Malo po malo, kako vlada daje u koncesiju sve veći broj svojih djelatnosti, njezini podređeni uistinu gube mjerodavnost u područjima koje pokrivaju koncesionari, u kojima su sve dosad javni službenici imali mjerodavnost bez konkurencije. A kako postaju obični posrednici između javnih političara i nakon izvjesnog vremena, to će postati ozbiljan argument u korist privatnih tvrtki kako su jedino one u stanu obaviti neki posao
Rasprodaja, koncesije, duboka sumnja u političke elite, sve manja izlaznost na izbore, deložacije i ovrhe nad ljudima ostalima bez posla, sve su razarajući procesi koje na globalnoj razini opisuje oxfordski profesor Colin Crouch.
I koncesije i privatizacija su mehanizmi za koje se Hrvatska grčevito primila u nedostatku razvoja vizije vlastite privrede. Kako piše Crouch, dok kod privatizacije vlasnik javnog izvora postaje privatna tvrtka, u koncesiji vlasništvo ostaje državno, no pojedine dijelove usluga obavljaju tvrtke koje posluju na bazi profita, a prema ugovorima nekog trajanja. Razlika je jasna. Na primjer, u privatizaciji željeznica vlada može privatizirati sve ili pak zadržati vlasništvo nad željezničkim prugama, a ugovoriti korištenje privatnih željezničkih kompozicija na njima, postaje i ostale putničke usluge.
Ta je razlika postala vrlo važna za rješenja „trećim putem“, poput onog koje je provodila britanska neolaburistička vlada, koja u sektorima zdravstva i obrazovanja ustraje na vlastitoj strategiji partnerstva između javnog, privatnog financiranja i koncesije za obavljanje usluga, a da pritom javnu baštinu ne ustupa privatnim vlasnicima, što bismo tek mogli definirati kao privatizaciju. Iako to znači ne prodati vlasništvo i posljednju kontrolu nad tom javnom baštinom, ipak povećava središnji problem: problem privilegiranog lobiranja i pristupa ministrima i dužnosnicima dijela velikih tvrtki. Upravo stoga što ne postoji konačna privatizacija baštine u sustavu davanja u koncesiju usluga, niti u slučajevima financijsko državno-privatnog partnerstva, odnos između javnog autoriteta i privatnog dobavljača postaje stalan pa stoga lobiranje i pokušaji uzajamne razmjene usluga postaju trajna pojava. Oba oblika nužno predstavljaju ugovore na dugo vrijeme. U slučaju kapitalnih projekata financiranih privatnim kapitalom, na primjer neke bolnice ili velike obrazovne ustanove, ugovori uistinu moraju biti vrlo dugi, često i na više od 30 godina.S obzirom na kratak vremenski raspon suvremenih političkih i organizacijskih dogovora, radi se o ugovorima u trajanju jednog aktivnog ljudskog vijeka. Kada je riječ o zakupu usluga, nisu im potrebni tako dugi periodi, no ipak su tu izvjesni prikriveni troškovi i duga krivulja učenja za privatnog dobavljača; u pravilu ugovori traju od pet do sedam godina.
Tijekom cijelog trajanja tih ugovora, naručitelj što se kvalitete isporuke tiče, dobrim dijelom ovisi o zastupniku. U slučaju neisporuke mogu se utvrditi kazne, no to se, kao i ciljevi aktivnosti, može specificirati samo ukoliko se tiču predvidivih potreba i prigovora u u trenutku sklapanja ugovora. Ugovori su s pravne točke gledišta obvezujući dokumenti, koji se ne mogu lako izmjeniti kako bi uključili promjene; ugovori na duže vrijeme su strogi i neumoljivi pravni instrumenti, neprikladn u nekom duljem periodu koji u pravilu zahtjeva posebno brzu i fleksibilnu prilagodbu. U slučaju ugovora kraćeg trajanja (od pet do sedam godina), tvrtke moraju početi misliti na obnavljanje ugovora nakon tog ograničenog vremena. To ih jasno potiče da se dobro ponašaju u poštivanju postojećeg ugovora, no povijest koncesija savjetuje nam da ne budemo naivni. Postoje puno jednostavniji, izravniji načini se ponovno osigura obnova ugovora održavanjem dobrih odnosa s malim brojem osoba koje na ključnim mjestima donose važne odluke, umjesto da se svakodnevno marljivo radi na pružanju dobre usluge.
Posebno je zanimljivo promatrati pojavu izvjesnog broja tvrtki specijaliziranih u vještini sklapanja ugovora s vladom, koji love ugovore u najrazličitijim sektorima za iste tvrtke – od gradnje sustava za uzbunjivanje u slučaju raketnog napada pa do inspekcije u osnovnim školama, na stvarnom primjeru Velike Britanije. Očito da tvrtka stručna u gradnji sustava za zračno uzbunjivanje nema potrebne reference koje može priložiti pri traženju ugovora za školske ustanove. Ono što posjeduje jest vještina da od političara i državnih dužnosnika pribavlja ugovore općenito – to je vještina da se uđe i postane dio postdemokratske elipse. Prenosi li takva vještina nužno povćanu vrijednost i kvalitetu usluge konačnim potrošačima? Na posljetku, moglo se izbjeći potrebi za takvom vještinom da se nisu otvorila vrata privatnom kapitalu.
Gubitak koncepta javne uprave
Ponašanje vlade u odnosu na privatne stvarne i moguće dobavljače te nekritično prihvaćanje njihovog sudjelovanja u formuliranju javne politike od koje će oni sami izvući dobit, već su spomenuti primjeri – vladinog pada povjerenja u samu sebe i u važnost javnih uprava i usluga. Moramo se podsjetiti da su javne usluge bile predemokratski pojam. U mnogim su državama dalje razvijane tijekom zlatnih godina onoga što danas često vidimo kao nesputani kapitalizam. Objašnjenje tog naizgled paradoksa je da su reformatori 19. stoljeća, upravo stoga što su određivali slobodu kapitalizma često pronalazili nekompatibilne točke između drugih vrijednosti i interesa, ozbiljno shvaćali zabrinutost Adama Smitha, prema kojem će poslovni svijet pokvariti politiku upravo toliko koliko će politika pokvariti poslovni svijet. Političari i državni dužnosnici imali su dakle potrebu za vlastitom etikom, koja je od njih zahtjevala drukčije ponašanje od ponašanja poslovnog svijeta. Često nisu uspjevali živjeti na visini tih ideala, i zbog toga često kasno 19. stoljeće smatramo licemjernim, no ideali su postojali. Od onoga tko je imao zaduženja u javnoj službi očekivao se oprez, posebice u odnosima prema nekome tko predstavlja koncentraciju ekonomske moći, pa čak i osjećaj za javni interes.
Jedna od promjena što ih je uvelo takozvano „novo upravljanje javnog sektora“ unutar konteksta neoliberalne prevlasti u 1980-im bilo je ponovno određivanje granica između vlade i privatnih interesa kao polupropusnih: to znači da se kapital mogao uplitati u vladu po volji, ali ne i obratno. Oni koji prigovaraju tom modelu pod kritikom su da su snažno „neposlovni“. To je sasvim jednostrano pretjerivanje političkog učenja klasične ekonomije te predstavlja neprincipjelnu prilagodbu stvarnostima moći poslovnih lobija. Intelektualno tumačenje koje se pritom koristi je neoliberalna teorija o neprijepornoj mudrosti tvrtki i neprijepornoj slaboumnosti vlada. U toj teoriji se smatra da konkurentska sposobnost i uspjeh na nekom savršenom tržištu dobrim dijelom ovise o tome da imate najbolje moguće znanje.
To je aksiomatska tvrdnja budući da prihvaća da će, gledano dugoročno, tržište osigurati opstanak samo najsposobnijima. Tvrdnju te vrste nije moguće primjeniti na vladu, jer vlada ne radi u uvjetima savršene konkurencije i njeno je znanje sumnjive vrijednosti. Ta se teza koristi za proricanje valjanosti bilo koje intervencije vlade u ekonomska pitanja – ako tvrtke koje djeluju na tržištu moraju imati više znanja nego vlada, bilo što u što ih vlada pokuša uvjeriti bit će manje učinkovito od onog što one same čine. Tako dokazivanje ima, međutim, tri slabe točke. Prvo, budući da su mnoga tržišta sve drugo, a ne savršena, ne može se pretpostaviti da su čak i najsavršenije tvrtke izoštrile svoje sposobnosti sakupljanja znanja do najviše razine. Drugo, živeći u svijetu brzih promjena, nikad ne možemo navesti od čega će se uistinu sastojati savršeno znanje niti u neposrednoj budućnosti. Tijekom druge konjukture tržišta dionica u 1990-im, mnoge su inteligentne osobe počele misliti da je informatička tehnologija riješila sve probleme. Slom koji je uslijedio 2000 trebao bi poslužiti kao koristan podsjetnik da se pokaže kako skupljeno znanje o tržištu dionica može biti sve drugo osim savršeno. Treće, izvjesni oblici znanja karakteristično su raspoloživi središnjim službama (na primjer vladama) koje su u stanju steći znanja iz svijeta izvan tržišta. Pa ipak, ističe Crouch imamo posla sa svijetom u kojem se snaga ovih primjedbi ne prihvaća i gdje je superiornost znanja uspješnih tvrtki nad vladama postalo bespogovornom ideologijom, toliko da je to kronično pomankanje samopoštovanja zarazilo i državne institucije. Kako bi podruprle svoje samopoštovanje, vladine institucije nestoje od sebe učiniti nešto slično privatnim tvrtkama, uključujući vanjske stručnjake i savjetnike, dopuštajući da im usluge daje privatni sektor, privatizirajući i općenito izlažući što je moguće više vladinih službi procjenama financijskih tržišta. postaju obični posrednici između javnih političara i privatnih poduzetnika, profesionalna i tehnička mjerodavnost prelazi na ove druge. Malo po malo, kako vlada daje u koncesiju sve veći broj svojih djelatnosti, njezini podređeni uistinu gube mjerodavnost u područjima koje pokrivaju koncesionari, u kojima su sve dosad javni službenici imali mjerodavnost bez konkurencije. A kako postaju obični posrednici između javnih političara i nakon izvjesnog vremena, to će postati ozbiljan argument u korist privatnih tvrtki kako su jedino one u stanu obaviti neki posao.
U pokušaju da postanu što je moguće sličnije privatnim trtkama, javne se institucije moraju odreći bitne komponente svoje uloge – činjenice da su one nadležene institucije s autoritetom. Međutim, daleko od nestanka državne moći o kojoj su sanjali zagovaratelji građanskih prava, privatizirajuća država koncentrira političku moć u elipsi: u ograničenoj središnjoj jezgri koja prije svega uzajamno djeluje sa sebi ravnom elitom u sektoru privatnog kapitala. Manje ili više važni službenici, posebice lokalna administracija, moraju svoje djelatnosti promjeniti prema tipičnom modelu kupac/dobavljač. Politička moć je iz njih isisana i premještena u središte. Središnja vlada također privatizira mnoge od svojih funkcija putem savjetnika i raznoraznih dobavljača. Pa ipak, ostaje nepokolebljiva politička jezgra koju je izabrala demokracija države i koja se ne može rasprodati, ali može biti izložena kompromisima s lobijima i koja je konačni autoritet kako što privatizirati ili ugovoriti koncesiju. Napredovanjem privatizacije, ta jezgra postaje sve manja, ali ne može biti posve uklonjena, jer bi došlo do sloma ustroja i države i demokracije. (nastavlja se)
