Ivan Pavao II.: ‘Ne biva li kapital sve neljudskiji?’

Čitavo društvo proživljava duboku moralnu i duhovnu krizu koja predstavlja humus u kojemu se rađaju, odgajaju i odrastaju nove generacije. S pravom se kaže da su mlađe generacije moralno dezorijentirane i duhovno prazne. Ali, to nije njihova krivica. Krivica je na čitavom društvenom sustavu koji stvara i podržava uvjete života koji produbljuju stanje krize…

Hvatska – koja je zahvaljujući gotovo uništenom pravnom sustavu, političkim vrhuškama koje su in continuo dva desetljeća dopuštale i razvijale korupciju unutar najvažnijih državnih institucija, nisu osudile gotovo ni jednog gospodarskog kriminalca ili tajkuna, ali su istodobno dopustile najteži financijski udar na srednji sloj koji je uzrokovao tragičan egzodus desetina tisuća ljudi i pretvaranje države u dužničku koloniju sa sve više siromašnih i nezaposlenih – doista se nalazi u slijepoj ulici.

Zašto i kako nastaju takve masovne moralne deformacije suvremenih društava, odgovorio je iz kršćanske vizure i papa Ivan Pavao II., u svojoj kapitalnoj knjizi “Testament za treće tisućljeće”, koja je već 1994. dijagnosticirala mračne perspektive suvremenog doba s pozivom Crkvi za novu solidarnost i pomoć svima kojima je potrebna.

Čitavo društvo, kako je pisao Sveti Otac, proživljava duboku moralnu i duhovnu krizu koja predstavlja humus u kojemu se rađaju, odgajaju i odrastaju nove generacije. S pravom se kaže da su mlađe generacije moralno dezorijentirane i duhovno prazne. Ali, to nije njihova krivica. Krivica je na čitavom društvenom sustavu koji stvara i podržava uvjete života koji produbljuju stanje krize.

Danas više nego ikada dovedene su u pitanje moralne vrednote i moralna ponašanja. Stoga postoji i vitalni zahtjev za evangelizacijom koja podrazumijeva veliki broj oblika”, istaknuo je Papa.



Stalna akcija protiv siromaštva

Kristovo oslobođenje čovjeka traži slobodu svih drugih oblika ropstva, a to oslobođenje traži borbu protiv siromaštva i traži da svi koji pripadaju Kristu ublaže patnje siromašnih. Upravo je zato zadaća evangelizacije koju ima Crkva, energična i stalna akcija u korist pravde, mira i integralnog ljudskog razvoja. Ne obavljati te zadaće znači minimizirati djelo evangelizacije i samog Krista. Štoviše, Crkva ne smije štedjeti napore u nastojanju da učini vidljivim svoje milosrđe prema onima kojima je ono najpotrebnije i prema svim žrtvama patnje – hrabreći ih u njihovoj nesreći, služeći im i pomažući im da nađu spasonosni smisao u svojoj patnji.

Moderno društvo, napominje Papa, stavljeno je na kušnju relativizma koji mnoge ljude pretvara u skeptike. Kulturne promjene i znanstveni napredak, čini se, posebno remete prosudbene kriterije kad je riječ o moralnom životu. Teško se raspoznaju objektivne moralne vrijednosti i referencije. Individualizam i subjektivizam danas su prevladavajuća obilježja u etičkom promišljanju, kao i u etičkim odlukama. Zbrka zavlada kad je dopušteno vjerovati da je sve ono što je zakonito, samim time i moralno, osobito tamo gdje je građanski zakon u opreci naspram zahtjeva morala. Društvo i građanske vlasti imaju dužnost štititi osobe, posebno one najslabije, od možebitnih pretjerivanja prirodnih znanosti i tehnika.

Stoga se mnoga pitanja nameću u sučeljavanju sa znanstvenim ili terapeutskim postavkama. Međutim, takve se odluke ne mogu donositi, a da se ne povede računa o beskrajnom poštivanju naravi svakog ljudskog bića, od Boga voljenog stvorenja, koje ima neotuđivo pravo na život. Poricati život onih najslabijih i nemoćnih jest prava uvreda svima onima, koji, iz raznih razloga, žive u takvu položaju. Kakva god bila prognoza, nikad se ne može pravdati kakva radikalna terapeutska odluka koja ovisi o proizvoljnoj i subjektivnoj definiciji kakvoće života, kao i o isključivo medicinskim mjerilima.

Smisao života i ljudske povijesti, bez sumnje je najdramatičnije i najplemenitije pitanje što pridaje značaj čovjeku u njegovoj naravi inteligentne osobe koja posjeduje volju. Čovjek se, upozorava Papa, ne može zatvoriti unutar granica vremena, unutar materijalnih ograda, u središte imanentnog i samodovoljnog postojanja. On to može pokušati, može čak riječima i kretnjama tvrditi da je njegova postojbina samo vrijeme i da je njegovo boravište samo tijelo. Ali, to najpreče pitanje ga uznemiruje, uzbuđuje i tišti.

Nažalost, velik dio suvremene ateističke, agnostičke, sekularizirane misli inzistira na tvrdnji da je vrhunaravno pitanje sklop psihološke i sentimentalne naravi, od čega se moramo liječiti, hrabro se suprotstavljajući apsurdu, smrti i ništavilu. Ali, upravo je ta filozofija podmuklo pogubna, jer mlada čovjeka – kome je misao još krhka, a on je uznemiren zbog bolnih iskustava prošle i sadašnje povijesti, zbog nestabilne i neizvjesne budućnosti, katkad i iznevjeren u najintimnijim osjećajima, marginiran, neshvaćen, bez posla – može otjerati u očaj, dijagnosticira pisac.

Kriza razuma

Obilježje vremena nije samo duhovna kriza, već i kriza razuma, kriza religijske vjere i kao posljedica – moralnog života. Mnogi brodolomi u vjeri i u posvećenom životu, nekoć i danas, jednako kao i mnoge današnje sitaucije tjeskobe i nedoumice, proistječu iz krize filozofske naravi. Drugi vatikanski koncil je naglasio potrebu da se svetoga Tomu Akvinskoga vazda zadrži kao učitelja i crkvenog oca, jer samo u svjetlu “vječne filozofije” moguće je izgraditi tako logičnu i zahtjevnu građevinu kakva je kršćanski nauk.

Stoga preokupacija čovjeka mora biti istina, kako zbog naše unutarnje potrebe, tako i zbog našeg poslanja. Ne možemo sijati zabludu niti sve to prepustiti sjenama sumnje. Kršćanska vjera nasljednog i sociološkog tipa, sve više postaje osobna, unutarnja, zahtjevna i ona očito jest jedno dobro. No, da bismo mogli dati, moramo imati. Kao što je pisao sveti Pavao svome učeniku Timoteju: “Poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovi spoznanja koje su neki ispovjedali pa od vjere zastranili”. I ovo upozorenje osobito vrijedi u naše doba koje toliko teži za sigurnošću i jasnoćom, a koje je tako duboko zabrinuto i puno neizvjesnosti.

Ideološka zbrka dovodi do psihološki nezrelih i nestabilnih ličnosti. I sam odgoj pokazuje se nepouzdanim i ponekad pogrešnim. Upravo zbog tih uzroka, moderni je svijet u grozničavoj potrazi za uzorima, a ponajčešće se osjeća iznevjeren, nepovjerljiv i ponižen, ističe Sveti Otac, napominjući: “Zato moramo biti zrele osobe koje umiju kontrolirati vlastitu osjetljivost, koje na sebe preuzimaju odgovornost i vodstvo ondje gdje se nalaze”.

Da bi stvarnost bila prihvaćena onakva kakva jest, bez depresivnih kritika i utopija, kako bismo je ljubili i spasili, naše vrijeme zahtjeva sabranost i hrabrost. Štoviše, čovječanstvo koje se sve više udaljuje od Boga… čovječanstvo bez ljubavi, ubogo i obezglavljeno, kadro i dalje ubijati ljude koje ne smatra svojom braćom, priprema vlastito samouništenje i propast. Unatoč tolikim plemenitim nastojanjima u prilog mira, još uvijek izbijaju ratovi koji stotine tisuća ljudi lišavaju života.Toliki milijuni izbjeglica, toliki slučajevi gaženja temeljnih ljudskih prava, tolike tamnice i koncentracijski logori, toliko sustavnog nasilja i usred svega mladi ljudi kojima je usađeno uvjerenje da programiranim terorizmom mogu popraviti svijet. Zašto smo dospijeli u takvu situaciju koja je prijetnja čovječanstvu?, pita se pisac.

Živimo u vremenima dubokih i brzih promjena. Gledajući sa strahom događaje, ljudi često pitaju: “Kamo da pođemo?” U mnogim našim suvremenicima ugnjezdio se strah od nepoznatog i od budućnosti. A dar Kristov ponuđen je svakome od nas, kao i dar nas samih Njemu, dar nas samih drugima, po drugima, opet Njemu. To je perspektiva izgradnje druge kulture, jedne nove kulture – kulture ljubavi, podsjeća Sveti Otac.

I Pavao je, podsjeća, upozoravao ljude na mogućnost zloporabe slobode koja je u suprotnosti s oslobođenjem ljudskog duha što ga poduzima Krist, a koje se suprotstavlja onoj slobodi kojom nas je Krist oslobodio – ostvarivši i očitovavši slobodu koja svoju punoću nalazi u ljubavi, u slobodi po kojoj smo “jedni u službi drugih”. U tom smislu i Crkva, vjerna svom otkupiteljskom poslanju, nastoji sve ljude približiti Bogu, te uvećava dostojanstvo čovjekovo, jer ga nastoji učiniti jednakim Isusu Kristu. Upravo zato od svih kršćana zahtjeva da, kao suodgovorni za Kristovo poslanje i kao članovi same Crkve, poduzimaju sve što mogu kako bi afirmirali i branili dostojanstvo svoje ljudske subraće, sa svim duhovnim i materijalnim posljedicama takva dostojanstva po život svake osobe i cjelokupnog društva. Socijalni nauk Crkve nije nekakav “treći put” između liberalnog kapitalizma i marksističkog kolektivizma, niti je moguća alternativa drugim, manje radikalno suprotstavljenim rješenjima, već tvori vlastitu kategoriju.

On nije nikakva ideologija, nego pažljivo formuliranje rezultata pomnog promišljanja kompleksne stvarnosti ljudskog postojanja u društvu i u njegovu međunarodnom kontekstu u svjetlu vjere i crkvene tradicije. Glavni cilj mu je tumačiti tu stvarnost, propitujući njezinu podudarnost, odnosno nepodudarnost sa smjernicama Evanđelja glede čovjeka i njegova ovozemaljskoga, a istodobno i vrhunaravnog poslanja radi usmjeravanja kršćanskog ponašanja. Upravo zbog toga ne pripada ideologiji, već teologiji, posebno moralnoj teologiji. Stoga i solidarnost koju Crkva predlaže, jest put ka miru i razvoju.

Zapravo, mir je i nezamisliv ako odgovorni ne mogu prepoznati da međuzavisnost sama po sebi zahtjeva odricanje od svakog oblika ekonomskog, vojnog ili političkog imperijalizma, te probrazbu uzajamnog nepovjerenja u suradnju. Upravo je to pravi čin solidarnosti među pojedincima i među narodima. U svjetlu vjere, solidarnost teži nadmašiti sebe samu, poprimiti specifično kršćanske dimenzije posvemašnje materijalne nezainteresiranosti, oprosta i pomirbe. Tada bližnji nije samo ljudsko biće sa svojim pravima i temeljnom ravnopravnošću pred svima, nego se i pretvara u živu sliku Boga Oca, otkupljenu krvlju Isusa, te izloženu stalnom djelovanju Duha Svetoga. Stoga bližnji mora biti ljubljen, čak i ako je neprijatelj, istom ljubavlju kojom se ljubi Krist, te za njega treba biti spreman čak i na krajnju žrtvu: dati život za vlastitu braću.

Ekonomski razvoj

Što se tiče ekonomije – svaki pravi razvoj ne može se temeljiti samo na ekonomskoj dobiti koja, ako se apsolutno provodi, dovodi do korupcije. Neophodno je da se cjelokupna građanska zajednica temelji na jakim moralnim vrijednostima, jer samo svjetlost savjesti i moralnih zakona omogućuje pronalaženje pravednih rješenja za teška pitanja svakodnevnog života. Ekskluzivistička ekonomska logika često zahvaća sva područja života, dovodeći u opasnost okoliš, prijeteći obiteljima i razarajući svako poštovanje ljudske osobe, piše papa Ivan Pavao II.. Valovi useljenika gomilaju se u nedostojnim kućercima gdje mnogi gube nadu i umiru u bijedi. Razvoj se često pretvara u divovsku verziju parabole o bogatašu i Lazaru. Različita područja života potrebno je osloboditi vladavine podčinjavajućeg ekonomizma. Ekonomske zahtjeve potrebno je postaviti na pravo mjesto, te stvoriti raznoliku društvenu mrežu koja bi trebala spriječiti puko gomilanje. Nitko nije oslobođen suradnje u takvom zadatku. Svatko može doprinijeti i u sebi i u svome okolišu…

Samo mjerilo dobiti nije dovoljno, pogotovo kad je izgrađeno kao apsolutno mjerilo: “zaraditi” više, kako bi se moglo “posjedovati” još više, i to ne samo opipljive predmete, nego i financijski sudjelovati u nečemu što omogućava nove, sve obilnije i sve dominantnije oblike vlasništva.

Svi oni koji su zainteresirani za istinsku dobrobit čovjeka, imali bi zadatak da među dobrima koja treba proizvesti, uspostave ljestvicu prioriteta. Zapravo, nisu sva dobra podjednako korisna. Kriterij solidarnosti i zajedničke dobrobiti ovdje se navodi i izoštrava u nastojanju da se bolje shvati kako neki proizvodi neposrednije zadiru u čovjekovo “postojanje”, dok drugi ne služe za drugo osim za “posjedovanje”, te, kao takvi, s ljudskog stajališta, daleko manje vrijede. Pretjerano i umjetno umnažanje takvih proizvoda koji brzo zastarijevaju, jest ono što nazivamo – “potrošačkim mentalitetom”.

U kontekstu sada važećeg ekonomskog poretka, sve brojnije su zemlje koje bivaju žrtve iskorištavanja. Sve se manje plaća za proizvode teškoga rada na zemlji, a sve se više traži za proizvode industrijskog rada, pa mnogi narodi, umjesto razvoja kojemu teže, osuđeni su na stagniranje, nezaposlenost i raseljavanje. Riječ je o nepravednom sustavu koji danas postaje svjetski problem. Uostalom, kako zaključuje Sveti Otac: “Ne biva li kapital sve moćniji i sve neljudskiji? A čovjek i obitelj sve više žrtvama ovakvog položaja?”

Facebook Comments

Loading...
DIJELI