego i europskoga kritičara Herberta Reada, koji je konstatirao da su i Petlevski i Lipovac – „vrijedni pažnje, svaki na svoj način, svaki u svom svijetu.“ Pa ipak, unatoč distanciranju od svojih apstraktnih slika s kraja pedesetih, ta djela su zanimljiva i onda kada ih se ne promatra samo unutar Lipovčeva opusa.
No, promotrimo li ove Lipovčeve slike nastale u duhu geometrijske apstrakcije, navodi kritičar, kao dio isključivo njegova djela, jasno je da je njima iskušavao snagu redukcije, što će mu itekako pomoći kada šezdesetih krene u svoju figuraciju, prihvati načela na kojima će graditi svoju umjetnost, sve do kraja. Ograđujući se od ovog kratkoga izleta u geometrijsku apstrakciju, ipak je priznao: „Za ostvarenje mojih kompozicija potrebna mi je nastudirana skica malog formata, koja ima sve potrebne elemente.“ Što to znači? Znači samo jedno, a to je da je za realizaciju bilo kojega djela nužan precizno definiran stav, u ovom slučaju stav prema redukciji kao bitnome načelu Lipovčeve umjetnosti. Bilo one koju nalazimo u apstraktnim „Kompozicijama“ (1957.-1959.), bilo figurativnim…
Početkom šezdesetih, Lipovac se vratio figuri i ta djela imaju neke elemente srodne onima s rijetkih sačuvanih slika nastalih neposredno nakon što je završio Akademiju i došao u Majstorsku radionicu Krste Hegedušića.
Serija slika koje su nastale 1962. i 1963. godine, najbolji su primjer za taj, uvjetno rečeno, prijelazni put. Brojna djela imaju isti naziv – „Kockica“, manjega su formata, a mogu se samouvjetno smatrati slikama. Riječ je o trodimenzionalnim djelima, točnije pravokutnim drvenim pločama, na čijim stranicama umjetnik oslikava stilizirane ljudske figure. Važno je tu istaknuti upravo predmetnu prirodu ovih slika, činjenicu da je riječ o punom volumenu, točnije kvadru, kojemu je jedna veća stranica podloga slike. Možda upravo njima Lipovac naznačuje iskorak u puni prostor, napuštanje plohe/slike i osvajanje prostora. Skulpture, koje će uskoro postati dominantnim segmentom Lipovčeve produkcije, naziru se baš u ovim malim, drvenim objektima. Figure koje on slika na površini, naglašenom modulacijom, a to je sjenčanje, potenciraju volumene lišene svakog suvišnog znaka.
Riječ je o istaknutim oblinama koje potenciraju dojam tjelesne čvrstoće i punoće, za koje svoje značenje dobivaju u punom prostoru. Djelo kao da se na taj način nudi ruci, dodiru, unatoč činjenici da je riječ o slici. Takva želja za iskorakom u proctor, još će više doći do izražaja sredinom šezdesetih godina, kada umjetnik u sliku ugrađuje fragmente drugog materijala – čipke u slici „Spoza“ ili metala u slici „Vitez“, ili kada samo na jednom dijelu figure stvara reljefni namaz boje („Bez naziva“, 1964.).
Uporaba kolaža
Umjetnik u spomenutim i nekim drugim djelima primjenjuje upravo kolaž. Međutim, za razliku od slikara enformela, koji su razgradili formu i pribjegli sirovoj materiji, Lipovac će tek pojedine fragmente svojih naglašeno figurativnih slika osnažiti isticanjem „druge“ tvari. To bi se moglo reći i za sliku „Figura na zlatu“ (1966.) gdje je podloga dvjema figurama, zlatne boje. Godinu dana ranije nastala je slika „Ikonostas“ (1965.) koja nam pomaže da upravo kroz slikarstvo ikona i primjenu zlata koje je ondje vrlo često, kontekstualiziramo sliku iz 1966. godine, navodi Maković. Dakako da se sada uzima u obzir i kulturna sredina iz koje Lipovac dolazi, a to je Boka Kotorska, pa i njegovo podrijetlo, budući da mu je otac bio pravoslavac. Upotrebu zlata nalazit ćemo i kasnije, osobito kada radi reljefe koji se referiraju na sakralne motive.
Postupno će se koncentrirati na figuru iz koje će brisati sve individualne osobine i svoditi je na tipske. Nema pojedinačnog, nego se shematiziranjem i reduciranjem sva pozornost usredotočuje na opće. Možda je dobar primjer za to slika „Nogometaši“ (1968.) na kojoj jedanaest gotovo identičnih muških figura odjevenih u dresove, postavlja frontalno u pravilnom ritmiziranom nizu. Da bi naglasio odsutnost individualnih karakteristika, s lica briše sve opisne detalje, kao što su usta, nos, oči, obrve, kosa i u kuglaste forme ucrtava samo okomitu razdjelnu crtu. Tek će na dva krajnje lijeva lika, naznačiti jedva uočljive sitne oči.
Bio je to uvod u sljedeću etapu stvaralaštva u kojoj će prevladavati skulptura, dakle puna forma, čisti volumeni, a da bi se tipske osobine naglasile što više, umjetnik će postupno isključivati i boju, te radeći u visokopoliranom metalu iz figura izbrisati svaku natruhu individualnosti. Gotovo bez izuzetka, Lipovac modelira snažno stilizirani ljudski lik kojemu će osobito značenje davati materijal, a to je metal visokoga sjaja, točnije mesing, obložen niklom.
Radi seriju akrobata i uopće sportaša, a osim čelika radit će i skulpture u drvu koje premazuje živim bojama, no potpuno shematiziranih tijela i glava. Bojom se postiže osobita izražajnost, te se na taj način kompenziraju nepostojeće individualne crte likova.
Zanimljivo je da je u Splitu 3, i to u dijelu koji je gradio Dinko Kovačić, zamišljena skulptura Vaska Lipovca, a ta činjenica je važna jer je kipar po prvi put počeo svoju skulpturu promatrati u širem kontekstu, ne samo kao estetski i umjetnički predmet, nego je svoje prepoznatljive, krajnje stilizirane forme vidio u živom gradskome tkivu.
Spomenik Draženu Petroviću
Tijekom devedesetih, Vasko Lipovac je sudjelujova na natječaju za spomenik Draženu Petroviću u Olimpijskom muzeju u Lausannei, te dobio prvu nagradu i realizaciju. Ovo je na prvi pogled atipično Lipovčevo djelo, jer je kao glavni motiv uzeo figuru velikoga košarkaša u njegovu karakterističnom iskoraku s loptom prije ubacivanja u koš. Iako sve jasno, nipošto nije riječ o tipičnom figurativnom prikazu, budući je lik košarkaša predočen u visokom reljefu na četvrtastoj mramornoj podlozi koja je okomito razdijeljena u niz pravilnih traka.
Ono što ulazi u samu skulpturu, to je sjena koju baca tijelo igrača na tlo prekriveno zelenilom travnjaka. Savršena sinteza prirodnoga ambijenta i visokoestetizirane skulpture, kojoj je primarna namjena memorirati lik slavnog sportaša, ostvarena je na vrlo rafiniran način. Takvu sintezu prirodnoga ambijenta i kiparske intervencije u njemu, naći ćemo i u djelu „Perle“ (1998.). Riječ je brojnim bijelim kamenim kuglama razmještenim na stjenkama oštroga grebena koji se nalazi na plaži u istarskom gradiću Rabac. Efekt začudnosti koji se ovdje otkriva, postignut je suprotstavljanjem pravilnih geometrijskih tijela, kugli, u ambijent istoga materijala, a koji je oblikovala priroda.
Figure na Rivu
Lipovac je naposljetku, oko 1977., govorio kako mu je namjera intervenirati na Rivi u Splitu, kako bi se tom popularnome dijelu grada ublažila horizontalnost. Namjeravao je na Rivi postaviti svoje figure koje bi djelovale kao da su opredmećeni sami prolaznici, uvući ih u živo gradsko tkivo tipične mediteranske svakodnevice. Govorio je također kako svoje intervencije shvaća kao dopunu javnom prostoru, kao način oplemenjivanja prostora. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina, radio je figure šetača, prolaznika, mornara, mladenki, biskupa, dokonih gospođa odjevenih u svečanu, pomalo staromodnu odjeću – koji kao da su svi uhvaćeni na gradskome šetalištu u jednome trenutku. Ono što međusobno razlikuje ove figure od svih prethodnih, to je da im je Lipovac dao vrlo precizno definirane osobnosti: od mimike, gesta, držanja, do odjeće. To su skulpture iz bojanog drveta, različitih veličina, ali se doimaju kao da su sve sabrane istoga časa s gradskih trgova i šetališta, a veličina im je podešena po točki i udaljenosti s kojih su viđene.
Iako su individualnih karakteristika, one se ipak ne doimaju portretima konkretnih osoba, nego je prije riječ o tipovima mornara, nevjesti, usidjelica, dokonih gospođa, kicoša, stare gospode… svih onih koje zatičemo na glavnim gradskim mjestama na kojima se treba pokazati.
Paralelno s tim djelima, kojima bi zajednički nazivnik bio šetači ili prolaznici, Lipovac je načinio seriju djela s izrazito erotskim sadržajima. I na kraju najkompleksnija cjelina iz kasnijega razdoblja, kako navodi kritičar, točnije iz prve polovice 90-ih godina, „Biciklisti“, predstavlja, možda, konačnu sintezu svih njegovih ranijih radova. Unatoč jake stilizacije u tretmanu figura, svaki je od dvadeset biciklista duboko individualiziran, ima vlastiti izraz lica, vlastitih je gesta, zaokupljen svojim nastojanjem da se domogne cilja. „Biciklisti“ su, možda, i najzaokruženije Lipovčevo djelo, zaključuje dr. Maković, ne samo zato što su brojčano veliki, nego što podrazumijevaju punoću prostora i neposredan odnos s promatračima.
Nadovežimo se na Makovićeve analize vlastitim zaključkom – doista je šteta što već odavno pojedini dijelovi Splita ili sama Riva, doista nisu pretvoreni u skulptorsku šetnicu Vaska Lipovca, kao prvorazredan kulturni doživljaj. Grad je odavno mogao načiniti i niz suvenira s djelima ovog velikog autora koji je Split tako veličanstveno upisao na kartu svijeta. Beč je to odavno učinio s Hundertwasserom…