I SDP i HDZ sam uzaludno molio za pomoć

0
261

Da nije bilo nas beskućnika, Zagiju ne bi bilo nikoga na pogrebu. Grob se nalazi na vrhu brda na Miroševcu. U njemu je već pokopano mnogo štićenika Caritasa. Začuđeno sam gledao u nadgrobnu ploču. Pisalo je “Djeca Caritasa«. Ispod su bila samo imena. Mislio sam, pa kako možete čovjeku uzeti prezime? Ipak je to njegovo. Nisam ništa komentirao, ne bi imalo svrhe

Jedinstven memoarski roman “Beskućnik” Josipa Šegote (naklada P.I.P. Pavičić) još je prije 18 godina opisao dramu sve većeg broja sirmaha, bekućnika i umirovljenika koji prose po hrvatskim gradovima u sve većem broju. Ekonomski uništena Hrvatska, ponižena, uništena, slabe političke elite bez ikakvog znanja o ekonomiji slobodnog tržišta, stvorila su državu koja nezaustavljvo tone prema dnu za većinu svog stanoviništa.

Kako žive ljudi oko nas koji prikupljaju boce, Šegota je vrlo dojmljivo opisao:

Loading...

Umro je Zagi. Mlad čovjek, negdje oko četrdeset godina. Bila je zima, našli ga na Trešnjevačkom placu. Pokopan je na trošak Caritasa na Miroševcu. Upraviteljica je naredila da svi iz doma moramo ići na sprovod. Caritas ima svoj autobus. Odvezao je sve na Miroševac. Zagiju su kupili lijepi lijes. Došla je i gospođa Brajša, ali je bila samo na ispraćaju. Starija gospođa ne može puno hodati, a hodali smo dugo i daleko. Da nije bilo nas beskućnika, Zagiju ne bi bilo nikoga na pogrebu. Grob se nalazi na vrhu brda na Miroševcu. U njemu je već pokopano mnogo štićenika Caritasa. Začuđeno sam gledao u nadgrobnu ploču. Pisalo je “Djeca Caritasa«. Ispod su bila samo imena. Mislio sam, pa kako možete čovjeku uzeti prezime? Ipak je to njegovo. Nisam ništa komentirao, ne bi imalo svrhe.

Nakon sprovoda otišao sam autobusom u grad.. Danas je nedjelja. Nisam rano ustajao. Nemam kamo, pa sam malo duže ležao. Bilo je tople vode, čudo, pa sam se išao obrijati. Ipak je ljepše kad je čovjek uredan, makar je beskućnik. Idem do ručka malo van. Opet je lijep sunčan dan. Hvala Bogu, za nas je beskućnike kiša smrt. Ko može lunjati po kiši? Sjedim pred Mercatorom na klupi… Kraj mene prolaze ljudi. Jedan stariji bračni par, on s trbušinom, nosi veliku vrećicu punu namirnica, a uz njega žena, nosi nešto malo. Idu doma. Kraj mene na klupu sjedaju dva dječaka, braća od kojih desetak godina. Naguravaju se, viču: “Tata”. Kraj njih stoji muškarac s kolicima punim robe. Čita Sportske novosti i smiruje ih.

Sjećam se svojih mladih dana, pa se pitam hoće li za kakvih dvadeset godina taj čovjek imati sreću u svojoj djeci, ili će doživjeti to što sam ja doživio?

Nedjelja je, pa je ručak u 11.30. Već se stvorio red, već čekaju. Danas je na jelovniku suha hrana: pašteta, sirni namaz, mesni doručak, kolač i kruh. Dobro da imam nož. Na krišku kruha mažem najprije paštetu, pa gore sirni namaz, a na to mesni doručak. Nije mi jasno zašto to drže u frižideru. Bilo je tako ledeno da se jedva može mazati. Požderao sam dvije šnite toga, ne mogu više. Ostavio sam ostalo za večeru. Sad mi u želucu sjedi to ledeno. A, jebi ga, bolje to nego ništa! Ako što ostane od ručka, dijeli se repete. Neki se odmah podigli i stali u red za repete. Da, dobili smo i 500 grama prvoklasne talijanske tjestenine i pire krumpir u prahu. Nije mi jasno zašto nam to daju kad mi nemamo gdje kuhati. Šta ćemo s time? Dobivamo i neke juhe u prašini, pudinge i zobene pahuljice.

U Prenoćištu je špijunaža na visini. Mislim da bi se KGB i CIA posramili. Jednom sam rekao nešto za ručak, pa me gospodin upravitelj pozvao.Tada sam shvatio da je najbolje zatvorit labrnju, jer ako budem govorio ono što mislim, mogu samo najebat, a to mi u ovoj mojoj situaciji ne treba. Zahvalan sam ipak da je tako kako je.

Flaše” iz Maksimira

Jučer je bila utakmica. Igrali su u Maksimiru Dinamo i Arsenal. Mislim si, idem ja malo u Maksimir, skupljat flaše. Sav sam u tim jebenim flašama. Krenem iz Prenoćišta autobusom do Kvatrića, a dalje ću pješke. Po kafićima sjedi rulja, već pripita, deru se: “Dinamo je šampion”. U Maksimirskoj ne postoje košare za smeće. Idem bez veze. Našao sam samo par flaša. Na ulazu u Maksimir srećem svog nekadašnjeg prijatelja s posla. Stoji i priča s nekim. Podjebava me. Pita idem li u Maksimir gledat majmune. Kažem mu, za vidjet majmuna ne treba ići unutra. Samo gledaj mene. Ovakvu majmunčinu k’o ja, nećeš unutra vidjeti. Sjedim na klupi i pušim. Rulja se razletila naokolo, skupljaju flaše. Neki jure na biciklima. U Maksimiru ima potočić s malim mostom. Ispod mosta teče voda. Gledam sa strane, dva dečka stavljaju gajbu piva ispod mostića i odlaze na utakmicu. Bilo je petnaest do devet, sve se ispraznilo. Silazim pod mostić i uzimam iz gajbe dvije staklene flaše i limenke s vrha. Ne mogu biti đubre da im sve poberem. Neka mi oproste, ali beskućnik se mora snaći. Takav je zakon ulice. Ili opstaneš, ili padneš zauvijek.Prolazim pokraj Ekonomske škole. Mi smo bili prva generacija. Naviru mi sjećanja. Stojim na istom mjestu gdje sam stajao i onda kad sam kretao u prvi razred. Imao sam petnaest godina. Sjećam se dobro kako sam sebi rekao, kad li ću ja završit tu školu? Od onda je prohujalo puno vremena. Mnogih mojih kolega više nema. Iza mene hoda neki stari, nakupio je dvije vreće flaša. Zvecka staklo, nosi on to sav sretan. Kupit će si bijednik nešto, jer od mizerne penzije ne može živjeti. Usput zuri u svaku kantu, možda nađe još koju. Sjedim u parku pred Ekonomskim faksom.

Vraćam se u Prenoćište. Lijepa je, ugodna večer. Ispred sjedi hrpa jadnika, kao što sam i sam. To mi zovemo odbor za doček. Za večeru imam jednu kuhanu svinjsku nogu. I to je nešto! Žderem to onako vani na klupi, pa idem spavati.

Sjedim na krevetu, slušam muziku na uho i pijem kavu. Tu mi je sada dobro. Dobro?! Kakvo dobro, ali znam da može biti i gore. Razmišljam kako su mi svi okrenuli leđa. Ne želim nikoga ništa moliti. Ma, da i tražim, siguran sam da bi me odjebali svi oni kojima sam nekad davao i zdušno pomagao. Ubija me neizvjesnost. Ovako više ne mogu, a nema ništa bolje na vidiku. Tek je dvadeset do pet. . Pere se pod. Čistačica je nadrkana, stalno gunđa i istresa se na nas bijednike. Kaže ona nama, vi živite tu ko u hotelu. Mislim si, p… ti m…. pokvarena, kakav je ovo hotel! Dao ti Bog da ti živiš u takvom hotelu!

Jednom sam izgubio karton za hranu. Sutra vam neću dati ručak, kaže ona meni, već sedam dana nemate karton! Nije istina, kažem joj, već petnaest dana ga nema, a sutra me neće biti na ručku. Još nam je trabunjala da je i ona tražila posao, a mi tu samo ležimo. Zgadila mi se otad, ne mogu je više smisliti! Gdje da nađem posao? Sva sam vrata obišao, ali posla nema. U početku mog beskućništva, bio sam sav slomljen, nisam išao na burzu na redovito javljanje. Dođem tamo nakon nekog vremena, a oni me odjavili. Trebao sam potvrdu za socijalnu pomoć. Tražili me da idem na predavanje. Kažem ja ženskoj da samo trebam potvrdu, a i ona vrlo dobro zna da ja preko burze neću dobiti posao. Na kraju mi je dala tu potvrdu. Koliko je čovjek bijedan…

A ona čistačica, tolika veličina joj udarila u glavu. Jednom se sretnemo na hodniku, a ona mi kaže »ti«. Mislim si, da mi nismo propali, ne bi ti imala posla i doma nosila pune torbe. Jednom za vrijeme ručka, neki bijednik ju je pitao: “Zar danas nema priloga?” “Nema”, izderala se ona, “odnesla sam doma mužu!” Mislim si, danas možda nisi, ali inače furaš pune cekere. Ista ta dama posadila je ispred zgrade cvijetnjak. Misli ona kako je to lijepo. A nabacala je cvijeće da to ničemu ne sliči! Kad bi to svi znali, ne bi onda postojali vrtlari.

Idem malo van, možda ulovim koju flašu. Sav sam u flašama. Kupio sam jednu tomato konzervu od 50 kuna. To je sad najpovoljnije telefoniranje. Kod Kazališta, na kiosku Tiska, molim mladu prodavačicu da mi izabere jedan bolji broj. Trudi se i traži. Kažem joj da sam prije mjesec dana, kad su na kolodvoru dijelili promotivno bonove tomato konzerve, i ja dobio jednu. Oh, zašto i ja nisam bila tamo da dobijem badava, kaže ona, ali nisam ja te sreće. Odgovaram joj, i bolje da niste takve sreće. Vi imate svoj dom, a ja lunjam okolo ko beskućnik. Gleda me pa kaže: Imate pravo. Daje mi jednu lizalicu.

Nisu oni krivi što nemaju osjećaja

Jedva sam se dovukao do Prenoćišta. Sav sam slomljen. Sve me boli, noge mi bride od hodanja. Pišem. Papir je već puno pjesničkog dreka progutal, pa može i moj! Lijepa moja Hrvatska domovina, ako mi nije dala ništa, imam bar flaše, i to svoje, hrvatske!

Presvukao sam se i ležim sam u sobi.. Opet razmišljam kako sam se mogao ovako sjebati. Koja sam ja budaletina! To je isto kao kada na ulici vidite kolonu automobila. Jedan žmiga da se ubaci. Netko ga propušta, ali kad on uđe u kolonu, taj više ne pušta nikoga. Tako je i sa ljudima. Pomogneš im, a kad se dignu, ne poznaju nikoga. Razmišljam kako da se izvučem iz tih govana. Bio sam milijardu posto siguran za posao, ali ništa. Sad opet moram iznova, ne smijem odustati. Samoća me ubija. Jučer, kad sam prolazio kroz Kamenita vrata, kleknuo sam i pomolio se za sebe i svoju obitelj. Nisu oni krivi što nemaju osjećaja.

Rijetko idem u crkvu, dosadno mi je biti na cijeloj misi, ali se često sam molim. Oko vrata mi visi križ, i to na žnirancu. Na njemu razapeti Isus.Kupio sam ga jeftino na Kaptolu. On je jedini koji je sve ovo vrijeme bio uz mene. Vjera me održala da ne poludim, molim se da tako i ostane. Jedne subote popodne kupio sam flaše po Gornjem gradu. Pred crkvom Svete Katarine skupilo se poveliko mnoštvo ljudi. Vjenčanje. Neka žena prosi. Skužili su da bi tu moglo biti love. Raskoš, sve neka fina gospoda, vidi se da su puni love, bahate se po Gornjem gradu. Frajer unajmio onaj veliki američki auto, dugačku limuzinu kakva se viđa u filmovima. Nek’ se vidi da on ima love! Vani ga mlada ljubi. Maloprije su se u crkvi zakleli na vječnu ljubav, u dobru i u zlu. Da, u dobru – dobro, a u zlu – zlo!

Gledam ga pa si mislim, ne do ti bog, frajeru, da padneš i ostaneš bez love, ko što sam ja. Okrenut će ti leđa kad ti bude najteže. Sad te ljubi jer imaš, jak si. Ne dao ti bog da završiš na ulici. Sva ova gamad koju sada častiš, neće te više poznati. Bježat će od tebe. Ne vjeruj ženi. Ne vjeruj nikome!

Za Veliku Gospu

A možda nisu svi jebene sreće ko ja! Naviru mi sjećanja. Jedne godine za Veliku Gospu, 15. VIII., svanulo je prekrasno ljetno jutro. Tada sam stanovao u Crvenom križu. Izađem ujutro van. Vrijeme je predivno. Grad pust, nigdje nikoga. Rulja je još na moru. Ja bez love, naravno. Idem na doručak kod opatica Svetog Vinka u Gundulićevu. Doručak je bio negdje oko devet sati. Ne znam kud ću sa sobom, nemam šta raditi dotad. Najbolje bi bilo negdje u parku ležat na klupi. Sine mi da smo se nekad, kao djeca, igrali na Rokovom perivoju. Park nikad nije bio frekventan. Onako jadan, zaputim se pustom Ilicom do Britanca. Penjem se strmom ulicom do Rokovog perivoja. Nema nikoga, to je elitna četvrt. Odabrao sam klupu u hladu. Moram skinuti cipele da mi ih netko ne ukrade. Bojim se jer drugih nemam. Osobne dokumente trpam negdje uz sebe da mi ih tko ne ukrade dok spavam. Novaca nemam, ali mi je za dokumente! Sjećam se dobro, slatko sam zaspao. Probudila me neka vrućina. To je sunce uprlo na klupu. Biram drugu klupu, u hladu. Ponovno sam zaspao. Probudim se nakon nekog vremena. Sat nisam imao. Ukrali mi ga jedanput kad sam zaspao na Glavnom kolodvoru. Pitam nekog čovjeka koliko je sati. Bila su dva sata. Na ručak u Branimirovu više nisam stigao, preostalo mi je da idem na Opatovinu nešto pojesti. Onako izmučen od svega, silazim stubama do kina Slobode, pa opet na Gornji grad, pa poprijeko na Opatovinu. Dobio sam komad starog kruha i neko kipuće varivo. Kuhinju u Opatovini drže fratri. To je mala sobica, pa kad se unutra nagura sva ta bijeda. Ma, milina!

Taj dan za Veliku Gospu bio je moj najteži dan beskućništva. I danas kad se toga sjetim, dođe mi da puknem. Lovi me jeza; nije mi jasno kako sam izdržao! Jednom prilikom kad sam na Trgu išao na zahod, penjem se gore, a dole ide doktor nauka Bandić. (Nema veze sa gradonačelnikom!) On je, kao i ja, pisao članke u Vjesniku. Tako smo se i upoznali. Pita me kako sam. Nikako, kažem mu. Izvadi on sto kuna i daje mi: uzmi, uzmi! Bilo mi je neugodno, ali uzeo sam. Nikada nisam ni od koga tražio. Sa tih sto kuna otišao sam odmah u knjižnicu na Starčevićev trg i učlanio se. Tamo se mogu posuđivati knjige i čitati štampa. Imaju i odjel za muziku, tamo se mogu posuđivati CD-i. Kasnije sam i njih posuđivao i slušao muziku. Odlazio sam u knjižnicu da skratim vrijeme. Članarina za godinu dana je 50 kuna. Više se ne sjećam na što sam potrošio preostalih 50 kuna, ali zapio ih sigurno nisam!

HDZ I SDP

Čekam ja danas tramvaj kod Lisinskog, za Heinzlovu. Na klupi sjedi neka žena. Poznata mi je odnekud, ali nisam siguran. Neću uletavat. Sjedi ona i puši, i razgovara na mobitel. Dodijalo joj sjedit, pa ustala da prošeće. Bila je blizu mene pa je upitam: jeste vi iz HDZ-a? Kaže jesam, sjećam vas se. To je bilo prije godinu dana, a možda i dvije, ne sjećam se više. Pošto sam obišao vrata svih stranaka i molio za pomoć da se zaposlim, ali ništa. Onda je bio na vlasti SDP. Kad je došao HDZ, idem ja k njima. Mislim si, oni su pobijedili, valjda će mi pomoći. Došao sam k toj gospođi, molim za pomoć. Ispričam joj svoju situaciju, molim da mi pomogne da dobijem posao. Pokazujem joj članke koje sam pisao u novinama i kako sam nepravedno izbačen iz firme. Kažem joj da živim u Prenoćištu. Htjela mi je dati cijelu kutiju cigareta.

Nisam htio uzeti. Nisam ja došao žicati cigarete. Kaže, ide na godišnji, cijeli osmi mjesec, a kad se vrati, neka joj se javim u devetom mjesecu. Čekam ja, jadan, kad će deveti mjesec. Napokon dočekam i to. Primila me gospođa i kaže, ne mogu ja tu ništa. Mislim si, može se kad se hoće, ali ti nećeš. Odjebala me. Bila je to glavna tajnica HDZ-a. A šta ja tu mogu! Neka je bar nekome dobro u ovoj mojoj domovini. Silazim u Heinzlovoj. Vidim, gospođa telefonira, ima dva mobitela. Jedan je motorola V3. Volio bih i ja takav. Možda si ga jednom i kupim, ako mi netko od glavešina pomogne da dobijem posao. Nekom zgodom kad su bili izbori za Sabor, razmilili se kandidati među raju. Pristupio i ja gospođi Jadranki Kosor, pitam kako da riješim svoju nepravdu. Dođite k nama kad pobijedimo. Pobijedili oni, ali ništa od toga. Ne može se do njih, ne daju oni sebi blizu. (Knjiga „Beskućnik“ J. Šegote, prema kojoj je nastao ovaj feljton, može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], ili: www.naklada-pavicic.hr, po cijeni od 85,50 kn).