Istiniti portreti čovjeka u raskošnim sobama Flandrije

0
184

Van Eyckovo 'Klanjanje Janjetu' u Gentu veliča pobjedu svjetlosti točno u istom trenutku, kad Masacciovo 'Krštenje' najavljuje Firentincima, obuzetim očajanjem, ideal oblika koji mu se otkriva

Djela francuskog povjesničara umjetnosti, Ėliea Faurea, ubrajaju se u one posvećene knjige koje na policama biblioteka imaju posebno mjesto. Faure je jedan od najvećih istraživača umjetnosti, čovjek koji je ispitivao genijalnost, proučavao zagonetne sile koje pokreću genije, uspoređujući slike, kipove i arhitekturu vremena u kojima su nastajala velika djela čovječanstva.

Nakon što je istražio svu ljepotu iluminiranih rukopisa,, Faure zaključuje: „Neće tisak osloboditi slikarstvo”. Ono je samo napustilo knjigu, tvrdi on, prije nego što ju je Gutenbergov pronalazak proširio izvan zidova sveučilišta i samostana. Oba su ta kretanja potekla iz istih izvora, oba su odgovarala istim problemima. Budući da puk više nije gradio cehovske domove ni crkve, morala se duša cehovskih domova i crkava rasprostrijeti po njemu, da bi iz nje proklijale duše, koje će odnjihati njihovu nadu. Braća Van Eyck bila su na pomolu. Ne trebamo se čuditi, što su oni tako puni pouzdanja u sebe, tako malo nalik na primitivce, kao da osjećaju iza sebe već staru tradiciju. Oni su, zapravo, predstavljali rascvat gotike, koja je u svom izražavanju bojama bila malo po malo dozrela između stranica misala.

Bilo je potrebno da slikarstvo uljenim bojama populariziraju oni kojima je zadaća bila otvoriti te stranice i istresti nad mnoštvom zlatno runo, koje je ono s takvom mukom osvojilo. Samo su s pomoću njega oni mogli unijeti u materiju, na kojoj su slikali, bistrinu, prozirnost, duboki i blagi sjaj svjetlosti Sjevera, svjetlosti oblačnog neba, blistavih oranica i vlažnih šuma, svjetlosti, što je suviše blijedo sunce ne može ugasiti. Van Eyckovo „Klanjanje Janjetu” u Gentu veliča pobjedu svjetlosti točno u istom trenutku, kad Masacciovo „Krštenje” najavljuje Firentincima, obuzetim očajanjem, ideal oblika koji mu se otkriva.

Krepka vjera Flamanaca štitila je njihovu senzualnost od talijanskog nemira. Oni su ostajali ljudi srednjega vijeka, postojanog srca, oka svijetlog poput crkvenog prozora i zato su, i nesvjesno, ne pateći zbog toga i ne žureći se nimalo, poveli Sjevernu Europu još neistraženim putevima. Braća Van Eyck, koji su potjecali s Maase, i tako povezivali Flandriju i Francusku s porajnjskom gotikom i s kölnskom školom, nisu, kao ni ljudi 13. stoljeća, opažali oprečnost između raja ćutila i unutrašnjeg raja.

Sitničava i teška harmonija

Ni po čemu se nisu izdvajali od trgovaca iz Bruggea i zanatlija iz Genta. Oni su bili čestiti ljudi, predani poslu, čvrsta poštenja i duha, koji gotovo i ne poznaje nemir. Prekrivali su svoja platna savjesno kao dobri tkalci, kao dobri suknari. Za njih je raj značio točno obavljanje molitve, vjerno prsisustvovanje službi Božjoj, slušanje i poštivanje svećenika u svemu osim u trgovačkom i slikarskom poslu, jednostavno prihvaćanje života, ako se ono odvija u lijepo uokviren obojenim tkaninama i izrezbarenim drvom, uz talire u kovčegu, pivo u podrumu i debele naslage rublja u škrinjama.

Raj je za njih značio i jahanje iz jednog grada u drugi na glomaznim životinjama, koje idu korakom ili kasom i koje svojim držanjem i svojom krotkošću omogućavaju čovjeku, da punim plućima udiše miris livada prekrivenih ivančicama, da obilazi rascvjetne grmove, da napaja oči snažnim raznobojnim vizijama zelenog i modrog prostranstva, gdje se sve zelene i i sve modre boje miješaju i nižu jedna za drugom, gdje si usjevi i sve drveće i sva utonula obzorja ostavljaju u sjećanju nerazaorive skladove, što ih utvrđuje težina žetava, gustoća obrađene zemlje i dubina oblaka, što plove na prostranom nebu.

A to im je sve bilo itekako potrebno, da bi onda, kad dođe jesen i zima, kad su ceste izlokane, kad se vode preliju iz jaraka i preplave polja, mogli u duboke odaje, koja se iza šarenih prozorskih stakala prostiru u dubinu, unijeti ponešto od tih krajolika i u boje pretopiti dragulje pronađene u njima , pa bojiti ruho podstavljeno krznom, a zlatom dobivenim od prodaje vune i kože oblagati izdubeno pokućstvo, prekriveno drvenim čipkama i pomalo barbarski nakit. U bogatoj polusjeni sagovi guše svaki šum. Tu vlada raskošna intimnost, zatvorena u tamnu hrastovinu, u napetu tapiseriju, koja prigušuje zvukove, koja je često blistavih no polusvjetlom ublaženih boja, tapiseriju što uvodi u sobu šutljiva mnoštva, unosi golemo teško bogatstvo guste naslage mira i udobnosti, neprobojne i za nevrijeme i za odjek nevolje siromaha.

U toj raskoši bez sjenke, prevladavaju duboke crvene, zlatne i modre boje. Ali crvene boje haljina i sagova i pločica na podu ponavljaju se u vodi u bakrenim posudama, bakrene boje lebde i na svim tim zagasitim ogledalima, boje razlivenog zlata i bakra i crvene i modre boje, sve su međusobno usklađene: to je sitničava i teška harmonija, u kojoj se iskre emajli i drago kamenje.

 

Cjelokupan izgled čovjekov

U toj Flandriji, gdje se živjelo od proizvodnje i prodaje boja i tkanina, gdje su se u građanskim kućama gomilale čipke, baršun i sukno, gdje se niz sve prozore vješala tapiserija kad su prolazile vojvodske poruke, bajne po svom izvanjskom sjaju tu su se pogledu slikara morale nužno bez prestanka nametati te jarke, teške i pune harmonije. Kad su ulazili u sobe, one su im se činile poput velikih otvorenih škrinja, gdje su pomalo bez reda bili nagomilani najdivniji proizvodi tkalačke radinosti, stvarajući simfonije nesuvisle, no savršene po ljepoti tkanina i srodnosti tonova.

Od muškaraca i žena, koje su se ondje nalazile, vidjele su se samo ruke i lica, jer su tijela bila prekrivena debelim ruhom, a glave tamnim kapicama ili velikim bijelim pečama, što su zastirale kosu, čela i vratove. Volumeni tijela i sklad linija nisu se nazirali ispod nabora, ruke i lica blistali su u polutami, a osim jarkih mrlja boje, što ih je predstavljao nakit, jedini su oni privalačili poglede umjetnika. I slika se komponirala sama od sebe, u jednom nedjeljivom komadu, koji se urezivao u sjećanje umjetnika bez i jedne praznine, tako da nisu imali ni volje ni vremena da odabiru ili bilo što odbace.

Upravo su po tome Falmanci, a posebno braća Van Eyck, prvi slikari koji su respektirali cjelokupan izgled čovjekov, ne dodajući mu ništa drugo do svoju moć poniranja u nj. Oni uporno nastoje postići sličnost, točnu materijalnu sličnost, čak i u smjeru, obliku i rasporedu bora, u broju dlačica, u porama kože, a ta materijalna sličnost svojom točnošću povlači za sobom moralnu sličnost individuuma, čije su potrebe i funkcije, malo po malo, moderirale njegovo lice. Lica lakomih i čestitih trgovaca, žena pomirenih sa svojim dužnostima, žena s bokovima, što gotovo uvijek nose svoje teško i duboko breme, velika, često ružna lica, duga nosa, širokih usta, koščatih čeljusti, kože napete na ličnim kostima ili mlohave i izbarazdane borama.

Ti su likovi teški od svoje snage i smirenosti, zbijeni, puni tako guste materije i tako gole istine, da se čine kao da su izvajani iz same mase mišića, živaca, krvi i kosti. Nigdje nema uopćavanja, ali nema ni laži. Svako je od tih stvorenja upravo onakvo kakvo je bilo, kad je došlo slikaru, svako od njih proživljava u potpunosti, bez osvrtanja na prošlost, bez gledanja u budućnost — onaj trenutak svog života, u kojemu ga je slikar susreo.

Ali, tih je lica tako mnogo, darovatelja i darovateljica, redovnica na koljenima i sklopljenih ruku, gradskih otaca, sudaca i članova bratovština, da se prosječni tip polako počinje javaljati u našem zbrkanom sjećanju, kao i prosječni tip što su ga u kamenu klesali šampanjski ili pikardijski majstori kipari. Nastavlja se srednji vijek sa svojim strpljivim nagomilavanjem elemenata, gdje svaki element, gledan izbliza, zadržava svoja vlasitita obilježja, a cjelina, gledana izdaleka, tvori i kompaktno i povezano jedinstvo, koje nije moguće razjediniti.

Uostalom, flamanski su umjetnici zbog zajedničkih interesa živjeli zajedničkim društvenim životom. Oni su i dalje bili članovi srednjovjekovnih cehova. Kad su braća Van Eyck došla u Gent, ondje je već odavna postojala gilda slikara, koja nije imala drukčijih dužnosi ni dugačijih povlastica, no što ih imale gilde tkalaca, kovača, bojadisara ili pivara.

Očajanje u krilu veličanstvenog života

U tom času i uz ljude tako pune samopouzdanja, nije nikako mogao u Flandriju prodrijeti duh i utjecaj individualističkog slikarstva Juga, što se tijekom tog istog stoljeća bio tako snažno osjetio u Avignonu. Ne nalazimo ga ni kod braće Van Eyck, ni kod njihovih učenika Petrusa, Cristusa, Boutsa, Van der Goesa i van Ouwatera. Međutim, ako i ne uzmemo u obzir utjecaj, što su ga Italija i Sjeverna Euruopa već odavno vršile jedna na drugu posredstvom graditelja i izmjenom rukopisa, možemo biti sigurni da su već krajem 14. stoljeća, slikari sa Sjevera poznavali Giotta i njegovu školu i da su Talijani već od početka 15. stoljeća vidjeli rađanje sunca na Sjeveru.

No, Italija, koja je doduše rado primala flandrijske umjetnike i kupovala njihove slike, nije nikada tražila od Flandrije ništa drugo do tehničku pouku: a moralo je proći čitavo stoljeće materijalnog i moralnog siromašenja, da bi Flandrija počela slušati glas Italije i bio je potreban ponovni procvat Antwerpena, pa je tek onda Italija mogla pružiti Flandriji izvor snage, umjesto da je navede na to, da se odrekne svojih vlastitih talenata.

Rogier van der Weyden ostao je Flamanac isto toliko koliko i braća Van Eyck, samo na drugi način. On je znao shvatiti stotinu godina prije svojih zemljaka romanista, i mnogo bolje no oni, jer je bio slobodan kao čovjek, koji ima vjeru u sama sebe — on je znao shvatiti u čemu se sastoji moć spoznavanja talijanskog slikarstva i njegova moć da odgaja i da šalje zrake oko sebe. On je bio prešao cijeli put neprekinute linije, što ju je Giottova ruka zacrtala na zidovima, da bi vodila one, koji će doći za njim. Proročki genij Toskanaca nalazi u njemu odjek, pomalo mukom i kao prigušen sjevernjačkim misticizmom, no možda zato humanije intoniran.

Kod njega nalazimo nagonsko osjećanje za moćne skladove, nalazimo neprovidni sjaj, upornost boje, on se služi time zato da bi dramatizirao život, da bi anđelima dao plamena krila, da bi razrastro ljubičaste vinske boje po ublaženom modrilu neba. Od svoje rase nasljedio je snažnu sposobnost da izdvoji pojedine tipove, da prikaže tijela omršavjela i iskrivljena od patnje, da izrazi bol na licima silovitom igrom njihovih mišića i tom se sposobnošću služi, da bi otvorio vrata pakla.

A njegova teška arabeska, teška jer povlači u svoj tok prave udove i prave kosti, pune krvi i moždine, nije njemu sredstvo, kojim iz oblika izdvaja njihov apstraktni smisao, već sredstvo, kojim oblicima, s njihovom kompaktnom misterijom i žarkom bojom daje jednog jedinog dramatskog pokreta, sredstvo kojim izražava težinu mrtvih tijela, što ih pridržavaju ispružene ruke, sredstvo kojim otkriva ramena i grudi ispod debelih haljina, podcrtava očajanje sagnutih glava pod bijelim pečama i izvija vratove i ruke. Sve je teško i klonulo, koljena klecaju, čela se priklanjaju i jedino je čvrstim crtežom poduprto to očajanje u krilu veličanstvenog života, kao dubokom himnom koja se talasa gore i dolje, da bi svojim ljuljanjem umirila poražene.

Još uvijek nalaze bogatstvo tonova…

Ali, u njegovu glasu ima kričavih prizvuka. To je glas mistika. Nešto je novo prošlo Flandrijom, pomutilo njezin plodni mir, uzdrmalo sebičnost njezinih trgovaca, razvalilo njihove prepune škrinje, omoćilo vjeri da uđe u njihove suviše dobro zatvorene sobe. Likovi koji su prije klečali ili sjedili na sagovima okruženi izrezbarenom drvenom oplatom ili draperijama, sada koračaju ili padaju ničice po kamenim pločama crkava, a okvir im je složeni cvat posljednje kršćanske arhitekture; tornjići i fijale svojim čipkastim ukrasima preplavaljuju platno, po kojem vitraji razlijevaju kišu svojim zraka.

U Flandriji i u Francuskoj isti mistični žar izbija iz rukopisa istog doba. Procesije, što nose zlatne relikvijare, prolaze kroz usjeke uličica, zlatni arkanđeli lebde nad izrezbarenim gradovima, nad šiljatim zabatima, krhkim zvonicima, prozračnim čipkama i azurnim i sunčanim strelicama, što se probijaju kroz uska okna crkava i kuća. Svaki umjetnikov živac treperi zajedno s brujanjem zvona, razdražen je od gladi, od molitve, od snova, od očajanja. Ništa nije kadro izraziti posljednji sjaj, što izbija iz iluminiranog rukopisa u času kad započinje njegovo umiranje.

Čini se, kao da su se sav ćutilni metež početaka francusko-flamanskog slikarstva i mistični žar njegova završetka koncentrirali na stranici knjige, da bi ondje odjeknule njihove zlatne i plamene fanfare. Krnjiga plamti poput crkvenog prozora. Paklena peć i gorući grm daju još crveniju boju i još tamnije odbljeske ognju užarenih predvečerja i oštroj pari, što se diže nad bitkama francuskog rata i flamanskih ustanaka ugušenih u krvi.

Jer, sada i Flandrija trpi. Iako nije pala u bijedu, u kakvoj su sjeverne francuske pokrajine, iako je još zdrava, aktivna i vrlo životna, ona već počinje osjećati težinu čelične rukavice Burgunđanina. Svo njezino zlato odlazi na plaćanje vojvodskih svečanosti i francuskog rata, dok Englez sve više pritiskuje proizvodnju stanovnika Genta i trgovinu stanovnika Bruggea. Osim toga, Brugge i Gent su u zavadi. Gent pomaže vojvodi da svlada ustanak Bruggea, vojvoda se oslanja na Brugge, da bi ugušio pobunu Genta. To je početak sistematskog uništavanja nizozemske i valonske zemlje.

Brugge umire. Krajem 15. stoljeća njegovo će pristanište početi prekrivati pijesak. Posljednji čln porodice Van Eyck bio je već svjedokom neuspjeha njegovih pokušaja da se oslobodi. Rogier van der Weyden radi u Bruxellesu, kad nije u Italiji. Simon Marmion, minijaturist iz Amiensa, živi u Gentu kod Filipa Dobrog. Dirk Bouts živi, doduše, u Bruggeu, no došao je onamo iz Nizozemske, Hugo van der Goes je iz Genta, Memling je kao i braća Van Eyck porijeklom iz porajnjskih pokrajina. Čini se da čuveni grad više ne privlači slikare sjajem svojih svečanosti i snagom svog djelovanja, već da se oni u njemu nastanjuju zato, što podliježu boležljivom diletantizmu u koji zapadaju umjetnici u časovima društvene klonulosti i koji ih navodi da se masovno sele tragom lijepih stvari, što nestaju.

Nema sumnje, oni ondje još uvijek nalaze bogatstvo tonova, kojim napajaju svoje oči pune sjaja, bogatstvo tonova što ih, kroz ispranu atmosferu poprimaju crvena, žuta i zelena pročelja. A dovoljno im je da odu iz Bruggea u Gent, pa da budu svjedoci najraskošnijih svečanosti, što ih ondje priređuje Filip Dobri…

(Nastavlja se…)