Osim što sama istražujem i tražim nove zanimljive projekte i umjetnike, često mi se i sami umjetnici jave s prijedlogom za predstavljanje. Ako osoba odvoji malo vremena i istraži javno dostupne informacije, uvidjet će da u mnogim kulturnim vijećima, odborima, muzejskim i galerijskim savjetima u gradu sjede jedni te isti ljudi što znači da isti ljudi odlučuju o većini godišnjih programa za izlaganje u cijelom gradu
Nezavisna povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Sonja Švec Španjol sama je pokrenula neprofitnu web stranicu PerceiveArt. Ne samo da je predstavila velik broj mladih umjetnika o kojima mediji ne pišu, već je otvorila živo polemičko mjesto na kojem se raspravlja o svim problemima vezanim uz živu likovnu scenu. O tome što je sve ostvarila ova hrabra posvjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka razgovarali smo s autoricom:
Kao nezavisna kustosica i povjesničarka umjetnosti pokrenuli ste web stranicu PerceiveArt posvećenu isključivo likovnoj umjetnosti koja slavi petu godišnjicu postojanja. Kako ste se odlučili na ovaj pothvat s obzirom da je stranica neprofitnog karaktera?
Na poduhvat pokretanja web stranice PerceiveArt odlučila sam se ponukana krajnje suženim prostorom u medijima koji je rezerviran za predstavljanje i praćenje kulturno-umjetničkih događanja. Htjela sam stvoriti svojevrsnu virtualnu platformu na kojoj bih mogla neovisno djelovati i predstavljati projekte i umjetnike koje smatram kvalitetnima i vrijednima pažnje. Umjetnici su pozdravili ovakvu ideju, a bilo je lijepo vidjeti i kako javnost dobro reagira na novi medij i sa zanimanjem prati tekstove.
Kako odabirete umjetnike o kojima ćete pisati?
Volim pisati o ljudima i projektima o kojima drugi nisu pisali. Naime, vrlo često veći i poznatiji muzeji, kao i već etablirani umjetnici, sa svojim izložbama budu popraćeni u svim nacionalnim medijima, a kako sama pišem sve tekstove na web stranici činilo mi se besmisleno da još i ja pišem o nečemu o čemu su svi drugi pisali. Tako da se trudim obilaziti manje galerije i muzeje izvan Zagreba i otkrivati projekte i umjetnike koji vrijedno, kvalitetno i predano stvaraju, ali nisu zastupljeni u medijima. Osim što sama istražujem i tražim nove zanimljive projekte i umjetnike, često mi se i sami umjetnici jave s prijedlogom za predstavljanje. Prošle godine sam po prvi put povodom 4. obljetnice web stranice organizirala i natječaj za predstavljanje umjetnika na PerceiveArt-Odaziv je bio uistinu velik, javilo se preko 80 autora, a odabrala sam ih 20-tak i tijekom ove godine ih predstavljam u formi tematskog teksta ili intervjua.
S kime sve surađujete u pisanju tekstova?
Sve tekstove na web stranici pišem sama isključivo zato što je
riječ o neprofitnom mediju, pa nemam financija za plaćanje
suradnika, a kako znam da na volonterskoj bazi rijetko što zaživi
na duže staze, nisam tražila ljude za suradnju. Ne želim od kolega
tražiti da rade besplatno jer smo se svi mi školovali za svoju
struku i zaslužujemo biti plaćeni. Možda jednog dana web stranica
dobije pravnu formu i mogućnost financiranja pa oformimo malu
redakciju. Zasada mi pomaže nekoliko bliskih kolegica i prijateljica
s kojima se konzultiram kada se dvoumim oko neke teme ili autora
za predstavljanje, a obitelj je tu kao moralna i tehnička podrška.
Koliko je web stranica uspješna i poznata, odnosno kakav je
bio njezin učinak kao jedinstvenog kritičkog medijskog
mjesta?
Obzirom da web stranica ne funkcionira na principu plaćenih
oglasa niti je dio neke veće grupe ili platforme, mislim da se u
posljednjih pet godina vijest o njoj odlično proširila. Naime,
oformljena je mailing lista za zainteresirane pojedince koji primaju
newsletter jednom mjesečno, na društvenoj mreži Facebook
stranicu prati preko 5.000 ljudi i često kada u društvu spomenem
web stranicu kolege i poznanici kažu da znaju za nju i da ju
redovno prate, što me uvijek ugodno iznenadi jer ja i dalje
nastupam s pretpostavkom da ljudi za stranicu nisu čuli. Znam da
PerceiveArt prate mnogi kolege iz muzeja i galerija diljem
Hrvatske, a među čitateljima imam i puno pratitelja koji nisu u
struci, već su isključivo ljubitelji umjetnosti što mi je izuzetno drago
jer je to i jedan od primarnih ciljeva stranice – približiti umjetnost
široj javnosti.
Koga ste od mladih umjetnika uspjeli promovirati putem vaše stranice?
U nizu recentnih tekstova predstavila sam divnog mladog kipara Vjekoslava Filipovića iz Slavonije, izuzetno predanog i marljivog slikara Eugena Varzića koji živi u Istri, inspirativnu slikaricu Andreu Musa iz Splita, Mirjanu Pjevač iz Slavonije koja je nedavno diplomirala na akademiji u Osijeku i koja mi se sama javila s prijedlogom za predstavljanje. Među tekstovima objavljenim u posljednjih godinu-dvije predstavila sam Silviu Golja, Leu Čeč i Radovana Kunića iz Rijeke, Teu Morić Šitum iz Splita, Slađanu Zubić, Želimira Fišića i Mateja Kneževića iz Slavonije i još mnoge druge. Osim iz Hrvatske predstavila sam i umjetnike iz regije: kipara Lovru Inkreta iz Slovenije, Jelenu Jovančov iz Crne Gore i Danijela Babića iz Novog Sada.
Uskoro spremate i izložbu. Kakvu i koga ćete predstaviti?
Pripremam veliku grupnu izložbu povodom 5. obljetnice web stranice PerceiveArt. Pozvala sam 17 autora koji će se na izložbi predstaviti svojim recentnim radovima. Izabrala sam umjetnike koje osobno cijenim i poštujem, te čiji rad pratim i smatram kvalitetnim i jedinstvenim, a koji su u nekom obliku predstavljeni na web stranici u proteklih pet godina. Na izložbi “PerceiveArt – Leave a Trail” izlagat će: Ivana Bajcer, Jovica Drobnjak, Rene Grgić-Đaković, Luka Hrgović, Janko Ivčić, Max Juhasz, Zoran Kakša, Nikolina Knežević, Duje Medić, Sandra Radić Parać, Relja Rajković, Ana Sladetić, Miran Šabić, Dragan Šijački, Nik Titanik, Eugen Varzić i Anton Vrlić. Izložba nema temu i nema ograničenja formata, jer je cilj izložbe promovirati umjetnike i njihovo aktualno djelovanje. Izabrani umjetnici različitih su generacija i izričaja (slikarstvo, skulptura, asamblaž, grafika, crtež, karikatura, fotografija, video, konceptualni radovi…), te su na izložbi predstavljeni s nekoliko svojih recentnih radova. Osim umjetnika sa stalnom adresom u Zagrebu, na izložbi su zastupljeni i umjetnici iz Poreča, Trogira, Osijeka, Samobora i Zaprešića, jer vrlo često kvalitetni autori iz drugih gradova nemaju priliku izlagati u Zagrebu, a uvidom u rad umjetnika iz cijele Hrvatske obogaćuju se i šire horizonti kako zagrebačke publike tako i kolega i umjetnika iz ostatka zemlje. Umjetnici će u katalogu, umjesto klasičnim predgovorom, biti zastupljeni vizualom jednog izloženog rada, kratkom biografijom i vlastitom izjavom o radu, odnosno dosadašnjem stvaralaštvu. Namjera je publici omogućiti izravan uvid u rad umjetnika, a u katalogu su navedene web adrese i kontakti pojedinog umjetnika za one koji žele kupiti rad ili istražiti više o stvaralaštvu zastupljenih autora.
Što biste posebno izdvojili od tekstova, odnosno autora o kojima ste pisali?
Izdvojila bih kvalitetne projekte o kojima sam pisala, a koji su nekako prošli ispod radara u hrvatskoj javnosti. Primjerice, odlična međunarodna izložba minijatura u Vršilnici koja se svake godine organizira u Zaprešiću, zatim projekt Drava Art Biennale u Koprivnici i odličan projekt časopisa Skica koji su pokrenuli studenti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Osim predstavljanja projekata i autora, vrlo važnim segmentom web stranice smatram i tekstove unutar kojih ukazujem na ključne probleme u struci i pišem o stanju u društvu. Upravo su ti tekstovi kontinuirano bili među najčitanijim u prve tri godine od pokretanja web stranice. Riječ je o tekstovima Šerifovanje na likovnoj sceni, Kome se obraćaju zagrebački muzeji, Pitanje za milijun dolara: kako pronaći posao u Hrvatskoj? i Stručno osposobljavanje za rad: za koga i za što?.
Naveli ste i niz međunarodnih priznanja mladim umjetnicimao kojima se nije pisalo u medijima. O kome je riječ?
Riječ je o umjetnicima poput Ane Sladetić i Mirana Šabića koji su sudjelovali na 23. međunarodnom festivalu umjetnosti u Seoulu, te osvojili nagrade i priznanja za svoj rad. Pisala sam i o Hrvoju Dumančiću, poznatom hrvatskom akademskom kiparu koji je prije nekoliko godina sudjelovao na Pariškom jesenskom salonu, a u inozemstvu redovno osvaja nagrade i priznanja za svoj rad poput Grand Prixa na desetom “Salon du Cheval”, te prve nagrade na izložbi “Horse in Art” u Londonu. Popratila sam i uspjehe Marine Stoponje u Dubaiju, gdje je kiparica osvojila nagradu na prestižnom Ras Al Khaimah Fine Art Festivalu, te je izabrana za izlaganje u sklopu umjetničkog događanja “Art Nights – Step Into Art Fresco”. Na društvenim mrežama sam zamijetila, te tekstom popratila i uspjeh mladih akademskih umjetnica Mateje Rusak i Ivane Stepan Kauzlarić iz Varaždina koje su odabrane prošle godine za sudjelovanje na međunarodnoj grafičkoj radionici u Celju.
Prošle godine bili ste pokrovitelj međunarodnog projekta. Kakvog?
Riječ je o međunarodnom umjetničkom projektu Sketchbook Station koji je pokrenula mlada Udruga za poticanje razvoja ljudskih potencijala i kreativnosti Prizma iz Gračaca. Projekt je nastao iz želje članova udruge za upoznavanjem i povezivanjem umjetnika iz različitih europskih zemalja, a prometnuo se u kompleksnu i slojevitu platformu koja aktivno radi na pronalaženju, povezivanju i promoviranju europskih vizualnih umjetnika. Kao primarni medij povezivanja osmišljena je slikarska mapa koja je u godinu dana proputovala oko 8.000 km. Mapa je krenula iz Hrvatske, a na svom putovanju posjetila je Švedsku, Švicarsku, Ujedinjeno kraljevstvo, Estoniju, Latviju, Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, Srbiju, Sloveniju, te Bosnu i Hercegovinu. U projektu sudjeluje čak 23 umjetnika koji su izabrani kroz tri kruga natječaja. Svaki umjetnik napravio je jedan rad u slobodnoj tehnici (crtež, slika, kolaž, grafika) koji je potom priložio u mapu i poslao na adresu sljedećeg sudionika. Tako je Sketchbook Station umjetnička mapa proputovala Europom, te je na svakoj postaji obogaćena jednim novim autorskim radom. Početna i završna postaja ovog umjetničkog putovanja je Hrvatska kao matična zemlja projekta, a uspješni završetak putovanja umjetničke mape obilježili smo putujućom izložbom na kojoj su posjetitelji mogli razgledati sve radove koji su u godinu dana nastali i čine dio Sketchbook Station mape.
Otvorili ste i brojne problemske teme pri čemu mislim na najčitanije tekstove poput Šerifovanje na likovnoj sceni i Kome se obraćaju zagrebački muzeji. Možete li nas ukratko podsjetiti na njihov sadržaj?
“Šerifovanje na likovnoj sceni” je tekst koji je jako odjeknuo u javnosti. Već u prvom danu objave dosegnuo je veću čitanost od svih tekstova objavljenih te godine. Mislim da je do toga došlo zato što su se mnogi umjetnici i kolege kustosi naši u sličnim situacijama koje ističem kao problematične u tekstu. Riječ je problemima nepotizma, oportunizma i pogodovanja – rak ranama našeg društva koje su zahvatile sve sfere djelovanja, pa tako i područje kulture i umjetnosti. Ako osoba odvoji malo vremena i istraži javno dostupne informacije, uvidjet će da u mnogim kulturnim vijećima, odborima, muzejskim i galerijskim savjetima u gradu sjede jedni te isti ljudi što znači da isti ljudi odlučuju o većini godišnjih programa za izlaganje u cijelom gradu što opet vuče problem da će isti ljudi birati iste sebi drage i bliske umjetnike za izlaganje i onda nam se događa situacija da jedan umjetnik u Zagrebu ima po nekoliko samostalnih izložbi u raznim galerijama unutar godine dana, dok drugi, jednako kvalitetni, ili još bolji umjetnici, nikada ne dobiju šansu za izlaganje, samo zato što ne piju kavu s utjecajnim osobama koje povlače sve konce u kulturi.
Slična situacija je kada pogledate kako neke udruge i ustanove biraju sudionike za bijenalne, trijenalne i salonske izložbe. Ako pratite tko je sve izlagao na posljednja dva, tri ili četiri bijenala ili trijenala u čijim se žirijima nisu mijenjali članovi, uvidjet ćete da se preko 50% autora ne mijenja, odnosno da uvijek izlažu isti umjetnici.
Tekst “Kome se obraćaju zagrebački muzeji” imao je izuzetno dobar odjek kod mnogih kolega i kolegica koji rade u muzejima, jer problematizira muzeološki aspekt kvalitete realizacije izložbe s naglaskom na kvalitetu likovnog postava. Pitanje kvalitete realiziranih projekata obrađeno je na tri primjera tada aktualnih izložbi. Naime, kako nisu svi kustosi u muzejima završili studij muzeologije, često ne shvaćaju važnost interdisciplinarnog pristupa prilikom realizacije izložbe. Tako mnogi ne vode računa osjeća li se posjetitelj dobrodošlo kada dođe na izložbu, snalazi li se u prostoru, jesu li legende razumljive, čitljive i zanimljive, te s kakvim iskustvom i doživljajem napušta prostor muzeja ili galerije. To su sve izuzetno bitne informacije koje svakoj ustanovi mogu pomoći u razvoju i poboljšanju kvalitete prilikom organizacije iduće izložbe. No, uvijek se postavlja pitanje je li cilj organizatora napraviti što kvalitetniji projekt ili samo odraditi godišnji program.
Pišu li mediji samo o poznatim imenima?
Nažalost, da. To je čest slučaj u Hrvatskoj. S jedne strane govorim iz vlastitog iskustva, jer čim pošaljem press najavu u medije o izložbi već poznatog i etabliranog umjetnika za kojeg su novinari čuli, svi će objaviti najavu i neću se morati puno truditi, te će već u prvom danu doći i nekoliko prijedloga za specijalni prilog ili intervju s umjetnikom. S druge strane, ako je riječ o umjetniku čiji su radovi izvrsni, ali nije toliko zastupljen u medijima iako je u svom dosadašnjem djelovanju osvojio mnoge stručne nagrade i priznanja i izlagao na brojnim izložbama, mediji te reference ne prepoznaju kao relevantne i uvijek je upitno hoće li popratiti izložbu. Ono što je također vrlo problematično jest razbacivanje velikim riječima. Dovoljno je da jedan novinar ili novinarka u svom tekstu napiše “najpoznatiji” ili “najbolji mladi umjetnik u Hrvatskoj” i da svi mediji prenesu te epitete i drže ih se kao pijan plota narednih nekoliko godina iako struka nije dala takvu potvrdu i iako su se u međuvremenu javili mnogi drugi podjednako kvalitetni ili još bolji umjetnici. No, kako ih nitko nije na taj način etiketirao, javnost ih ne prepoznaje kao kvalitetne. Mislim da je do tog problema došlo i zato što danas u novinarstvu više nema klasične podjele na novinare koji se bave politikom, kulturom i sportom, nego svi rade sve, pa nedostaju kompetencije za kvalitetno praćenje događaja u području kulture i umjetnosti.
Koji su danas glavni problemi u promicanju mladih umjetnika?
Jedan od glavnih problema je činjenica kako umjetnike na akademiji ne uče kako promovirati svoj rad i sebe kao umjetnika. Ne uče ih čak ni osnovnim alatima komunikacije, niti kako složiti kvalitetan portfolio, pa niti kako se pravilno prijaviti na natječaje za izlaganje. U Hrvatskoj ne postoje profesije poput umjetničkih menadžera, pa su umjetnici najčešće primorani uz umjetničko stvaranje pronaći i dodatan posao kako bi mogli preživjeti, a uz sve to moraju savladati alate promocije vlastitog rada i kako se uspješno plasirati na scenu i tržište, a možda katkad i prodati pokoji rad. Suženo polje za predstavljanje umjetnosti u medijima, naravno, ne pomaže i još kad svi mediji poprate jedne te iste događaje i autore, mnogi godinama ostaju posve nevidljivi iako stvaraju odlično i imaju štošta i za reći i za pokazati.